Pojava kazališne kritike ili novinskih zapisa o predstavama za djecu i mlade maleni su trijumfi toga ravnopravnoga i često nepravedno zanemarenoga dijela kazališne umjetnosti. Razlozi su takve medijske i strukovne marginalizacije prema Draganu Klaiću dvojaki. S jedne strane, kazalište za odrasle ima dominantni položaj, prati ga premijerni šušur slavnih osoba i političara, prestiž i sva medijska pozornost. S druge pak strane, kazalište za djecu i mlade u zapadnoj Europi, ali i kod nas, pati od komercijalizacije. Dovoljno se prisjetiti relativno nedavnog slučaja s gruzijskom inačicom Maše i medvjeda. U tom natjecanju s tržišnim igrama bez granica, teško je uzmaći okviru zabave koji nerijetko prati dječje predstave. Stoga ostaje malo prostora za inovacije i neuobičajeniji pristup.
Najbolje godine kazališta za djecu i mlade prema nekima su prošle sa šezdesetima i sedamdesetim godinama prošloga stoljeća. Tada su se javile nove pedagoške i psihološke ideje koje izmiču tradicionalizmu i autoritarnome pristupu. Još je i Čehov u pismima suvremenicima dometao: ”Ne pametuj!” Mijenja se Arièsov koncept romantičarski nevinog prostora djetinjstva te se počinju problematizirati tabui u dječjim predstavama poput razvoda, incesta, zlostavljanja, smrti, mentalnih poteškoća, maloljetničke trudnoće, vršnjačkoga nasilja, sukoba u društvu, problema s drogom i dr. Osjetljivim se temama pristupa imajući u vidu obrazovnu, estetsku, pedagošku i umjetničku funkciju djela. Najbolje godine nisu stigle do nas ni 2011. kada je Ivica Šimić, danas umjetnički ravnatelj kazališta za djecu Meriton u kineskome Xi’anu, u intervju ustvrdio: ”Jeste li ikada pročitali ovakvu najavu: Natječaj za domaći dramski tekst za djecu s temom smrti! E, kad takav natječaj bude objavljen, znat ćemo da je kazalište za djecu na nekom drugom putu od ovoga na kojem smo sada.”
Imajući u vidu plodnu književnost za djecu i mlade te aktivnosti Kluba prvih pisaca ostaje nejasnim raskorak između književnosti i kazališta. Naši se pisci uspijevaju približiti i obogatiti komunikaciju s publikom. Kazalište sudeći po minulim sezonama ostaje zatvoreno pred tim zahtjevima. Ono je svakako krhkiji medij te riječima redateljice Renate Carole Gatice pred djecom mora čučnuti. Upravo Gatica suvremenim tendencijama i raznovrsnim medijima obogaćuje i gradi kazališni prostor za djecu i mlade razumijevajući izazove pred kojima se nalaze podjednako djeca i odrasli preko globalizacije, tehnoloških dostignuća do migracija. Bez obzira na to radi li za Poco Loco ili pak u institucionalnome kazalištu za djecu pomaknutom estetikom osluškuje publiku i razvija im imaginaciju. Otvara prostor razgovoru, a ne zatvara ga u beskonačnim reprodukcijama bajki. Njezino pričanje priče u kazalištu postaje stvarnije na neobičan način u Som na cilome svitu (GKL Split), Ružnom pačetu (Poco Loco), Durici – male ljubavi (Žar ptica) i Ljubiti, samo ljubiti (Centar za mlade Ribnjak/Poco Loco), nabrajam samo neka od ostvarenja u protekloj sezoni.
Kazališna kritika nedovoljno osluškuje i prati kazalište za djecu i mlade. Nisam tu nikakva iznimka. U medijima glavne struje objavljuju se kritike ako predstavu režiraju primjerice, Saša Anočić, Rene Medvešek te eventualno Saša Božić i Anica Tomić – priznati autori u odraslome svijetu. Mediji koji sustavno prate kazalište za djecu su Vijenac i kazaliste.hr. Stajalište Lyn Gardner kako ne vrednovati predstavu za djecu znači ne vrednovati dječji pogled na svijet zvuči oštro. No, razmislivši mogli bismo jednako tako ustvrditi da se u kvaliteti kazališta za djecu i mlade zrcali zrelost i sofisticiranost kazališne kulture u cjelini – njezina vizija i odgovornost, ulaganje u razvijanje buduće publike. U svijetu odraslih na zapadu i kod nas na cijeni je praznina, Desničina besadržajna ljepota.
Odlazak u kazalište stvar je izbora za odrasle, no dijete je dovedeno pred gotov čin. Stoga je odgovornost kazališta tim veća jer gledatelja zbog loše predstave može nepovratno izgubiti. S takvom publikom metoda pokušaja i promašaja djeluje prilično ozbiljno. Odnos koji bi se trebao graditi u suvremenom kazalištu za djecu i mlade utemeljen je na povjerenju i međusobnom uvažanju, razgovoru i raspravi, participativnom kazalištu. Dramski jezik pritom treba biti prilagođen njihovoj dobi uvažavajući razvojnu psihologiju te sve kontekste u kojima današnja djeca odrastaju. Njima je kazalište potrebno i ako im to uskratimo ”venut će iznutra, a da to ni ne primijetimo” (Philip Pullman, manifest Theatre – the true key Stage) jer ”kazalište za djecu i mlade mora biti kazalište za sve nas” (Tony Graham, Children grow up not down).
Živimo u svijetu velikih tehnoloških dostignuća, a pritom malo toga znamo o nama samima. Brinemo se za djecu, nećake i rođake. Njihove ocjene, prijemne i društvene statuse. Istiskujemo umjetnost iz obrazovnih programa i života djece. Bankari postaju stupovi društva, znanstvenici i umjetnici stoje na njegovim marginama. U tom složenom svijetu i dalje trebamo djecu koja kritički razmišljaju i otvaraju prostor imaginaciji. Gradeći školu 21. stoljeća na temeljima STEM revolucije zaboravljamo da u silnoj potrebi za primjerice, robotičarom trebamo i nekoga tko će promišljati o njegovoj svrhovitosti i kakvu mu umjetnu inteligenciju valja programirati. Zašto bismo nauštrb jednoga izgubili drugo? Trebamo podjednako inženjere i vizionare. One koji razumiju, a možda i mijenjanju svijet već s prvim odlaskom u kazalište.
Anđela Vidović
*Ovaj je ogled nastao povodom 20. ASSITEJ-a, Susreta profesionalnih kazališta za djecu i mlade koji će se održati od 16. do 20. listopada 2017. u Čakovcu. Ovogodišnja je selektorica dramska pedagoginja, kazališna kritičarka i novinarka Katarina Kolega.
