Zašto Hrvati vole Ammanitija

Niccolo AmmanitiIspočetka sam bila oduševljena pokretanjem Filozofskog teatra. Logično je. Filozofija i kazalište naprosto ne mogu jedno bez drugog.

Tako je nakon gostovanja Julije Kristeve u Hrvatsko narodno kazalište došao i jedan od najpriznatijih talijanskih pisaca Niccolo Ammaniti. Ammaniti je dobitnik važne književne nagrade Strega, a najbolji opis njegovog rada dao je književni kritičar koji kaže da kod Ammanitija Mark Twain sreće Stephena Kinga na vrućem živorodnom jugu Italije.

Odaziv na razgovor Srećka Horvata s Ammanitijem u HNK-u u nedjelju bio je zaista vrlo dobar. Ammaniti je u Hrvatskoj poznat po prijevodima romana Ja se ne bojim, Kako bog zapovijeda, Pokupit ću te i odvesti, Blato i Nek zabava počne. Razgovor je započeo u publici; Horvat i Ammaniti smjestili su se u parter među posjetitelje. Talijanski pisac ostavlja dojam introverta koji s javnošću komunicira s nelagodom. No, na pitanja iz publike spremno je odgovarao. Razgovor je imao vizualno “pojačanje” u projekciji posljednjeg filma nastalog po njegovom romanu, Io e te, koji je snimio velikan talijanske kinematografija Bernardo Bertolucci.

Kad već spominjem ekranizaciju njegovih romana, moram spomenuti da je u ovom izdanju Filozofskog teatra prevelik fokus bio upravo na tome. Horvat se na trenutke doimao kao ”jedan od onih zlobnika koji je gledao film bez da je pročitao knjigu”. Nekoliko uzastopnih pitanja bilo je postavljeno piscu o ekranizaciji njegovih romana. Jasno mi je da je Bertolucci bitan redatelj, ali Ammanitijev izuzetni književni rad razlog je njegovog dolaska u Zagreb i razlog dolaska publike u HNK. Horvat je spominjao knjigu Nek zabava počne, no ostalih se Ammanitijevih naslova gotovo uopće nije dotaknuo, što smatram njegovim voditeljskim podbačajem.

Ammaniti je pisac čijim romanima upravljaju psihološki zapetljani likovi, na čijoj se karakterizaciji radi više nego što se radi , primjerice, na kulminaciji radnje ili pak na raspletu. Ti likovi najčešće su djeca s odraslim problemima. U romanu Kako bog zapovijeda lik Četiri sira (Quatro Formaggi) je kompleksan lik čija pojava do kraja romana postane neizdrživo mučna, a njegov zločin i čitatelja čini žrtvom. Kad je odgovarao na pitanje o inspiraciji za taj lik, Ammaniti je rekao da mu je lakše pričati o zločinima, o teškim stvarima, nego o ljubavi. Jer, kada piše o nekakvom bizarnom zločinu, piše nešto što sam nikad ne bi učinio, a ipak se voli stavljati u kožu likova koji to učine. Tako je Quatro formaggi lik koji je zapravo ocrtan kao jedno od problematične djece Ammanitijevih romana, čija je psiha na razini djeteta, no seksualnost na razini muškarca. Osobno mi je to jedan od najzanimljivijih Ammanitijevih likova.

Također, Ammaniti vrlo malo piše o ženama. Lakše mu je zamisliti se u dječjem umu, nego o ženinom. Kada mu se ne da pisati, igra igrice. Ne voli javne nastupe i ne voli promovirati svoja djela. Nisam iznenađena; čitajući njegove romane, upravo sam takav dojam o njemu stekla – kako sjedi negdje u osami, eventualno sa psom, dok mu se po glavi vrzmaju poroci i demoni koji stvaraju umornu i iscrpljenu djecu koja moraju odlučiti u ime samog boga.

Bilo je divno doći do saznanja da Hrvati čitaju Ammanitija. Možda je stvar u tome što se njegova djela čitaju kao dobri krimići: jezik je jednostavan, a likovi intrigantni, toliko da žudiš za tim da saznaš njihovu konačnu sudbinu. U čemu god da je stvar, barem na trenutak se činilo da smo ”kulturno društvo”.

 Ines Ora

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More