Pjesma i krv, laž i mimikrija svih naših zastava

Zastave se ovih dana vijore gradom, šire od prozora do prozora, od kafića do kafića, visoko i uznosito sa stjegova promatramo što su one nama, a što smo mi njima. Iskaču iz novina, elektroničkih medija, glavnih prometnica, iznad glava koje za njima tako žude, one moćno stoje. Sve su one zdušno, s kockastim uzorcima pojačane, usmjeravale pučanstvo na središnji događaj. Okosnica svih zbivanja, središte svih središta bilo je samo jedno, nacionalna vrsta ili nogometna reprezentacija.

I dok se u tišini sumraka pripremala izvedba Zastava, kolone poklonika samo jedne jedine zastave išle su pjevajući u slavlju klanjajući se samo jednoj želji, pobjedi. Dok je poklonstvo trajalo i dok se preispitivalo tko je, a tko nije stao pod stijeg, u Leksikografskom zavodu izvođači i promatrači iščekivali su napeto što će Krleža reći, što su nama zastave i što smo mi zastavama. Pitanje uvijek pogođeno, postavljeno u pravi trenutak, izazovno i provokativno.

Neposredno prije Zastava postavljeno je goruće pitanje svim zastavama i stjegonošama ovih prostora, a i šire, i svim bojama nacionalnih veličina. Pitanje se postavlja i onim zastavama ispod kojih i danas ostaje plač i škrgut zuba.

Valja zastati nad onim zastavama koje su prekrile tisuće pobijenih. Ta pitanje nikada neće uminuti – kako se sjećati Srebrenice, koje to zastave označavaju genocid kao mjesto kulturnog pamćenja, kako te nacionalne boje obilježavaju spomen na zločine nad Bošnjacima Srebrenice i Podrinja?

Pitaju tako oni iz kulturnog društva Bošnjaka Hrvatske Preporod i Vijeća nacionalne zajednice Grada Zagreba. Pitaju i oni iz Vukovara, Sarajeva, Mostara, Škabrnje, Dvora na Uni i mnogo ih je koji pitaju kojim se to zastavama klanjamo i što nam zastave govore, ako imaju što reći. U tišini sumraka Paković progovara, prvo pozdravlja domovinu, ma gdje ona bila i kako se god zvala. S rukom na srcu i himnom na usnama u pravom je trenutku istupila Bela Leposava Krleža (sopranistica Ana Jembrek). Melodija nacionalne himne iz njezinih je usta baš kako treba. Ali riječi, te riječi koje melodiozno, himnično teku drugu muku iznose, i upravo je tim uznositim i svečanim tonom postavljen jedinstveni ironijski odmak.

Zar je samo zato Paković uskrsnuo Belu? Ne samo zato, uskrsnuo je Belu kako bi Krležu pozvao u ovaj naš svijet zastava i zanosa, ponosa i slave u kojem samo jedno srce bije. Religiji uznositoj nije to uspjelo vjerojatno zato što nije htjela ponovo čuti onaj radikalni ton, no zato je Pakoviću uspjelo, uskrsnuo je Miroslava Krležu i evo on progovara, hoda prostorijama Zavoda i gestikulira (Vilim Matula). Scena je svima dobro poznata (Kristina Marić) – veliki stol na sredini višenamjenski, može poslužiti kao oltar na kojemu se žrtve paljenice prinose, može biti stol za ručak i druženje, a može biti i mesarski stol po potrebi, ali i sudište, i katedra i tu nije kraj. Paković i Krležina lica okreći se i kreću cijelo se vrijeme oko stola.

Središnju je komentatorsku figuru nosio Paković kao mesar, odjeven u dugu pregaču mesarsku zamazanu krvlju s krvavim nožem u ruci. Sva su zbivanja oko stola pomno pratile, kao što i danas prate zastave naše jedinstvene, čitav zbor ili zbir zastava od Austro-Ugarske do današnjih zastava, u prvom redu nacionalne, pa iznad svih i svega zavijorile su zastave EU-a. A pod ispod njih pjesma i krv, laž i mimikrija, ništa im ne smeta, one jednostavno prate zločine, kako već slijede zločinom za zločinom ili akciju za akcijom bogoljubnom i domoljubnom.

Krleža se ne može više suzdržati, svom snagom progovara kako je bilo jednom nesretnom Horvatu kad mu je nadređeni naložio da ubije babu kojoj su upravo oteli kravu, njezinu jedinu kravu, a mnogima su baš takvi uzimali stanove, kuće, lokale, radnje ili sva sredstva za život. Oni koji su poput babe digli glas i pobunili se na nepravdu koja im se čini umukli su zauvijek, a neki još i danas bez glasa pokušavaju nešto povratiti i na svoje se vratiti. I zato je tu mesar.

Dobro svi znaju da su zastave preko noći padale i druge su se podizale. I te su noći bile i ostale kobne. Moćnik prije te noći moćno je mesario, i u noći postavljanja druge zastave opet je moćno mesario, doduše za drugog mesara. Samo je takav moćnik mogao svemoćno proglasiti nezavisnu tvorevinu u kojoj se namnožilo mesara, a žrtve pod kamenim cvijetom ni danas nemaju pravo na smrt, tišine sumraka su im uskraćene. Nove su zastave nakon mraka mrklog uzdignute, no i one su smaknućima svjedočile. ali ni danas ništa ne bi rekle jer ovako je najbolje da za njima plačemo.

I govorio je tako Krleža zorno i razorno. Ni one posvećene Bogu i bogovima raznim, bogoljubne zastave nisu ustuknule u mrakovima našim. Blaženik je razblaženo upozorio tako jasno da Sotona ženu koristi u svojim mračnim namjerama, upozorio je da shizma, istočni crkveni raskol, ostaje golemo zlo koje totalno razdvaja katolike i pravoslavne, i zato samo čudom božjim mogu biti skupa, i na kraju vidjevši kolone izbjeglica, logoraša, izgnanih i prognanih zavapio je prema zastavama moćnim da ih ti silnici dostojanstveno odvode tamo gdje ih već odvode mesarima nekim u ruke.

I kada je Krleža iznosio potresne sudbine službenika božjih koji su morali nestati jer su krivo učili, krivo pismo koristili i krivim stranama pomagali koje su poslušnost i podložnost blaženicima odbijali. Previše je to mraka, od zastava nebo se ne vidi, one su postale naše nebo. I Paković je morao intervenirati, posvetio je i raskužio sve prisutne, obrednom štolom oko vrata kadio je, kadio je i kadio… Pjesme, molitve, himne, zazivi, refreni odjekivali su i milozvučno se vraćali zatečenom gledateljstvu.

No Krležino uskrsnuće nije dugo trajalo, previše je govorio, bio je glasan, izravan i konkretan, a to ne može tek tako proći. Sud časti se sastao sastavljen od samih odličnika i rekao svoje, smrt je najbolje rješenje jer takav se izrod najučinkovitije uklanja osudom i smaknućem. Eliminacija je bila u punom zamahu, ali svejedno Krleža nije umuknuo, evo i danas i sutra viče i poziva i priziva.

Kad su mu iz pristojnosti dali pravo na zadnju riječ, kako je blaženik tražio intervenirajući i zalažući se da progonjene i osuđene treba dostojanstveno smaknuti, dakle ni tada se nije zaustavljao. Pozivao se na humanizam i socijalizam, strepio je nad duhom jugoslavenstva, zazivajući komunizam a proletere je pozivao na jedinstvo. Njegova dijalektika i utopija zaludu se spominju, prigovarao je Paković, no tko ga još uopće sluša?

Tko danas mari za proleterskog pisca, tko drži do njegova životnog projekta? Tko uopće zna da je Jugoslavenski leksikografski zavod osnovao Krleža uz Titovu podršku? A bilo je to kobno vrijeme kada je Tito “otpao od Istoka, a na Zapad nije mogao, a nije to niti htio”, nastala je tada državna zajednica na krilima jugoslavenstva razvijajući se postupno iz sukoba složenim dijalektičkim procesom “i pretvorila se u nešto drugo, novo, nepoznato” u potpunosti drukčije od Staljinova Lagera. U koncept Pakovića i Šeparovića u potpunosti se uklapa konferencija, održana na Krležinom Gvozdu Sukob Tita i Staljina:70 godina kasnije.

Paković s Krležom uglas viče, to prognano jugoslavenstvo je kulturni projekt za koji se mnogo krvi prolilo. Što to govori Paković i njegova ekipa, jesu li se izgubili u bespućima povijesne zbiljnosti i ne snalaze se u zbilji povijesnog bespuća? Ali to su njihove riječi, neka ih brane ako je to uopće moguće. Kako ne bi bilo moguće odjekuje odgovor, samo treba vratiti dijalektiku i utopiju. Paković ističe da su upravo ti termini “stožerni za Krležino umijeće pjevanja i mišljenja.”

Predstava Krleža ili što su nama zastave i što smo mi zastavama, da tako za njima plačemo nadilazi granice kazališne predstave, prekoračuje ih s lakoćom, i to zaslugom otvorene dramaturgije u kojoj scenski govor postaje proglas, izravan poziv i komentar zbivanja. Tako uvlači gledatelja kao promatrača u središte zbivanja, i čini ga na kraju odgovornim akterom.

Paković i Matula izgovaraju tekst, citate, parafraze iz sebe svojom vlastitom emocijom. Nadvladali su deklamatorski nastup, toga nije bilo ni u tragovima. Prirodnim tonom i autentičnim gestama postigli su dokumentarnost sadržaja i aktualnost vrednovanja cjelokupnog zbivanja na sceni. Jednostavna i opskurna scenografija nije dopuštala distancu između onih u publici i onih na sceni.

Ideja uskrsnuća Krleže ostala bi dosjetljivo rješenje i sve bi se razumijevalo u jednoj dimenziji da nije bilo interventnog soprana Ane Jembrek i aktualnog sadržaja dionica, koji je bio vješto aranžiran u kanonske melodije. Da pojačamo taj melodijski aspekt, sve je ironijski prožeo, svaki je detalj ironijskom konstantom podigao na polifonijsku razinu i sva su značenja, i sva čitanja lebdjela između jer su fiksacije uspješno razgrađene. Tako je scensko događanje u formi predstave izletjelo iz jednodimenzionalnosti u nestabilne višedimenzionalne prostore razumijevanja.

To pitanje i dilema što je nama Krleža ili što su nama zastave i što smo mi zastavama i dalje je goruće i zato se mora postavljati iznova dok se god ne pronađe odgovor zašto tako za njima plačemo? Za zastavama, nacionalnim obilježjima, mitskim slikama i simbolima plač i ridanje, znoj i suze, prijetnje i jauci i dan danas odjekuju u pobjedničkoj groznici. Tko je poražen, a tko je pobjednik, čije se to zastave vijore, koji se to sokolovi stalno nekome odazivaju i na nešto opskurno se prizivaju, čiji se banovi, generali i vojskovođe istodobno dozivaju u sumrak takozvanih novih pobjeda i objeda. Zastave, Krležine zastave premještaju se čekajući svoju minutu slave i ponosa.

Miroslav Artić

Fotografija naslovnice: Ljubo Babić, Crne zastave (1918.)

Foto: Teatar poezije

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...