Zar će opet dopustiti da ga ološ gazi?

BarČetrdesetosmogodišnji bankarski činovnik Stjepan Hadaček nije imao u svojem životu nekoga tko bi htio kuhati za njega.

Kako je bio kulinarski apsolutno nesposoban, morao se hraniti po gostionicama. Tražeći mjesto koje mu najviše odgovara, posjetio je većinu restorana, bistroa i bifea u gradu prije nego što se skrasio u Dunji. Glavni razlog zašto bijaše odabrao baš tu gostionicu ležao je u njenoj tišini. Nalazila se u sporednoj uličici slabog prometa. Unutar njene dvije prostorije, bara i blagovaonice, rijetko se moglo nabrojati više od par mušterija, a one koje se tamo moglo zateći, uglavnom su cijenile tišinu jednako kao i Stjepan. Bilo je to prikladno mjesto za šutljivu osobu koja samo želi utažiti glad u miru i za razumnu cijenu.

Danas, kao i svakog drugog dana nakon završetka radnog vremena, Stjepan je odvukao svoje tijelo, izrešetano uobičajenim činovničkim i sredovječnim boljkama, i posjeo ga na svoje omiljeno mjesto, u kut do prozora. Mora sjediti nagnut na jednu stranu, zbog hemeroida. Desetljeća prikovanosti za uredsku stolicu deformirala su mu kralježnicu. Toliko je pogrbljen da mu rebra pritišću pluća pa ga i kratka šetnja od banke do Dunje ostavi bez daha. Nezaustavljivo pogoršavajući vid činio je njegove naočale sve manje i manje učinkovitima i svijet oko Stjepana polako se svodio na dvije mrlje utisnute u njegove duplje. Iza tih propadajućih, bezizražajnih očiju krili su se duboko ukorijenjeni osjećaji ogorčenja, razočaranja, uvrijeđenosti, poniženosti, ljutnje i očaja koji su sve jače pritiskali i gušili njegove misli, lomili mu koncentraciju.

Unatoč svemu, kad se domogne Dunje, osjeća spokoj. U blagovaonici nema nikoga osim njega. Na brzinu pojeden ručak ugodno mu grije želudac. Radio je podešen točno po Stjepanovom ukusu, to jest ugašen je. Čaša pive rosi se na stolu ispred njega. Novine čekaju da ih otvori.

Dok se zabavlja čitanjem o korupcijskim skandalima i ovrhama imovine, zvonce upozori na otvaranje vrata. Stjepan krajičkom oka primijeti kako netko sjeda za stol na suprotnom kraju prostorije. To što neće imati blagovaonicu samo za sebe, kao što je navikao, bilo je inkomodirajuće, ali valjda mu stranac neće odviše smetati. Neobrijani, pospani konobar preuzme narudžbu novog gosta i pokupi Stjepanov prazni tanjur, no zaboravi uzeti pribor za jelo koji je ležao sa strane na salveti. Iako ga je zasmetala ta neopreznost, odustane od dozivanja konobara jer se novi gost taman bio raskomotio i utihnuo pa nije htio narušavati ponovno uspostavljeni mir. Vrati se čitanju.

Nakon par minuta, konobar se vrati noseći jelo za novog gosta. Stjepan iznad novina ugleda paru što se pušila iz tanjura crvene juhe.

– Izvolite, dobar tek.

– Hvala lijepa.

Unatoč tome što je krhka Stjepanova pozornost inače zahtijevala savršeni muk tijekom čitanja, uspijevao je zanemariti zveckanje i struganje žlice, ali kad je počelo glasno, otegnuto srkanje, zaustavi se usred rečenice, preneražen. Kako može tako jesti na javnom mjestu? Zar nije svjestan svoje nepristojnosti? Stjepan se rashladi gutljajem pive i pokuša uhvatiti izgubljenu nit. No, koliko god se trudio fokusirati na tekst, odvratni, mokri zvukovi nadglasavali su svaku njegovu misao.

Nije mogao ignorirati to nepodnošlijvo glasanje. Zar je toliki problem nečujno izliti žlicu u usta? Pokušava li ga taj tip namjerno iživcirati? Svakim novim slinavim zalogajem, bahati ga je stvor za drugim stolom zapravo vrijeđao, napadao. Srkanje je postajalo glasnije, brže, nije bilo ničega ljudskog u tom zvuku, to je bilo roktanje razularene svinje koja pokušava požderati ostatke s dna kante za napoj. O čemu je uopće bila riječ u članku? Stjepan se nije mogao sjetiti. Kao da mu je ona životinja zajedno s juhom popila i pamet.

Stjepanov gnjev je rastao, širio mu se kožom kao svrab, stezao mu želudac kao čir. Uhvati se kako nervozno tapka stopalom. Srk! Meškoljio se na stolici kao učenik koji mora hitno na zahod. Srk! Znojnim rukama gnječio je novinski papir i skakao pogledom po tekstu, jedva prepoznavajući riječi. Ovo se više ne može trpjeti. Savije novine i ugleda ćelavu, mesnatu glavu sagnutu nad tanjurom. Bahati srkač naciljao je žlicu napućenim usnama i spremao se usisati njen sadržaj. Osjetivši da ga Stjepan promatra, srkač mu tupo uzvrati pogled. Na licu mu se očitovala potpuna ravnodušnost. Nastavi jesti, ako se to može tako nazvati, ne pokazujući da je uopće primijetio Stjepana.

Ostalo je još samo par žlica juhe u tom prokletom tanjuru. Opscena buka će ubrzo prestati. Do tišine je nedostajalo tek par sekundi strpljenja, ali Stjepan više nije mogao šutjeti. Cijeli život pokorno trpi aroganciju i maltretiranje svakog ogavnog degenerika koji naleti na njega. Zar će opet dopustiti da ga ološ gazi? Tih sat vremena predaha u Dunji između izluđujućeg idiotizma na poslu i umrtvljujuće samoće u stanu, taj jedini preostali užitak njegovog života ovaj gad želi oduzeti.

Stjepan skupi novine i pljesne njima po stolu.

– Gospodine!

– Šta?

– Čujete li vi te degutantne zvukove koje proizvodite?

– Daj me pusti da jedem na miru.

– Vi ne jedete, vi… vrijeđate javni moral.

– Smiri se, ćoravi. Jako si nervozan.

– Kako da se smirim kad su životinje počele zalaziti u gostionice?

– Odi ti lijepo u pičku materinu.

Srkač demonstrativno isprazni žlicu što je glasnije mogao. Nabubrena kritična masa potisnute agresije, stotine neizrečenih uvreda i zauzdanih udaraca sakupljenih tijekom jednog kukavičkog života, rojevi neizrecivih, okrutnih želja probiju barijere samokontrole. Stjepan zgrabi čašu i baci je na gada. Čovjek zabezeknuto dotakne svoju polivenu glavu, ustane, zasuče rukave i pođe prema Stjepanu režeći: „Ti ćeš mene… ti ćeš mene…“ Stjepan osjeti u sebi rađanje nevjerojatne snage, mržnje užarenije od sunca, cijelog svemira ispunjenog usijanim, ubilačkim nagonom koji će srušiti na ovog crva i na sve koje je taj crv ikad volio. Zgnječit će njegovu prošlost, sadašnjost i budućnost. Izrigat će pakao po njemu. Pojest će leševe njegovih roditelja. Istopit će oči njegovih unuka. Silovat će mu dušu vječno. Milost je mrtva. Počelo je vrijeme Stjepana Okrutnog, Stjepana Neuništivog. Dunja je njegova, samo njegova! Urlikne i skoči na gada.

Obojica muškaraca bila su nevična tučnjavi. Zamahnuvši par puta neprecizno šakom, uhvate se u klinč i sruše na pod. Konobar pohita u blagavaonicu iz koje su dopirale psovke i lupanje. Ugleda svoje mušterije kako se hrvaju na podu.

– Mir! Mir! Šta je ovo? Zvat ću policiju!

– Konobar ih uspije rastaviti i pomogne im da ustanu.

– Ajde, odrasli ste ljudi, a tučete se tu ko djeca.

– Kad ovaj nije normalan. Zalio me iz čista mira.

Stjepan je nemirnim, razgoračenim očima gledao čas konobara, čas gada. Iza svojih leđa, napipa metalnu dršku na stolu za kojim je sjedio, čvrsto ju stisne i zabije vilicu u grlo svojeg protivnika.

 

Marijan Brkić

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More