Zanemareno s predumišljajem: Kraj ikonoklastičke oluje nad spomenicima NOB-e

Petrova goraSpomenici Narodno-oslobodilačkoj borbi došli su u fokus zanimanja kulturne zajednice, ali i šire javnosti, nakon višegodišnjeg niza incidenata u kojima su oni bili objekt vandalskog iživljavanja. Ispadi netrpeljivosti prema umjetnosti koja za dio stanovnika bivše Jugoslavije predstavlja neugodnu poveznicu s prošlim režimom uključivali su neobične nasrtaje na djela likovnih umjetnika, od “običnog” šaranja sprejom do dekapitiranja kipa eksplozijom. U proteklih nekoliko godina, umjetnost je našla načina da odgovori na te vandalske ispade.

Na još uvijek aktualnoj izložbi Refleksije vremena 1945.-1955. u zagrebačkoj galeriji Klovićevi dvori, povjesničarka umjetnosti Jasmina Bavoljak, autorica izložbe i kustosica, znakovito je izdvojila jedno djelo Anutuna Augustinčića – jedan od njegovih slavnih kipova Maršala, onaj s Plitvica. Kip je anonimnom “intervencijom” prije nekoliko godina, pod okriljem noći, unakažen grubim potezima bijelog spreja; njime su mu umrljane oči, a na prsima mu je iscrtana velika petokraka. Na izložbi koja govori o jednom dinamičnom, zanimljivom desetljeću zajedničke jugoslavenske povijesti, ovaj kip stoji kao neverbalni komentar jednog problematičnog odnosa današnjeg društva prema određenim poglavljima prošlosti. Međutim, još je puno gore prošao Augustinčićev Tito iz Kumrovca, koji je (također pod okriljem noći) postao naslov u crnoj kronici kad je prije nekoliko godina u podmetnutoj eksploziji ostao bez glave. Zgrožen tim činom, kipar Ivan Fijolić na svojoj je zapaženoj samostalnoj izložbi Neo NOB u Laubi, “rekonstruirao“, odnosno reinterpretirao Augustinčićevo remek djelo tako da mu je na ramena posadio novu glavu – Jovanke Broz. Ta je izložba otvorila teren za angažirano, slojevito promišljanje huliganstva nad spomenicima NOB-a i rješavanje njihove sudbine.

Podatak da je od uspostave nezavisnosti u Hrvatskoj razoreno, oštećeno ili “zanemareno s predumišljajem“ gotovo tri tisuće spomenika NOB-e alarmantan je i zabrinjavajući, no nipošto nije riječ o endemskoj hrvatskoj situaciji. Baš naprotiv: u Bosni i Hercegovini anonimni su se akteri crne kronike na isti način obračunali s umjetnošću NOB-e u javnim prostorima.

– Na našim prostorima jedna je revolucija pojela drugu, veli sarajevski fotograf Branimir Prijak koji je za projekt Historijskog muzeja BiH fotografirao najslavnije – a danas oštećene ili posve uništene – spomenike revolucije u susjednoj državi.

No, najambiciozniji pristup ovome kompleksnom društvenom problemu dosad pokazale su članice kustoskog kolektiva WHW (Što, kako i za koga) – malom, ali dokumentarno bogatom izložbom Spomenici u tranziciji: Rušenje spomenika NOB-e u Hrvatskoj koja je u listopadu i studenom 2012. Godine bila postavljena u Galeriji Nova. Marno i studiozno, autorice izložbe – Lana Lovrenčić, Rebecca McKay i Tihana Pupovac – postavile su čvrste temelje za konačni obračun s dosadašnjim problematičnim odnosom prema spomeničkom naslijeđu bivše države, ponudivši dokumentaciju “zatečenog stanja“ kao polazište, ali i neka rješenja, odnosno “nove koncepte“.

Poglavlje jednostavno naslovljeno “rušenje“ prikazalo je kipove u javnom prostoru koji su bili objekt iživljavanja, od razbijanja spomen-ploča do sprejanja donjeg rublja kipovima ratnih junaka NOB-e. Dok je u jednome dijelu nagrđenih spomenika naglašen element ruganja, u tretmanu drugih pristup je obilježen apatičnim nemarom pa su diljem Hrvatske neki spomenici obrasli u travu i draču.

– Govoriti o spomenicima NOB-e i njihovom rušenju nije i ne može biti niti ideološki niti politički neutralno, kažu autorice ove važne izložbe koja predstavlja dio dugoročnog projekta Početi najbolje što se može (Kako govorimo o fašizmu?, kojemu je jedan od ciljeva hvatanje u koštac s rastućim društvenim antagonizmima i sve glasnijim populističkim politikama koje otvoreno prizivaju fašizam.

Pitati se tko je, kako i zašto rušio spomenike zahtijeva razumijevanje nasilnog razaranja socijalne stečevine Jugoslavije – radničkih prava i organizacije rada, javnog zdravstva i obrazovanja, javnog prostora i društvenih institucija, industrije i privrede. Novi državni ustroj napravio je i rez sa simboličkim reprezentacijama prijašnjeg režima. Zato i ne čudi da su se među prvima na meti ikonoklazma našili spomenici Narodno-oslobodilačke borbe. Rušenje je započelo prije rata, već u ranim danima 1990. godine, dok kasnije velik dio spomenika srušen na područjima na kojima se nisu vodili oružani sukobi. Mnoge su skulpture uklanjale institucije lokalne vlasti, nemali broj je uklonjen ili devastiran nakon rata, a u posljednjih desetak godina ono što nije bilo srušeno ili uklonjeno prepušteno je propadanju.

– Režim koji je fetišizirao čistoću (nacije, jezika, kulture itd.) napravio je rez sa društvenim odnosima stvorenima u socijalizmu, kažu autorice, detektirajući ishodište razaranja i zaborava.

Inicijativom kustoskog kolektiva WHW, a osobito Ane Martine Bakić, kulturna je i šira zainteresirana hrvatska javnost senzibilizirana za problem spomeničkog kompleksa Petrova gora, remek djelo Vojina Bakića, djeda ove mlade arhitektice. Spomenik na Petrovoj gori, djelo kipara Vojina Bakića (u suradnji s arhitektom Berislavom Šerbetićem), nalazi se na Petrovcu, najvišem vrhu Petrove gore. Građen je doprinosima, uglavnom Karlovčana, čitavo desetljeće, a otvoren 1981. godine. Spomenik je arhitektonsko-plastičko djelo, u njegovoj unutrašnjosti (tri nivoa površine gotovo 3.000 m2) bio je smješten Muzej revolucije, etnografska zbirka, izložbeni prostori, biblioteka, te (nedovršena) multimedijalna dvorana. Spomenik je preživio ikonoklastičku oluju, ali njegova polagana devastacija (otimačina oplate od nehrđajućeg čelika) traje već gotovo dva desetljeća, olakšana činjenicom da se spomenik nalazi na svojevrsnoj ničijoj zemlji, terenu koji dijele tri općine i dvije županije.

Vojinu Bakiću, autoru ovog glasovitog djela, zagrebački Muzej suvremene umjetnosti (MSU) ove godine priprema veliku izložbu.

– Upravo provodim istraživanje i pripremu retrospektive. U Hrvatskim muzejima ima preko 90 skulptura od čeka je 30-tak crteža, a veliki je broj radova i u Beogradskim muzejima te privatnim kolekcijama, kao i u obiteljskoj ostavštini. Retrospektiva se otvara 6.12.2013. i već postoji veliki interes stranih muzeja. Svoj dolazak na otvorenje je najavila kustosica Tate Modern, kaže Nataša Ivančević i napominje da će period devastacije njegovih spomenika na izložbi biti predstavljen fotografskim uvećanjima i izdašnom dokumentacijom.

Značajan dio opusa Vojina Bakića stigla je mučna sudbina: nakon 1990. godine, njegova je Petrova gora prepuštena uništenju i zaboravu: zatrpana je smećem, lišena čak i mramornih ploča koje su lopovi skinuli s prilaznih stubišta, a tvrtka Odašiljači i veze na vrhu konstrukcije potpuno je samovoljno postavila repetitor. Obnova ovog kompleksa, čijoj sanaciji na putu stoji manjak financiranja od Ministarstva kulture i oklijevanje u provođenju sporazuma između stranaka HDZ i SDSS o obnovi, trebala bi ipak krenuti konkretnim koracima, nakon što je odrađen simbolični dio tog međustranačkog dogovora – onaj da se se na Bakićevu rodnu kuću u Bjelovaru vrati spomen-ploča koja je početkom devedesetih uklonjena s fasade. To je malo iskupljenje Vojinu Bakiću za potresnu devastaciju njegova djela, primjerice, Spomenika pobjedi naroda Slavonije u selu Kamenska kod Požege, koje je početkom devedesetih godina prošlog stoljeća nepovratno uništeno eksplozivom.

Ostavština Vojina Bakića nije jedini primjer devastirane umjetnosti NOB-e koja posljednjih godina postaje predmet javne rasprave i poticaja za sanaciju. U slučaju koprivničkoga spomen-područja Danica, obnova je započela 2005. godine, inicijativom male skupine lokalnih entuzijasta koji su odlučili sastrugati prostačke grafite s klečećeg partizana. Predvodio ih je kustos koprivničkog gradskog muzeja Dražen Ernečić.

– Ništa nije bilo opljačkano ili nasilno srušeno. Ali je tijekom 15 prijašnjih godina spomen-područje nestajalo u memorijskoj crnoj rupi. Sličilo je na džunglu. Šikara i drveće, ponegdje viši od pet metara, progutali su zidove i građevine, rekao je Ernečić u razgovoru za Globus, opisujući posljedice naoko nenasilnoga zločina protiv povijesnoga pamćenja.

Iako je lokalno stanovništvo bilo složno u pretvaranju da Danica ne postoji, taj je kompleks ostao predmetom zanimanja međunarodne javnosti. Na raznim jezicima, u raznim enciklopedijskim izdanjima, piše da je Koprivnica poznata po tome što je 15. travnja 1941., odnosno petoga dana nakon osnivanja NDH, ondje otvoren prvi ustaški logor, prije Jasenovca.

– Za Danicu se zainteresirala međunarodna Zaklada Zlatko Prica, pa je obnova izrasla u posve novu koncepciju povijesti, čija će prezentacija stajati, sve u svemu, milijun i pol kuna. Plan je da to mjesto evocira sjećanje kako se jedan industrijski pogon razvio u industriju smrti, kaže kustos Ernečić.

Obnovu još uvijek čeka šuma Brezovica kod Siska, značajna je za antifašističku povijest cijele Hrvatske. Mjesto na kojemu je 22. lipnja 1941. osnovan prvi partizanski odred na hrvatskom teritoriju – a taj je datum danas državni praznik – izvrgnuto je očekivano nasilnom tretmanu: jednoj su partizanskoj skulpturi prepilili prste, drugoj su polomili šake.

Posao s Petrovom gorom nije još ni izdaleka završen. Galerija Nova odaslala je krajem 2012. godine javni poziv za idejne prijedloge za taj devastirani spomenik. No, kako se danas uopće treba misliti spomenik revoluciji? Na to pitanje u tekstu poziva odgovara Vesna Vuković:

“Narodno-oslobodilačka borba, kojoj je spomenik podignut, od samog početka je i međunarodna antifašistička borba i socijalna revolucija koja teži uspostavljanju drugačijih klasnih odnosa. Danas svjedočimo povijesnom revizionizmu i nacionalizaciji antifašističke borbe, koja u najboljem slučaju slavi nacionalno oslobođenje, a u najgorem, na fonu diskursa totalitarizma, pobraja poslijeratne žrtve. Spomenik revoluciji, dakle, za zadatak ima odbiti logiku nacionalnog zajedno s politikom viktimizacije, oteti emancipacijske dimenzije od konformizma sadašnjosti.“

*ovaj tekst nastao je u sklopu programa Criticize This portala Kulturpunkt.

Katarina Hrgović

 

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...