Potres bi trebao biti prekretnica: U Zagrebu se može i mora opet urbanizirano živjeti

“Nipošto ne želim biti neka vrsta odvjetnika Zagreba. Evo što meni znači ovaj Zagreb: ja sam ovdje rođen, i bilo kako bilo, ovo je još uvijek jedini naš grad u kojem se može urbanizirano živjeti.”

Ovako je Krleža zborio o Zagrebu u kontekstu prve Jugoslavije. U okviru zadnjih nekoliko desetljeća dalo bi se diskutirati o urbaniziranom životu. Nekako sumnjam da bi Fric bio apologet Zagreba 21. stoljeća. Uzmimo centar. U zimi se on pretvara u kičastu scenografiju adventske histerije. Po ljeti se Zrinjevac zasipa šljunkom, i nerijetko se na zelenim površinama jednoga od najljepših gradskih trgova zatiču parkirani reklamni i drugi automobili. Na Ribnjaku također. I tu bujaju šatori, kiosci. Ako se želite prisjetiti kako izgleda Jelačićev trg bez šatora i kioska, valja vam posegnuti za fotografijama iz Krležinoga doba.

Ima još razloga za osporavanje urbaniteta: „urlanje cajki na mukama“ koje trešte iz pojedinih kafića u turistički najprivlačnijim ulicama, ruiniranost fasada, zapuštenost zgrada, nogostupa, stuba koje povezuju Donji i Gornji grad, dugotrajna i sumnjiva zatvorenost kina Europa i brojnih dućana, radnji, čiji su izlozi prekriveni naslagama plakata ili dasaka… Govorimo o užem i širem središtu, moglo bi se i dalje nabrajati.

Načetost u infrastrukturnom, organizacijskom i svakom drugom pogledu došla je na bolnu naplatu toga kobnog 22. ožujka. Od tada do danas građani i građanke žive u strahu, nevjerici i panici. Naš najbolji prijatelj postala je Last Quake aplikacija. Toliko na njoj visimo da smo je par puta srušili. Recimo, registrira se slaba trešnja, kojoj ni ne odrede jačinu, a komentara bude na stotine. Od bilježenja vlastitoga psihičkoga stanja, objava za prodaju ovoga ili onoga, psovanja odbjeglih vlasnika nogometnih klubova… Zaista se svega nađe.

Komparacije radi, jednom sam kliknula na komentare potresa u Japanu koji je bio iznad 5 stupnjeva po Richteru. Našla sam tek jedan – „Malo se snažnije osjetilo.“ No lako je biti pribran tamo gdje se urbanizirano živi, u organiziranom društvu kakvo je japansko. Vjerujem da bi pribraniji bili i 1880. godine kada je Zagreb pogodio još moćniji potres. Budući da smo bili unutar države s daleko učinkovitijom administracijom, grad je zahvatio intenzivan urbanistički polet. S današnjim poduzetničkim i političkim „poletarcima“ o njemu možemo samo sanjati.

Čak je i seizmologija tada doživjela zamah. Veliki potres potaknuo je Đuru Pilara na značajna seizmološka otkrića. Danas po medijima čitamo ovakva predviđanja: sljedeći potres možda će se dogoditi sutra, a možda i neće. Možda će biti sto puta razorniji. Možda i neće. Možda ćemo se tresti mjesecima, možda slabije, možda jače. Nije čudo da šizimo po sirotoj aplikaciji. Eh da nam je više aplikacija na kojima se možemo istresati. Sve je u znaku MOŽDA.

Evo, prilikom nedavnoga posjetu konzervatora saznala sam da će se obnova naše zgrade možda financirati iz ovog ili onog fonda, a možda i neće. Možda će nam dati preporuku i smjernice, a možda i neće. Možda bismo mogli krenuti s obnovom sada na svoju ruku, a možda i ne bismo. Da je barem bilo sve ovako neodređeno po pitanju dimnjaka. Ali nije. Građani su brižno ostavili ove prevrijedne spomenike, ove simbole grada i njegove urbaniziranosti. Što je zgnječeni auto, što je mogućnost da nam se koji obije o glavu?

Dok čekamo posjet drugih stručnjaka, poput statičara, mislim da bi bilo od velike dobrobiti, ako za ništa drugo a onda za naše psihičko zdravlje, da nam nadležni pošalju tarot ili I Ching majstore. Pa bi procjena seizmološke i građevinske situacije išla ovako: „Dogodit će se još par manjih potresa, i vaša zgrada će pretrpjeti još poneko oštećenje. Zato bi odmah trebalo maknuti dimnjake. No, u kartama vidim i naočitog alpinista. On je slobodan i ubrzo vam slijedi sretna veza. Pomoći će vam oko svega“. Nešto bi valjda bilo pogođeno, a osigurao bi se i mirniji san i duševni mir premda nakratko.

Naime, duševni mir narušava svakodnevno podrhtavanje i suočenje s porušenim gradom kojim hodamo kao statisti u postapokaliptičnim filmovima – daleko od zgrada, s kojih nam prijeti ugroza, po pruzi, posred ceste… Svaki pogled je bolan, prema trošnim krovovima i potkrovljima, odlomljenim pročeljima, prema sugrađanima koji raščišćuju krhotine domova i svojih života, života brojnih generacija. Bolno je suočenje sa strašnim štetama na muzejskim, kazališnim, školskim i drugim građevinama, Katedrali, Hrvatskom glazbenom zavodu koji je nedavno zasjao nakon obnove… Najbolnije je suočenje s egzistencijalnom neizvjesnošću, uzrokovanom elementarnom nepogodom, epidemijom i nesmiljenom gospodarskom krizom, čije ćemo razmjere tek osjetiti.

Poslije Velikoga potresa u drugim gradovima Austro-Ugarske monarhije skupljala se pomoć. Na primjer, u Krakovu je u korist žrtava objavljena knjiga „Krakov Zagrebu“. U Austriji je, u srcu nekadašnje monarhije, zagrebački potres bio, prema svjedočanstvima prijatelja koji ondje žive, samo mala vijest. Iz komunikacije s kolegama zaključujem kako nismo bolje prošli ni u Velikoj Britaniji, koja se osim s Covidom-19 bori i s post-Brexitom i Megxitom. Teško je stoga naći mjesta za tamo neku porušenu europsku metropolu. Ajde, princ Charles se nedavno javio, s lijepom porukom i donacijom. Sve u svemu, odjeka je, čini mi se, premalo.

Zagreb je jednostavno, mišljenje je to mnogih, prepušten sam sebi. Na milost i nemilost sljedećih potresa i pratećih PTSP-ova, kao i lešinara koji oglašavaju da kupuju oštećene kuće i stanove. Kad već o njemu ne skrbe oni koji bi to trebali, to čine hrabri alpinisti i alpinistice, koji se unatoč stalnim podrhtavanjima veru po krovovima i spašavaju što se spasiti dade. Tu su i Bad Blue Boysi koji su krenuli pomagati to jutro poslije dva najjača udara. Zahvalnost dugujemo i pojedincima u zemlji i inozemstvu koji pokreću akcije za pomoć ugroženima. Isvima ostalima, dakako, koji su se angažirali na bilo koji način.

Potrebno je naposljetku spomenuti i pripadnike različitih struka, koji dižu glas i daju prijedloge za što bržu, efikasniju i pošteniju obnovu, koja uvelike kasni. Još nismo od nadležnih čuli cjelovit plan, niti svjedočimo ikakvoj konkretnoj provedbi, sada već mjesec i pol nakon katastrofe.

Što vraća nadu? Razgovaranje s prijateljima koji proživljavaju istu ili sličnu brigu. Slučajni razgovor u prolazu s ljudima koji strpljivo popravljaju i pronalaze volju i snagu za duhovitost i lijepu riječ. Mnogo znače i koincidencije poput one kad sam fotografirala prekrasnu secesijsku zgradu u Jurišićevoj, čiji reljef nikada nisam primijetila. Isti dan saznajem od prijateljice, Puležanke, da je u njoj živjela u svojim studentskim danima. Ta moja prijateljica uvijek ima najzanimljivije priče koje pripovijeda s prekrasnom lakoćom. Njome uvuče sugovornika baš u konkretno vrijeme, na određeno mjesto, među živopisne protagoniste. Pa sam se ja na tren vratila u te njezine lude dane, u šarmantni tavanski, studentski stančić. Preko njezinoga sjećanja osjetila sam emociju koja me je povezala s vlastitim uspomenama…

Zbog tih sjećanja i osjećaja vratit ćemo naš Zagreb, obnovit ćemo ga, nesposobnosti i neorganiziranosti usprkos. Ne želim biti neka vrsta odvjetnika Zagreba, ali on je još uvijek jedini moj, naš grad, i u njemu se može i mora opet urbanizirano živjeti!

 

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More