14. ZagrebDox: Trauma i njene manifestacije u dokumentarcima ‘Dani ludila’ i ‘Liyana’

Dokumentarni film Dani ludila redatelja i scenarista Damiana Nenadića koji se nalazi u regionalnoj konkurenciji 14. ZagrebDoxa uspješno miče stigmu s onoga što smo prozvali psihičkim bolestima i poremećajima. Čini to na način da na vidjelo iznosi “pravo stanje stvari” u našoj psihijatriji, daje uvid u “terapiju” koja više-manje podrazumijevaju isključivo tretiranje lijekovima te raskrinkava sve što isti zapravo čine čovjekovom organizmu. Zahvaljujući neizmjerno hrabrim i autentičnim dvjema osobama koje se nisu bojale kamerom zabilježiti sve što im se događa, što osjećaju, kroz što prolaze i kako tip liječenja kojem se podvrgavaju utječe na njih, dobili smo krajnje sirov i ogoljen dokumentarac. A taj će, iskreno se nadam, onima koji se iole prepoznaju pomoći da se makar malo oslobode srama i krivnje zbog svoje (društvene) “nepodobnosti”, a onima kojima su ta psiho-emocionalna stanja strana, preintenzivna ili nejasna približiti još jedno iskustvo bivanja čovjekom i otvoriti put ka većem razumijevanju i većoj ljudskosti.

Maja i Mladen oboje su u više navrata privremeno boravili u zagrebačkim psihijatrijskim bolnicama. Oboje piju antipsihotike. I to ne samo načelno, nego i pred nama – već u prvom kadru. Većinski sniman hand-held kamerom, Dani ludila na najosobniji nam mogući način priča njihove priče – dajući protagonistima mogućnost da snimaju sebe, svoje radnje, svoje lice u trenutku ispovijesti ili naleta emocije. Otvoreno i bez ijedne socijalne maske govore o svojim odnosima s roditeljima (Mladen ih čak i snima, dok ih ispituje o tome kako ga doživljavaju), o količini lijekova koju konzumiraju, o mislima koje im se roje u glavi i stanjima u koja upadaju. A Maja bez imalo pardona snima sebe dok je po 14. put hospitalizirana te nam ukazuje na sve zdravstvene probleme koje ima upravo zahvaljujući propisanim medikamentima. Zbog lijekom uzrokovane upale, bez jednog je organa čak i ostala (!). Komotno bi se moglo reći da je vrag odnio šalu.

Efekt koji je postignut kristalno je čist – dobili smo intiman i necenzuriran uvid u svjetove dviju senzibilnih ličnosti koje su voljne eksponirati se i stajati iza svojih iskustava. Najzanimljiviji dijelovi ipak tek slijede: kada govori o onome što sačinjava njen razgovor sa psihijatrima, Maja navodi samo tablete koje mora gutati. Stalno spominje isključivo psihijatrijsko liječenje kojem je izložena, ali o psihoterapijskim tretmanima govora nema. Kada priča o naglim naletima emocija u bolnici, odaje nam i tamošnji način “rješavanja” problema – pogađate, riječ je o fizičkom sputavanju. I onda, paradoksalno, dobijemo na uvid trenutak u kojem plače prijateljici na ramenu i trese se, puštajući svojoj tuzi i svom strahu da izađu na vidjelo i gledamo tu istu prijateljicu kako joj verbalno i fizički omogućuje da se njene emocije do kraja izraze – kako bi rezultat bio olakšanje, kako bi Maja osjetila sigurnost i prihvaćanje. Također svjedočimo radionici koju vodi glumac Leon Lučev te uči Maju, Mladena i ostale polaznike integracijskom radu. Dakle, i prijateljica i Lučev “čine” stvari koje imaju terapeutski učinak; oni se služe tehnikama i znanjima koja se implementiraju u kvalitetnom psihoterapijskom radu, čiji je cilj prirodno razrješavanje, a ne prisilno zatomljavanje.

No, film ne ulazi skroz duboko u uzroke njihovih problema, kao što to, barem što se Maje i Mladena tiče, ne čine ni oni koji ih isključivo šopaju lijekovima, umjesto da s njima odrade i pokoji psihoterapijski tretman. Ali kroz prikaz njihovih odnosa s obitelji i okolnosti u kojima su živjeli, gledatelj sam može donijeti zaključke o tipu trauma ili povreda koje su imali – jer kada gledamo Mladena i Maju, zapravo vidimo samo iznimno emotivne pojedince koji nisu naučili kako se odnositi prema sebi i onome što se odvija u njihovoj nutrini. I ako išta u Danima ludila skida stigmu s “ludila”, onda je upravo to – dovođenje u pitanje samog koncepta “ludila” i prikazivanje unutarnjih svjetova s kojima se svi, u nekoj mjeri i u nekom obliku, možemo poistovjetiti. Ali i pružanje uvida u načine “tretiranja” koji nisu bazirani na pravom emocionalnom radu koji vodi do samospoznaje, osvještenja i osnaženja, već na rutinskom quick fixu u sklopu kojeg čovjek nije zasebno i specifično ljudsko biće sa zasebnim i specifičnim potrebama, već broj na papiru i dijagnoza zapisana u povijest bolesti.

Vanjske faktore gledajući, tematski ni po čemu sličan, ali suštinski ipak blizak jest film Liyana redateljskog dvojca Amande i Aarona Kopp, koji se nalazi u međunarodnoj konkurenciji ZagrebDoxa. Zašto suštinski blizak? Jer govori o teškim traumama. Ali za razliku od Dana ludila koji prikazuju jednu od potencijalnih manifestacija traume (dijagnoza) koja, neadekvatno tretirana, prolazi kroz filter našeg racionalnog i od razumijevanja emocija odcijepljenog sustava, Liyana duboko bolnim iskustvima pristupa na potpuno drugačiji način, nudeći uporabu mašte i kreativnosti kao pogonskog goriva za integraciju.

Redatelji nas vode u svazijsko sirotište i upoznaju nas s djecom kojoj stvarno nije lako. Uz to što su siročad, mnogi od njih su bili izloženi teškom nasilju, a neki vrlo vjerojatno imaju i HIV. No, u selo im dođe pripovjedačica Gcina Mhlophe s kojom zajednički kreću razvijati priču o djevojčici Liyani i njenom junačkom putu. Crtajući, pišući i slažući kolaže, ti dječaci (i jedna snimana djevojčica) stvaraju narativ koji im daje priliku da, preko fiktivnih likova i priče, prerade situacije, emocije i događaje koji su njima aktualni – i akutni. Paralelno s njihovim verbalnim pripovijedanjem Liyanine priče do koje su u konačnici došli udruživši snage, na ekranu se izmjenjuje još nešto – pratimo s jedne strane okolnosti njihovih života i njihove svakodnevice, a s druge prekrasne animacije (kapa dolje umjetniku Shofeleu Cokeru) koje oslikavaju spomenuti narativ o izmišljenoj djevojčici.

Time točno dobivamo uvid u to kako su traumatični događaji iz njihovih života utjecali na razvoj Liyaninog junačkog puta – na sve prepreke na koje je naišla, nasilje s kojim se susrela i, naposljetku, svu snagu koju je iz sebe iznjedrila kako bi izašla kao pobjednik. I dok nam djeca uzbuđeno i uživljeno iznose produkt njihove kolektivne mašte, vidljivo je koliki učinak takav tip transfera kroz igru, proživljavanja postojećih emocija preko “nekog drugog”, ima na njih i njihovu sliku ne samo o njima samima, već i o životu i njegovim mogućnostima. I mogućim ishodima.

Liyana je genijalan primjer toga kako koristiti vlastite resurse da si pomognemo i zacijelimo. Kako koristiti moć mašte i snagu fikcije da bismo si prirodno olakšali patnju i dopustili si osjetiti bol od koje bismo, u nekoj drugoj situaciji, najradije pobjegli – sve to pod uvjetom da nam je ponuđeno kvalitetno vodstvo koje otvara prostor za izražavanje. No, kao točka na i dolazi sljedeće: prilikom kreiranja Liyanine priče, ta djeca cijelo vrijeme imaju pravo svjesnog odabira. Kraj je jednako njihov kao i postavka, karakterizacija i razvoj. Oni sami kažu, da parafraziram, kako život nije uvijek ugodan i lagan, stoga bi bilo potpuno opravdano da i Liyanina priča bude odraz te opcije. No, svijest o tome da su oni tvorci njene priče u njima stvara spoznaju o sposobnosti krojenja vlastite.

I kao što su svazijska djeca dobila priliku osvijestiti svoje snage i svoju moć u odnošenju prema životu, do istog su, nakon narativno (odnosno životno) potpuno drugačijeg puta, došli Mladen i Maja u Danima ludila. Napokon smo spremni da se o emocijama i posljedicama nebavljenja njima progovara ne samo kroz prizmu fiktivnih priča i perpetuiranja statusa quo, već i kroz primjere stvarnih pojedinaca. Zbog njihove neustrašivosti, kao kolektivu nam je dana prilika da pogledamo u zrcalo i preispitamo vlastita, sustavom uvjetovana uvjerenja o emocijama, njihovoj prirodi i njihovim manifestacijama – dakle, o onome što nas čini l(j)udima.

Koraljka Suton

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...