Umjetnost – Zadnje uporište humaniteta Alberta Kinerta

Trideset tri godine nakon posljednje retrospektive Alberta Kinerta (Vinkovci, 1919. – Zagreb, 1987.) održane u zagrebačkoj Modernoj galeriji, u istom je muzeju priređena izložba kojom se pruža novi pogled na apartni opus ovog svestranog umjetnika. Albert Kinert bavio se skoro svim likovnim tehnikama, kao i ilustracijom te stripom, pisao je poeziju i teorijsko-filozofska razmatranja o umjetnosti. Autorica izložbe, povjesničarka umjetnosti Iva Körbler, pojašnjava kako je ova retrospektiva usmjerena ponajviše na njegov slikarski opus, oko kojega su do danas ostale neke nerazjašnjene valorizacije.

Albert Kinert, Nemir, 1956.

Prikazano je dvjestotinjak djela, od kojih su mnoga nepoznata i do sada neizlagana. Uz reprezentativna ostvarenja iz fundusa Moderne galerije, sabrana su i djela koja se čuvaju u umjetnikovoj obitelji, potom u privatnim zbirkama, Ministarstvu vanjskih poslova, te u drugim galerijama i muzejima.

Grafički je naime dio, temeljito obradio umjetnikov unuk, akademski slikar Jagor Bućan, i to monografijom iz 2002. godine i izložbom postavljenom u Gradskom muzeju u Vinkovcima 2013. godine. Inače, u prikupljanju građe za zagrebačku izložbu veliku podršku pružila je obitelj Alberta Kinerta, koja se brine o njegovoj ostavštini.

U manjem obimu prezentira se i kiparski segment, koji je upozorava Körbler nepravedno bio zanemarivan, pa se tako primjerice i ne spominje u recentnom pregledu Hrvatsko kiparstvo od 1950. do danas Ive Šimata Banova. Kinertove skulpture u obojanoj sadri, kositru i željezu iz 1958., te iz perioda između 1980. i 1984. godine, po preuzimanju njegova tipičnoga motiva, pra-znaka, i po prepoznatljivoj linijski istanjenoj morfologiji, predstavljaju logično otjelovljenje slikarskih problema. No one ujedno pokazuju kako je u ovom mediju, s kojim se približio primjerice Albertu Giacomettiju, Stevanu Luketiću i Belizaru Bahoriću, autor anticipirao poetiku koju će nešto kasnije (1959. godine) prihvatiti kipar Mirko Ostoja.

Izložba temeljem prethodnih istraživanja i novih interpretacija pažljivo prati sve glavne dionice Kinertova slikarstva. Počevši od portreta bliskih mu osoba, poput kćeri Nade Žiljak, te autoportreta, slika još ukotvljenih u figurativnu logiku, autor postupno počinje razvijati specifični, apstraktno-organički rukopis blizak enformelu i art brutu.

Albert Kinert, Izgorjeli krik, 1963.

 

Tumačeći selekciju Iva Körbler pojašnjava: „Grafički opus Alberta Kinerta iznimno je dobro upisan u memoriju hrvatske moderne i suvremene grafike, za razliku od segmenta slikarstva, laviranih tuševa i skulpture malog formata. U pamćenju naše kulturne sredine najviše je sačuvan po djelima s kraja sedamdesetih i prve polovice osamdesetih godina 20. stoljeća, stoga nas iz recentne perspektive zanima Kinertov doprinos hrvatskoj liniji enformela, odnosno, problema materije u slikarstvu, egzistencijalističke inačice spaljene zemlje i preživjelih ostataka, ali i apstraktno-organičke dimenzije umjetnikove tzv. protoplazmičke morfologije, koja će tijekom šezdesetih godina 20. stoljeća paralelno supostojati u Kinertovom opusu s natruhama reljefne fakture u njegovom prostoru Bioloških varijacija i Bezimenih oblika.

Njegovao je poseban senzibilitet za nadrealno, halucinantno i fantastično, stoga ga je Igor Zidić 1972. godine uvrstio u antologijsku izložbu o nadrealizmu u hrvatskoj umjetnosti. Zidić je tom prilikom morfološki i generacijski ulančao opuse Ordana Petlevskoga, Hinka Gudca, Biserke Baretić, Borisa Dogana, Kamila Tompe i Alfreda Pala s opusom Alberta Kinerta.

Albert Kinert, Djevojka i ždrijebe IV 1980.-84.

Autorica precizno naznačuje i specifičnosti koje se razaznaju pri komparaciji s posebno mu bliskim prijateljem i kolegom, Ordanom Petlevskim, s kojim ga povezuju morfološko-stilske podudarnosti: „Ako Petlevski slika „jedan već razoreni svijet“ (Zdenko Rus), Kinert ga u kasnijim radovima obnavlja, i manje je zatvoren u svoj imaginarij znakova i formi, i manje je opsesivno posvećen vlastitom rukopisu.“

Umjetnička vitalnost uslovljena je svakako životnim iskustvom, primjerice sudjelovanjem u NOB-u, dopuštanjem da emocija i misao uvjetuju stil, a ne obrnuto, što je dovelo do stalne težnje da, ma kako bio sukladan aktualnim događanjima na području likovnih umjetnosti, ishodi svoj osobni varijetet stila i poetike. „Kinert cijelim svojim bićem sudjeluje u apokaliptičkom svijetu suvremenoga čovjeka“, zaključuje Körbler, „smatrajući umjetnost zadnjim uporištem humaniteta, ali i kritičke poluge društva. Po tomu nam je i danas iznimno blizak.“

Barbara Vujanović

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...