Zadnja opojna droga sirotinje i pisaca

Nabasao sam na Hreliću na knjigu koja će mi u uništiti zdravlje, rasturiti krvni tlak, obiteljsku sreću, jutarnja trčanja po nasipu, skakanja po trampolinu pored parka na Cvjetnom….

Budzašto, za dvije kune prodao mi ju je neki čovjek tamnog, kao “Mocca” kavom prelivenog lica. Možda je to bio Glavurtićev đavao. Nije slučajno da je knjiga otisnuta na ćirilici, pa se kroz nju moram probijati kao kroz neki urokljivi, kabalistički zapis.

Riječ je o knjizi Štefana Cvajga, po zagorski Štijefa, jednostavnog naslova: Balzak. Unutra sam naišao na odlomke zbog kojih sam počeo piti po litru vruće kave dnevno.

Kava… Ta zadnja opojna droga sirotinje! Eliksir periferijskih majki (nekadašnjih nabomboniranih rejverica) bez kojeg bi one na klupama u kvartu podočnjikavo bijele mrtvački šutile, a ovako se naviju kao vekerice i balzakovski obilno prosipaju bujicu riječi o tome čije se dijete balzakovski obilnije posralo i gdje kupiti jeftinije pelene za sva ta govna.

Kava! To crno jezero koje povezuje dvije inače tako nespojive skupine: od nesna i svakodnevne rutine zatupljene majke i orlove duha koji su se tintom i perom pokušali izvući iz te svakodnevice da bi se na kraju zakopali u jednu možda još i goru, a to je čmrljenje nad pisaćim stolom i ispisivanje gomile izdrkanih rečenica. Kako god, kava im je, i jednima i drugima, vjerna tješiteljica, crna vila koja im od sumornog jutra napravi… Dobro, neću srat dalje, nego ću prepisivat citate o Balzaku i kavi iz te dragocjene knjige koju osim mene možda nitko drugi u Hrvatskoj ni ne posjeduje:

 (…) Ali Balzak, taj demon volje, ne popušta. Mora da se stigne do postavljene mete, pa makar trkač bio zbog toga jahanjem upropašćen! Ovamo bič, ako lena mrcina neće napred! Balzak ustaje – to su njegove jedine, vrlo kratke pauze usred rada – prilazi stolu i pristavlja posudu za kafu.

Jer kafa je crno ulje koje jedino stalno pokreće tu fantastičnu radnu mašinu, i stoga za Balzaka, kome samo rad nešto znači, važnija od jela, spavanja i svakog drugog uživanja. Dok duvan mrzi, jer on ne stimuliše, ne dovodi do one prekomernosti koja je za njega jedina mera – “duvan škodi telu, napada razum i otupljujue čitave nacije” – on je kafi ispevao najlepšu himnu jednog pesnika:

Kafa klizi u želudac, i onda se sve nađe u kretanju: ideje napreduju kao bataljoni velike armije na bojištu; borba počinje. Sećanja stižu u jurišnom koraku kao zastavnici postroja. Laka konjica razvija se u sjajnom galopu. Artiljerija logike hučno se približava sa svojom komorom i svojim mecima. Duhovite misli stupaju kao strelci u bitku. Likovi se kostimiraju, hartija se pokriva mastilom, boj započinje i završava se uz potoke crne tečnosti, kao što se prava bitka utapa u crni dim baruta.”

Evo i kako je Balzak spravlja kavu; nikome ne prepušta spravljanje, jer nitko mu je drugi ne bi znao skuhati da bude tako “rasplamsavajuće crna i jaka”:

I kao što on sa sujevernim fetišizmom bira samo određenu vrstu hartije, samo određen oblik pera, tako on dozira i meša vrste kafe po jednom naročitom ritualu. “Ta kafa sastojala se od tri vrste zrna, od burbona, martinika i moke. Burbon je on kupovao u Ulici Monblan, martinik u ulici de vjej Odriet kod jednog bakalina koji taj slavni recept svakako nije još zaboravio, a moku u četvrti Sen-Žermen kod jednog trgovca u Ulici de l Iniverzite, ali ja ne bih više znao da kažem kod koga, iako sam Balzaka toliko puta pratio na njegovim kupovinskim ekspedicijama. Bilo je svaki put pola dana hodanja kroz Pariz, ali njemu je dobra kafa bila vredna tolikog truda.

 Nakon dvadeset godina, kava ga je sjebala. Evo kako to opisuje Štjef Cvajg:

 Kako kafa, kao i svaki stimulans, traži sve jače doze da bi delovala, Balzak mora, ukoliko više njegovim nervima preti opasnost da podlegnu prenapezanju, da traži sve više tog ubistvenog eliksira. O jednoj knjizi on piše da ju je samo zahvaljujući potocima kafe do kraja napisao. Godine 1845, posle skoro dvadesetogodišnjeg pijenja kafe, prikazuje on da je celi njegov organizam tim neprestanim dopingom otrovan i žali se da njeno delovanje biva sve  slabije: “Razmak vremena u kom traje inspiracija kafom biva sve kraći; ona sad podstiče moj mozak samo još petnaest sati – jedno sudbonosno uzbuđenje; ona mi izaziva strahovite bolove u stomaku.”

Umorilo me ovo prepisivanje s ćirilićnog pisma. Idem si skuhat novi lonac kave da se ponovo dignem. I vani je tmurno. Dobra, jaka, vrela kava će mi goditi. Samo, nakon nje mi toliko drhte ruke da mokraćnim mlazom nisam u stanju naciljati u obruč vece školjke.

 

 Željko Špoljar

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More