Zadana kompozicija: Vježbaj, jedi i spavaj

Glazbeni globus službenog programa ZagrebDoxa otvorila je Zadana kompozicija belgijskoga redatelja, scenarista i dokumentarista Brechta Vanhoenackera. Ljubitelji klasične i filmske glazbe još se mogu veseliti Pariškoj operi i Partituri: O filmskoj glazbi.

U fokusu Zadane kompozicije dvanaest je finalista jednog od najprestižnijih svjetskih violinističkih, ali i općenito  glazbenih, natjecanja na svijetu, Natjecanja kraljice Elizabete (nazvanog po belgijskoj kraljici) u Bruxellesu. Sniman je 2015. kada je održano posljednje violinističko natjecanje (iduće je 2019.), počevši od proglašenja finalista pa tijekom njihova jednotjednog boravka u Glazbenoj kapeli kraljice Elizabete gdje u izolaciji od ”vanjskog”, neglazbenog svijeta vježbaju zahtjevnu glazbenu kompoziciju pisanu specifično za potrebu natjecanja.

Finale natjecanja za svakog natjecatelja uključuje izvedbu zadane kompozicije te violinskog koncerta po izboru. Stoga nije loše napomenuti da je zadana kompozicija te godine bila …aussi peu que les nuages… švicarskog skladatelja Michaella Jarrela. Skladba je riječima natjecatelja opisana kao ”brza i glasna”, riječ je o gusto pisanom, tehnički veoma zahtjevnom komadu, na trenutke neurotičnog, a na trenutke ludičkog raspoloženja, sa zanimljivom izmjenom pizzicata i legata.

Prispjevši u Glazbenu kapelu, finalisti se odriču kontakta s roditeljima, prijateljima i profesorima te ostavljaju mobitele i sve komunikacijske uređaje kod voditelja. Tjedan dana dijelit će uredne, smirujuće i inspirativne odaje te parkove Glazbene kapele (arhitektonski stilizirane u suzvučju art décoa i modernizma) s ostalim kandidatima, radeći uporno na zadanoj kompoziciji, na čijoj se interpretaciji ponajviše temelji odluka žirija o laureatu natjecanja. Vrijeme provode vježbajući, slušajući glazbu, razgovarajući te opuštajući se u šetnji. Boravak je filmskim postupcima opisan vrlo idilično i smireno, dužim statičnim kadrovima praznih interijera ili pojedinih izvođača koji vježbaju u dvoranama, no daleko od toga da mladi glazbenici tako doživljavaju boravak u Kapeli. Posljedice restrikcija osjećaju se u njihovom zapažanju da samo ”vježbaju, jedu i spavaju”. Početak je težak. Pretežak. Prvi put note vide danas, a za nekoliko dana je koncert. Je li tehnički uopće moguće izvesti tako zahtjevno djelo?

Iako su u filmskom izlaganju zastupljeni svi kandidati, lagani fokus stavljen je na korejsku violinisticu Ji Yoon Lee. Ona u početku najjasnije razlaže poteškoće s kojima se susreću, često je zabrinuta, pomalo dramatizira, govori o snažnoj tremi na pozornici: ”Vi to ne vidite, ali ispod haljine meni se koljena tresu. Zato ne mogu nositi visoke pete.” Neizmjerno je predana, ali nervozna, govori o tome kako bi se nosila s neuspjehom, kada njezino ime žiri ne bi pročitao, ali zaključuje da se to do tada nikada nije dogodilo.

Zanimljivo je promotriti razliku u pristupu kandidata iz zapadnih zemalja, pri čemu se ističe Amerikanac William Hagen. Priznaje da je teško, no kao da se ne zamara toliko time, djeluje prilično samouvjereno. Tvrdi da je iscrpljen, te da je fizička forma vrlo važna, za finale mora biti odmoran, ne smije ga ništa boljeti. Ji Yoon Lee govori o fizičkim razlikama između natjecatelja: bijelci su krupniji, imaju veću ruku (posebno muškarci), stoga se korejske natjecateljice moraju dovinuti drugim tehničkim rješenjima. William se pak ponosi svojom nacijom: ”Kod kuće sviram uglavnom djela njemačkih i francuskih kompozitora i ne osjećam se pretjerano američki, no kada dođem ovdje, tu sam pravi Amerikanac!”

Natjecatelji unatoč razlikama pomažu jedni drugima, stvaraju se prijateljstva, ali se i formiraju grupe. Momci se druže međusobno, Korejke se drže zajedno. Važan je odnos Ji Yoon Lee i mlađe kolegice Ji Young Lim. Starija kolegica pomaže joj namjestiti žicu, pokazuje joj kako izvesti neke dijelove kompozicije, odnosi se prema njoj kao prema sestri.

Njih dvije tijekom intervjua s novinarima i šetnji parkom u pratnji kamere iz ruke otvaraju pitanje filozofije glazbe, ključne pri interpretaciji djela najvećih skladatelja za violinu poput Brahmsa, Sibeliusa i Bartóka. Tvrde da se poistovjećuju s violinom, emocije prenose na glazbu, violina je medij njihova raspoloženja, životna suputnica, doživljavaju se slugama glazbe. Natjecanje postaje konkretan cilj za vježbanje, najviša motivacija, ali služi i kao pogled u to kakav je život umjetnika. Ispunjen uspjesima pred mnogobrojnom publikom, glazbenik se, tijekom turneje, izolacije i života ispunjenog vježbanjem osjeća osamljenim. U ključnom trenutku života mladih glazbenika, dok se pripremaju za natjecanje koje ako osvoje, sva ostala natjecanja postaju nevažna, pitaju se je li cijeli umjetnički put vrijedan truda i hoće li se svesti na neprekidne turneje i nastupe, bez mogućnosti istraživanja, bez užitka izvođenja. Ji Yoon Lee naposljetku odgovore na ta pitanja nadomješta neizrecivom željom za pobjedom.

William Hagen

Zadana kompozicija otvara niz ključnih tema klasične glazbe, posebno zanimljive glazbenicima kojima posebno preporučujem film. S filmološke strane, Vanhoenackerov rad slijedi – zadanu kompoziciju i formalno je oblikovan klasičnim dokumentarističkim postupcima. Scene muziciranja povremeno su ornamentirane autorskim kadrom i detaljima notnog materijala. Pokus glazbenika s dirigentom pratimo nenametljivo pozicioniranom kamerom, kao da promatramo rad iz školske klupe. U scenama intervjua s glazbenicima novinari nikako ne mogu upamtiti imena korejskih glazbenika, a monolozi natjecatelja u krupnim kadrovima ističu njihove emotivne mijene. Pridodajmo tome i impozantne interijere u kojima se redovito čuju zvukovi violine u vrlo prirodnoj i čistoj akustici, a to simbolizira predanost, ali i izolaciju i osamljenost glazbenika.

Posljednji takav interijer je Palača lijepih umjetnosti u Bruxellesu, koja je i dom Belgijskog nacionalnog orkestra. Upravo taj orkestar pod ravnanjem dirigentice Marin Alsop pratit će natjecatelje na završnome koncertu gdje će pred više od dvije tisuće ljudi biti proglašen i pobjednik natjecanja. Nakon zaista impozantne izvedbe koja je pomalo neobično snimana kroz rupicu ili ključanicu, poput nekoga tko viri iz inspicijentske sobe, predsjednik žirija pročitao je pobjednike.

U dirljivoj bujici emocija, na pozornicu izlazi Ji Yoon Lee. Trenutak poslije doznaje kako je došlo do zabune: u tolikoj želji za pobjedom, Ji Yoon je i sama ovoga puta čula pogrešno ime, ono svoje mlađe kolegice Ji Young Lim. Ta povijesna pogreška cijeloj je priči, pa onda i filmu donijela malo iznenađenje za kraj te ostavila prostor da upravo Ji Yoon Lee zaključi kako je razdoblje natjecanja bilo vrlo emotivno, proizvelo je velike ambicije i uzbuđenje koje su i dovele do pogreške. Na kraju nema mjesta šoku jer je mnogo naučila i zapravo odrasla u kratkom, ali za glazbenika, ključnom razdoblju.

Hrabren Dobrotić

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More