Zadah samoće

LimbPredavanja na Filozofskom još nisu počela. Smješten sam u stanu u Plitvičkoj, odmah preko puta nekad vrlo popularnog kafića Limb. U Đakovu sam puno slušao i čitao o tom kafiću, kako se u njemu okupljaju gotovo svi zagrebački pisci i novinari koji nešto vrijede.

Ah, kolike noći sam tamo u Slavoniji maštao kako ulazim u Limb i po čitavu noć s piscima Perišićem, Jergovićem, Mlinarcem, Karuzom raspravljam o književnosti i tome što to zapravo treba da se napiše dobar suvremeni roman. A, evo, sad sam tu, imam stan preko puta Limba, pomalo šugav, ruiniran jednosoban stan koji ima samo dva prozorčića ne veća od prosječne ženske guzice: jedan je u sobi, kroz njega stalno kao štakor virim prema Limbu da vidim ko dolazi, a drugi mi je u kupaoni, pa kroz njega, dok pred izlaske sapunam klip i mošnje, mogu gledati okolne krovove i ptice na njima.

Sinoć sam bio u Limbu. Nisam vidio nikog od poznatijih pisaca i novinara. Možda je i po njima okrutno udarila ova ekonomska kriza pa doma uz TV piskaraju svoje pisanije bez nade u išta, pogleda uprtih prema društvu pisaca, vapeći da im tamo udijele kakvo putovanje u neku stranu zemlju gdje će moći lizati šupak stranim piscima i grebati se za prijevode u nekim austrijskim lokalnim književnim časopisima s kojima ponosni Štajerci brišu kravama vimena prije nego ih učisto pomuzu.

Oni snalažljiviji, promućurniji, lukaviji pisci, okrenuli su i svoje teme prema inozemstvu da im se tamo neki njima sličan nadobudnik smiluje i objavi im taj njihov izmet od literature u kojem za glavne aktere uzimaju Jevreje – iako su najbliže jevrejstvu bili kad su igrajući košarku na nekom jadnom sindikalnom igralištu, mislili da izvršavaju košer, onaj neki jevrejski običaj. Pravi Jevreji bi te olinjale hijene trebali šutnut jednom zauvijek nogom u guzicu jer svojim retardiranim literarnim drkotinama sramote časnu jevrejsku, književnu tradiciju Kafke, Singera, Beloua, Rota

Malo me već hvata panika od ove samoće, jedva čekam da počnu više ta predavanja. Hoću si više pribavit neku žensku, evo imam fini boemski sobičak, mogli bi zajedno učiti Škrebovu književnu teoriju a onda se prepuštati ljubavnim strastima, tako sam željan toga, volio bih naći neku studenticu koja će se ufurati u spiku da je ona Ema Bovari, a ja pomalo sirovi, književnosti nesklon veleposjednik iz Slavonije koji joj možda neće dati tankoćutnu ljubav, ali će je dobro, đakovački-lipicanerski izjebati i pružiti joj sladostrast kakvu joj ni čitanje Đojsovog Uliksa na izvornom irskom neće pružiti.

LimbMislim da imam kapaciteta za to. Tamo u Đakovu sam se baš uspio očuvati poput neraspakiranog cedeplejera, ništa nisam jebao, ako se ne računa milovanje džempera jedne pankerice Željke koja je kao i ja bila u pijanom stanju i govorila mi da si nakon uha i nosnice želi probušiti mozak. Znam, mogao sam joj predložiti da je ja izbušim, ali tog sam se tek kasnije, u mamurno jutro sjetio. To puno govori o meni, nisam što se tiče jebanja nikako mogao opstati u provinciji. Sudbina me tjerala u Zagreb.

Sreća da mi stari ima nešto love, kombajna i zemlje, inače bi fakat osto zadnji suhokurasti luzer, možda bi do tridesetpete totalno poludio, postao ulični redikul kojem djeca ispred đakovačke katedrale bacaju nakon mise kikiriki i pljuju ga po glavi. Dobro da me je stari maknuo od tamo.

Samo sad je fakat red da više nekog upoznam tu u Zagrebu, gdje su ti pisci i zavodljive djevojke koje se motaju oko njih. Vidio sam da u knjižnici Bogdan Ogrizović u gradu počinje nova sezona književne manifestacije Zagrijavanje do 27. Koji debilan naziv, zagrij mi kitu na 39. Možda bih tamo mogao otići. To vodi pisac Roman Simić Bodrožić, možda se oko njega vrte neke dobre ženske, čitao sam davno neki intervju s njim u Nacionalu u kojem je rekao… ma, kurac, srao je kvake. Uostalom, tip je oženjen, ima djecu, taj je mrtav, a ja sam živ, tek počinjem, došo sam na Filozofski, jebat ću kao oni studenti iz 68. Nisam previše ružan, jedino ta jebena škembica od kulena i švargala što sam ih sa starim nemilice tukao u Đakovu. Ali zato imam gustu, kestenjastu kovrčavu kosu, kao Ljermontov. Dok ću ih jebat, studošice će mi se moći čvrsto prihvatiti za lasi kao kočijaš za uzde. Ma, sve je zapravo odlično, ne smijem klonuti.

I književni zanat tek trebam početi peći. Nemec i Matanovićka naučit će me trikovima pisanja, ma to je ionako kurčina. Prvo mi treba neka ženska, ne mogu više ovako. Neću otić na Zagrijavanje, jebeš to, idem skoknut do Limba na jedno malo pivo. Možda sad bude tamo netko od ekipe. Za koji kurac više nitko ne dolazi u Limb, baš sada kad sam ja brzim osječkim vlakom doklaparao u Zagreb.

Književna groupie

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More