Za ‘Otok pasa’ na Animafestu tražila se mjesta u prolazu

Otok pasa (Isle of Dogs, 2018., 101min)
Režija: Wes Anderson
Scenarij: Wes Anderson
Glasove posudili: Bryan Cranston, Koyu Rankin, Edward Norton, Bob Balaban, Bill Murray, Scarlett Johansson, Greta Gerwig, Liev Schreiber, Tilda Swinton, Frances McDormand, Yoko Ono

Na ovogodišnjem 28. po redu Animafestu, film koji je do sada svakako privukao najviše gledatelja u veliku dvoranu kultnog zagrebačkog kina Europa bio je novi uradak Wesa Andersona. Prema dojavi jedne ptičice, niti jedna karta nije ostala neprodana, a neki su gledatelji bili voljni platiti i sjedenje na stepenicama. Stajanje u redu (koji se protezao debelo do Miškecovog prolaza) prije početka filma svakako je evociralo neka starija vremena, davno prije pojave multipleksa. No, ovakav odaziv ne bi trebao čuditi, prvenstveno jer je riječ o Otoku pasa koji kod nas nije pušten u distribuciju i upitno je hoće li ikad biti. No, ne očajavajte – oni koji nisu ugrabili prekjučerašnju priliku (i kartu) još stignu na večerašnju projekciju na Ljetnoj pozornici Tuškanac!

Otok pasa sniman stop-motion animacijom vodi nas u Japan 20 godina u budućnosti. Nakon izbijanja pseće gripe, zlonamjerni gradonačelnik fiktivnog grada Megasakija (Kunichi Nomura), ujedno i ljubitelj mačaka, progna sve pse na otok koji služi kao deponij (Otok smeća). Prvi prognani pas je Spots (Liev Schreiber), tjelohranitelj gradonačelnikovog dvanaestogodišnjeg nećaka i štićenika Atarija (Koyu Rankin). I dok svi izgnani psi pokušavaju preživjeti među tonama smeća, Atari odluči pobjeći na Otok i potražiti svog ljubimca. U potrazi će mu pomoći psi Rex (Edward Norton), King (Bob Balaban), Duke (Jeff Goldblum), Boss (Bill Murray) i, u početku krajnje nevoljko, lutalica Chief (Bryan Cranston)…

Najveći adut Andersonove animirane poslastice svakako je njezin vizualni identitet. Redateljev dobro poznati OCD-ovski poriv za simetrijom još više dolazi do izražaja u animaciji, a sama ta forma daje mu priliku da se kreativno izrazi na načine koji mu u protivnom ne bi bili dostupni. I Anderson to jako svjesno i pametno koristi, jer većina tih vizualnih igara rezultira kvalitetnim i benignim humorom koji lako razgaljuje srca gledatelja.

No, to metaforičko otapanje srdaca ne bi bilo moguće bez “srčane” priče koja se nalazi u samoj srži Otoka. Istina, riječ je o klasičnom i bezbroj puta viđenom herojevom putu upakiranom u ponešto drugačiju kutiju – ovdje heroj nije čovjek, već čovjekov najbolji prijatelj. Ali nekako ta predvidljiva razvojna putanja nimalo ne umanjuje užitak gledanja i saživljavanja s pričom ispričanom iz perspektive četveronožnih ljubimaca. Upravo suprotno – užitak je još i veći jer nas zanima kako će se sve Anderson igrati s karakternim razvojem psa, koristeći sve opće poznate pseće idiosinkratičnosti koje znamo i volimo, neovisno o tome jesmo li “gazde” ili nismo.

Stoga ćemo lako zavoljeti Chiefa, lutalicu koji i laje i grize, na zapovijed “Sjedi!” ne reagira, a u trenucima ranjivosti autoanalitički propitkuje razloge svoje agresije i uzroke svog straha od bliskosti s ljudima. Chief će od autsajderskog buntovnika s razlogom ubrzo postati glavni lik koji, zahvaljujući dobivenoj ljubavi i privrženosti, doživljava transformaciju i postaje pas kakav je oduvijek imao potencijala biti. Na žalost, njegova se metamorfoza događa nauštrb profilacije ostalih pasa – Rex, King, Duke i Boss do kraja filma ostaju na razini pratećeg benda koji unisono laje.

Slabašan razvoj sporednih likova nije jedini problem ovog razigranog filma. U zadnjoj trećini Otoka pasa Anderson kao da se scenaristički ulijenio pa nam je pripremio neuvjerljivo razrađenu završnicu koja se prvenstveno čini zbrzano i neinspirirano. Tu su još i naveliko diskutirana i kritizirana problematika stereotipiziranog prikaza Japana, kao i, ruku na srce, nepotrebna pojava “bijelog spasitelja” – Tracy, Amerikanke na razmjeni koja odluči mobilizirati prvo japanske učenike, a potom i japansku javnost, u borbi za spas pasa.

Njena pojava, osim što čisto karakterno blago živcira, uz sve gore navedeno još i “ruši” jedan od najvećih štoseva filma – činjenicu da svi ljudski likovi govore japanski (i to bez titlova), a da su psi ti koji “laju” na engleskom. I eto nam onda Tracy koja se, jasno, izražava na svom materinskom jeziku. Doduše, ni to ne mora biti tako crno-bijelo kako se na prvi pogled čini jer ipak, sve ovisi o tome tko gleda. Jest da Tracyna uporaba jezika ruši iluziju, ali tko zna, možda je iz pozicije japanskog gledateljstva baš urnebesno doživjeti kako je lavež pasa izjednačen s engleskim jezikom. U tom se slučaju redatelju ne bi mogao prigovoriti manjak autoironijskog odmaka.

U konačnici, smatram da je Anderson stvarno samo htio napraviti dirljivu i u današnje vrijeme (a pogotovo u današnjoj Americi) prijeko potrebnu priču o inkluziji, prihvaćanju i ljubavi, a da su mu Japan i uporaba jezika služili kao inspiracija za pokretanje kreativnih sokova i sredstva za stvaranje mikrokozmosa koji će odisati zaigranošću, šarmom i humorom. Ako mu je to bio naum (a ne isključivo produkt moje osobne mašte), onda je u njemu svakako uspio. Otok pasa toplo je ostvarenje puno duha, emocija i života koje, svim navedenim propustima usprkos, pogađa u sridu i budi u gledatelju nove nijanse zahvalnosti za čovjekovog najboljeg prijatelja.

Koraljka Suton

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...