prvo slovo kulture

Za koga danas pisati književnost?

Nives CelzijusPočinjem pisati ovaj tekst da samom sebi pokušam objasniti neke stvari u vezi književnosti danas, sad i ovdje, u Hrvatskoj godine 2015. Treba li pisati književnost kakvu osjećaš da bi trebalo pisati, dakle slijedeći svoj senzibilitet?

Ali što uopće znači slijediti vlastiti senzibilitet? Što ako je moj senzibilitet nastao tako što sam slijedio nečiji tuđi? Jer svi se u književnosti oslanjamo na prethodnike, netko nam je bio uzor dok smo bili literarni početnici. Poslije se toga lagano otarasuješ, tražiš svoj glas, a kažu da je najvažnije, a najteže, naći taj svoj specifičan glas. To, uostalom, govori pjevačkim početnicima i onaj žiri u The Voiceu. Čak i ako savršeno pjevaju, a ne osjeća se da imaju taj „svoj glas“, žiri ih odjebava. Znači, treba naći svoj glas.

Možda nije loše da taj glas bude podosta narodan, jer će ga onda puno više ušiju čuti. Pa možda dobiješ i kolumnu u novinama. Ta jebena kolumna u novinama bila je mantra mnogim piscima, to se smatralo, možda se još uvijek i smatra, mjerom uspjeha, to da pisac dobije kolumnu u novinama. Odjednom se s njega uzdiže bazd korisnosti. On u novinama piše za novac! On je koristan, našao je smisao! Mnogi su tako i počeli – pisali su s namjerom da dobiju kolumnu u novinama, ugađali svoja glazbala, odnosno svoje gusle za tu narodnu pjesmu koja će doprijeti prvo do srca novinskih urednika, a onda i do naroda.

Evo što je 1910. Matoš napisao o dirinčenju pisaca u novinama, žurnalima:

Najveći je dušmanin prave književnosti žurnalizam. Knjiga je izraz pojedinca, žurnal je glas gomile. Književnik mora biti originalan, superioran, novinar može biti svatko tko brzo i lako piše. Žurnalizam je pravi kontrast književnosti, i ipak literatura sve više i više služi novinstvu. Umjesto da novine zavise od knjiga, knjige zavise od novina. Kao knjiga što sve više apsorbira ostale umjetnosti, tako će, ako dotle žurnalizam ne postane sasvim književan, novinstvo progutati književnost. Umovi kao Lassalle, Fichte, Balzac, Nietzche, Leopardi itd., već odavno opaziše tu novinsku opasnost po kulturu, ali prilike postadoše takve da dusi prvog morahu djelovati kao novinari.

I dalje u istom tekstu, Matoš kaže: „Što bi nam ostavio Balzac da nije morao, duga radi, dirinčiti noć na noć kao robijaš! Koji pisac bi se mogao mjeriti sa Dostojevskim da nije morao pisati brzo i načisto: da mu stil odgovara sadržaju!“

Balzacu, Dostojevskom i Dickensu Matoš suprotstavlja Flauberta i Baudelairea koji su polako i natanane klesali svoje djelo, svjesni da se i s jednom knjigom može ući u povijest književnosti. U redu, ali ušli su u povijest književnosti i Balzac, Dostojevski i Dickens. Oni su se čak i hvastali time što moraju u pisanju hrmbati kao teretni konji. I za povijest književnosti ostavili su, pored onih manje uspjelih ili totalno loših, i više knjiga nego minuciozni Flaubert.

I Balzacu i Dostojevskom odgovaralo je da pišu tako kako pišu. Dostojevski u pismima piše da baš namjerno želi žrtvovati stil uzbudljivom sadržaju i da sve više cijeni dobar avanturistički roman, više od onog umjetničkog. U mladosti se i on napajao feljtonskim romanima Eugenea Suea. Očito je to ležalo u njegovom karakteru, očito je to ugrađeno u njegov senzibilitet. A možda je samo bio svjestan vremena u kojem živi. Priče i romani u novinskim podlistcima bili su u njegovo doba izrazito traženi od publike, i relativno su se dobro plaćali. Čak je i Čehov, koji važi za minucioznog stilista, naškrabao golemu količinu humoreski za časopise. A iz njegovih pisama vidimo da je „ubadao“ aktualne teme za koje je mislio da će ih čitatelji u velikom broju prigrliti.

„Ne sjećam se ni jedne svoje pripovijetke koju sam pisao dulje od 24 sata, a ‘Lovca’ koji Vam se toliko svidio pisao sam u kupaoni! Kao što reporteri pišu svoje bilješke, tako sam ja pisao svoje pripovijetke mehanički, napola nesvjesno“, piše Čehov u jednom pismu.

Od novijih primjera, imamo Svetislava Basaru. Nekad postmodernist, književni eksperimentator, u poznijoj dobi počeo je pisati redovne kolumne za srpski Danas. Nekako mu se u to vrijeme dosta promijenio i književni stil. Umjesto postmodernizma, počeo je ispisivati prozu u koju u bernhardovskoj maniri vrlo uspješno unosi aktualne, maltene novinske teme. Čak su mu i likovi počesto stvarni političari, pisci uneseni čak i pod pravim imenima u te njegove novije kratke romane kojima neki kritičari predbacuju feljtonizam, brzopletost, laka rješenja. Meni su pak ti njegovi pozniji romani, ala Gnjusoba i Mein Kampf bolji, zanimljiviji od onih njegovih prijašnjih, takozvanih postmodernističkih romana.

U Mein Kampfu, Basara daje i odgovor zašto danas piše tako kako piše:

Nisam bio raspoložen da čitam Nabokova. Čitanje Nabokova me uvek podseti da bih – da nije bilo generacija Vukova Karadžića, Velikih Sotona (Dobrice Ćosića) i Reichkancelara – ovi aktualni su samo inkarnacije, trenutni avatari tog paklenog soja – da bih, dakle, da nije bilo pomenute gospode i njihovih sumanutih poduhvata i ja, kao Nabokov, mogao da u svojim nenapisanim romanima dane provodim u vilama na Azurnoj obali. Da često menjam prelepe žene i fatalne ljubavnice, da se upuštam u opasne veze i da na desetinama strana opisujem kožne poveze davnih spomenara i kitnjaste motive ex librisa. Vukovi, Velike Sotone i Reichskancelari su unazadili moje delo. Osujetili su ga. Unakazili su ga. Kao što su unazadili i unakazili i sve drugo u ovoj zemlji za čiju sudbinu su patološki zabrinuti iz slavoljublja i koristoljublja.

Eto, s ovim Basarinim citatom završavam ovaj feljton. Sebi sam čak neke stvari uspio objasniti kad sam ih ovako sumirao na papiru. Piši kako te volja. Pa što bude, bit će.

Željko Špoljar

Komentiraj ovaj tekst!

Primajte teme iz kulture
u vaš inbox

Prijavite se za primanje arteistovog newslettera i jednom tjedno ćete dobiti najzanimljivije teme iz kulture.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...