Da nasljeđe postmodernizma još uvijek može iznjedriti literarno uzbudljivo štivo, pokazuje i Rade Jarak svojim romanom Yu puzzle. U pitanju je genealoški roman koji prati više generacija dubrovačke porodice Romić kroz gotovo čitav dvadeseti do prvih decenija ovoga vijeka (uz priloženo genealoško stablo Romića na kraju romana).
Zbog toga u njegovoj strukturi važno mjesto ima istorijsko vrijeme, u kome se tragizam porodične propasti i pojedinačne sudbine junaka ukrštaju sa traumatičnim kontroverzama istorije nekadašnje jugoslovenske zajednice.
Autor je samim naslovom sugerisao vrstu sižea, kao umjetničke organizacije fabule. Napušteno je hronološko nizanje motiva, koje suštinski ne dovodi do spoznaje istorijskog, kao što do toga može dovesti „hiroviti“ puzzle-obrazac povezivanja tematsko-motivskih cjelina. Tek u sudaru različitih vremenskih planova i sudbina junaka, a ipak uz fabularnu nit koja se lako „sklapa“, autor ostvaruje „oneobičenje“ istorijskog i novu perspektivu iz koje se vidi „jugoslovenska priča“ . (Takav sižejni obrazac nesumnjivo se može dovesti u vezu sa sjajnim Tišminim romanom-inventarom Upotreba čoveka, baš kao što i amalgam Jarkovog humanizma i sveprožimajućeg osjećaja dekadencije svojim tonom diskretno podsjeća na Desničin roman Proljeća Ivana Galeba.)
Kada su već pomenute literarne srodnosti i postmodernizam, treba reći da YU puzzle nije eklektično djelo u onoj formi na koju nas je postmodernizam navikao. Naprotiv, povjerenje u zanimljivost priče, u njenu autentičnost i potrebu da roman „zgrabi“ čitaoca, nisu pretrpjeli deformaciju eklekticizmom i naglašenom ironijom. Umjesto toga, Jarak se opredijelio za diskretan „potpis“ koji čine tri posebno značajne reference, razmještene hronološki obrnutim redoslijedom. U pitanju su svojevrsni „izbori po srodnosti“: Danilo Kiš, potom Horhe Luis Borhes (koji je u isto vrijeme inspirisao Kiša i izazivao njegov polemički literarni odgovor), te simbolista Marsel Švob (kojeg će opet Borhes prepoznati kao svog literarnog prethodnika).
U prvom dijelu romana (YU puzzle, 65) jedan od junaka, Đorđe Romić, boravi kod tetke psihijatrice u Kovinu, koja mu ustupa postelju koju je zbog brige oko nasljedstva upravo napustio Eduard Sam, Kišov već mitski junak i transpozicija njegovog vlastitog oca. Ta referenca nesumnjivo predstavlja svojevrsno samoodređenje autora, naglašeno čak naslovom, budući da za Kiša već odavno vrijedi da je posljednji jugoslovenski pisac, što je i simbolički potvrdila njegova smrt 1989. I Jarak je romanom YU puzzle iscrtao mapu Jugoslavije (ali i mapu svijeta) kako je to i Kiš činio, na primjer svojim antologijskim „romanom na dlanu“, pripovijetkom Enciklopedija mrtvih. Posljednji izdanci porodice Romić nemaju djecu, a junakinja koja bi ih još mogla imati to ne želi (baš kao što je i Kiš zazirao od roditeljstva) zbog mogućnosti produžavanja porodičnog prokletstva. I Kišovo jevrejstvo, kao oblik porodičnog prokletstva, u Jarkovom romanu se povezuje sa dekadencijom starih Dubrovčana, koji su izumrli jer se, kako kažu, nisu željeli miješati sa ostalim svijetom. I konačno, prokletstvo hibridnosti se kao atribut prenosi na Jugoslovene i Jugoslaviju, već odavno na putu preseljenja u mit.
Naredni diskretni znak “duboke naklonosti” je znakovita adresa Malagnou 17 u Ženevi, na kojoj je „živio svojevremeno i jedan argentinski pisac“ (YU puzzle, 162). Ovo podsjećanje na Borhesa, kao na Kišovog literarnog srodnika, u isto vrijeme je značajna referenca koja uspostavlja moguću liniju čitanja Jarkovog romana, posvećenog, između ostalog, i političkim progonima, emigraciji, političkim likvidacijama i zločinima. Ista se adresa pominje u Borhesovoj poznatoj priči Dvojnik (u kojoj se, naravno, pominje i Dvojnik Dostojevskog, autora koji je, kako Borhes kaže, „ušao više od svih ostalih u lavirinte slavenske duše”). Ovo umnožavanje dvojnika, poput onih vrtoglavih Kišovih fotografija na fotografiji, i Rada Jarka konačno čini dvojnikom koji luta Vavilonskom bibliotekom (“Ništa se nismo promijenili, pomislih. I dalje knjiške reference.”, H. L. Borhes, Dvojnik).
Konačno, u završnom dijelu romana (YU puzzle, 185) pominju se Imaginarni životopisi. Marsela Švoba, neobična knjiga sa kraja 20. vijeka, u kojoj Švob daje dvadeset dva portreta pojedinačnih ljudskih sudbina, od Empedokla do dvojice ubojica iz devetnaestog vijeka. Švob, koji je miješao žanrove, istoriju i fikciju, esej i hroniku, ostvario je zavodljivu ironijsku sintezu realizma i fantastičnog simbolizma, i time doprinio da se Borhes prepozna kao njegov učenik.
Za razliku od Švoba, Jarak se neće opredijeliti da piše biografije ljudi koji su dio literarne baštine. „Mitema“ njegovog romana je dubrovačka porodica mješovitog srpsko-hrvatskog porijekla, u koju se, hirom slučaja, slila i krv jedne Japanke. Ta je porodica u Jarkovom romanu postala „biografija“ Jugoslavije. U puzzle-nizanju, u sudaru različitih biografskih sekvenci, različitih godina (1936, 1942, 1953, 1968, 1991, 2012…), različitih događaja i smrti, Jarak je „napipao“ svojevrsnu opštost jugoslovenske „biografije“. Tim je postupkom ostvario literarnu objektivnost i uzbudljivu istinitost, baš kao što je tome doprinio i odabir detalja, tih ključnih činilaca oživljavanja istorijskog vremena i pojedinačne sudbine. Upravo mrežom detalja autor uspijeva da uhvati himeru jedne zemlje, i da izbjegne sve moguće ideološke konstrukte vezane za Jugoslaviju, koji se raspredaju na različitim, nekad zajedničkim prostorima. Ti konstrukti sve više imaju dvije prepoznatljive orijentacije: onu negatorsku, koja mahom dolazi sa pozicija vlasti, i nostalgično-afirmativnu, koja dolazi od onih koji je pamte ili od onih koji tragaju za izgubljenim „zlatnim dobom“.
Intertekstualne veze se ne iscrpljuju samo Jarkovim „izborima po srodnosti“. U roman su uvedeni stihovi iz različitih pjesama, reference na muziku koja se slušala i voljela. Posebnu zavodljivost romanu daju toponimi dubrovačkog prostora i senzibilitet Mediterana, iz čije se ljepote, paradoksalno, rađa tragedija. Reklo bi se da ovaj grad u Radu Jarku dobija autora koji ga smiješta na literarnu mapu svijeta.
Bilješka o autoru, koji inače predaje crtanje, u izvjesnom smislu motiviše činjenicu da su narativne cjeline – sve puzzle romana – svojevrsna slika u imaginarnom albumu. I umjetnost perfekta u Jarkovoj realizaciji poprima izvjestan ton nabrajanja (gotovo biblijski), koji dostiže vrhunac u sekvencama djetinjih sjećanja pomrlih junaka. U priči Dvojnik, Borhes govori o tom fenomenu samrtnog sjećanja („Čovek na samrti hoće da se seti grafike, viđene uzgred u detinjstvu…“ H. L. Borhes, Dvojnik).
I na kraju, dok se Milena Romić na dalekom Madagaskaru (ah, ta čehovljevska slika Afrike na zidu) suočava sa konačnom samoćom, u pozadini zamiru zvuci Dvoržakovog Slovenskog plesa. A roman YU-puzzle ne biste ni morali čitati od početka do toga pomalo teatralnog kraja. Mogli biste krenuti od sredine, ili od kraja, ili od bilo koje kockice, i sklapati sliku Jugoslavije, zemlje koje nema. Te zemlje koja se stalno iznova slaže (može složiti?) i razlaže. Sva je prilika da i ovdje odzvanja eho jedne nostalgije, ne uvijek dobrodošle na prostoru ovog jezika sa mnogo imena, ali tim jače i zavodljivije, poput pjesme sirena.
Božena Jelušić
Božena Jelušić je crnogorska književna kritičarka i kulturna aktivistkinja. Kritika romana Yu puzzle Rade Jarka, paralelno objavljenog u beogradskoj Laguni i zagrebačkom Profilu, prvi je njezin tekst za Arteist.