Priča o Woodstocku: Kako je Peace and Love zamijenio Greed is Good

“Sex, drugs, and insanity have always worked for me, but I wouldn’t recommend them for everyone.” Hunter S. Thompson

Prateći nedavne nevolje osnivača Woodstocka Michaela Langa oko “Woodstocka 50”, najavljena koncerta kojim se obilježava pedeset godina legendarnog festivala, gotovo je nemoguće ne pomisliti kako je riječ o ukletu događanju. Daleko je ipak vjerojatnije kako je riječ o nekompetentnosti, koja traje jednako toliko godina i doslovno je postala dio brenda.

Originalni događaj postao je i ostao simbol kraja šezdesetih. Komercijalni festival koji je pod pritiskom ogromna interesa publike umjesto očekivanih dvjesto dočekao čak četiristo tisuća ljudi, ušao je u legendu kao “tri dana mira i ljubavi” uz relativno zanemarivanje organizacijskih problema i niza neugodnosti poput manjka higijenskih uvjeta, predoziranja i manjih izgreda, koje su valjda normalne za tako veliki događaj.

Langovi tadašnji partneri John P. Roberts i Joel Rosenman već su u startu bili nezadovoljni njegovim “opuštenim” pristupom organizaciji, no sve se to zaboravilo kako je vrijeme prolazilo. Tako je jedan festival na poljoprivrednom posjedu postao ne samo događaj koji je obilježio generaciju baby boomera, nego i postavio standarde u promotivnom i kulturnom, ako već ne u organizacijskom značenju, za sve buduće glazbene festivale na otvorenom.

Nešto je manje poznata činjenica da su se godišnjice festivala, iako u puno manjem opsegu događale ‘79.’ i ‘89., no tek je službeni Woodstock 1994. pokušao unovčiti slavu originala i spojiti je s ogromnim potencijalom MTV-jevskog alternativnog rocka devedesetih. Rezultat su još jednom bile gomile blata zbog kojih je festival posprdno nazvan Mudstock, a simboliku promjene vremena utjelovila je činjenica što je naširoko imitiranu ikonografsku snimku izvedbe “With A Little Help from My Friends” Joea Cookera zamijenila jednako često imitirana, ali furiozna i neugodna “Happiness in Slavery” Nine Inch Nailsa, koji su nastupali posve uvaljani u blato.

Sve je to bio piknik prema neredu koji je nastao na Woodstocku 1999. kad su dvije večeri zaredom tijekom nastupa Limp Bizkita i Red Hot Chilli Peppersa nastali neredi i palež, a prijavljeni su i pokušaji silovanja. Ima li veće ironije od toga da hipijevski san pseudokomunalnog okupljanja gori dok prezreli tinejdžer u crvenoj kapici izvodi ”Break Stuff”? Devedesete čak ni ”simbol mira i ljubav” nisu štedjele od napuhanog, nejasno usmjerenog adolescentskog bijesa. Kad se sve zbroji, nekako se čini da bi bilo najbolje da je povlačenje ulagača doista natjeralo Langa da otkaže ovogodišnji festival, koji zasad prijeti većom blamažom od zloglasnog Fryea.

Vratimo se u 1969. Iz današnje perspektive, događaj poput Woodstocka činio se  neizbježnom kulminacijom hipijevske supkulture i antiratnog raspoloženja. Lista izvođača na festivalu počela je ipak rasti tek nakon što su organizatori uspjeli angažirati tada velike zvijezde Creedence Clearwater Revival u travnju 1969., svega četiri mjeseca prije zakazana održavanja. Na kraju su na festivalu tijekom četiri dana nastupila trideset dva izvođača  uključujući Crosby, Stills, Nash & Young, Joan Baez, Janis Joplin, The Who, Carlosa Santanu, Sly And Family Stone, Jimija Hendrixa, Jefferson Airplane i Grateful Dead.

Možda je zanimljivija lista izvođača koji su odbili nastupiti na kojoj su Led Zeppelin, The Rolling Stones, The Bryds, Frank Zappa ili The Doors, većina je požalila odluku nakon što je festival postalo globalni kontrakulturni fenomen. Dojmu generacijski važnog događaja, ali i njegovoj trajnosti nesumnjivo je doprinio dokumentarni film “Woodstock” Michaela Wadleigha, 1970. nagrađen Oscarom koji je uz to postao i neočekivano veliki kinohit. Prepun epskih momenata poput ikonične Hendrixove izvedbe američke himne “The Star-Spangled Banner”, film je metaforički očistio blato sa stvarnog događaja i donio kondenziranu verziju događaja pogodnu za daljnju mitologizaciju.

No, slušajući “Woodstock, 40 Years On: Back To Yasgur’s Farm” iz 2009., sveobuhvatni box set posvećen izvedbama s festivala, može se steći nešto drukčiji, u kontekstu tadašnjeg vremena daleko ukorjenjeniji dojam. Uz sve navedene zvijezde psihodeličnog rocka, kao i one tada u nastajanju poput Cookera ili Santane, na festivalu su nastupili i brojni, danas možda i nepravedno zanemareni folk izvođači poput Richieja Heavensa, Country Joea McDonalda, Arla Guthrieja, Melanie ili Tima Hardina, čije pjesme daju dublji opis društvenog raspoloženja tog doba, podalje od šarenih haljina, perli, znakova mira i spoznaje života na LSD-ju. Drugim riječima, aktivizam folk izvođača iz sredine šezdesetih, koliko god bio naivan, progovarao je o stvarnim problemima poput siromaštva, rata i rasizma te je svojim boemskim stilom oslonjenim na beat kulturu pedesetih na neki način stvorio podlogu za hippie kulturu, iako je ona na kraju otišla u daleko hedonistički i manje društveno osjetljiv smjer.

Mnogi od uključenih izvođača proveli su dobar dio sedamdesetih pokušavajući produžiti atmosferu mira i ljubavi. Joni Mitchell, koja zbog prethodnih obaveza nije nastupila na festivala 1970., napisala je pjesmu “Woodstock”, koja je iste godine postala još popularnija u izvedbi sudionika festivala Crosby, Stills, Nash & Young. Grateful Dead pretvorili su pak koncertne nastupe u svoj glavni adut i njihovi članovi do dana današnjeg nastupaju nudeći novim generacijama dašak kontrakulture.

Možda nijedan bend ne utjelovljuje sudbinu i put baby boom generacije toliko koliko Jefferson Airplane. Legendarni bend iz San Francisca utjelovio je “Ljeto ljubavi” ‘67. svojim albumom “Surrealistic Pillow”, te se mogu pohvaliti i nastupima na tri velika američka festivala šezdesetih  — Monterreyu, Woodstocku i Altamontu, kao i nastupom na prvom festivalu Isle of Wight u Velikoj Britaniji. Odlaskom basista Jacka Casadyja i gitarista Jorme Kaukonena, bend 1974. mijenja ime u Jefferson Starship i odlazi u smjeru komercijalnog, radiofoničnog adult rocka koji kulminira sredinom osamdesetih kad odlazi osnivač obaju inačica benda, gitarist Paul Kantner. Nakon toga bend mijenja ime u Starship i postaje utjelovljenje korporativnog arena rocka osamdesetih.

Prigodna je to metafora za sve ono što se s pripadnicima baby boom generacije događalo u reganovskim osamdesetima kad je slogan “Peace & Love” zamijenio “Greed is Good”.  Možda to i nije posljedica generacijske sociopatije, odnosno neodgovorna trošenja naslijeđena bogatstva, dok se ono novostvoreno sebično zadržavalo (kako to smatra Bruce Gibney u “A Generation of Sociopaths: How the Baby Boomers Betrayed America”). Ostaje ipak činjenica da je to jedina generacija, premda na sjevernoameričkom kontinentu, koja je istodobno uživala blagodati poslijeratnog društvenog napretka i ogromnog napretka u društvenim i kulturnim slobodama. Osim toga, jedna od ključnih Gibneyjevih teza kako su boomeri upropastili budućnost “jer sociopati ne planiraju” sjajno je primjenjiva na Michaela Langa, koji kao da se uvijek probudi oko okrugle obljetnice svojeg najvećeg postignuća i pokrene manju ili veću dozu kaosa, profita i kontroverze.

Karlo Rafaneli

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...