White i Casablancas: Rušenje mitova ekscentričnim entuzijazmom

U nedavnoj objavljenoj knjizi ”Meet Me in the Bathroom: Rebirth and Rock and Roll in New York City 2001 – 2011” autorica Lizzy Goodman preko razgovora s brojnim protagonistima ponovno stvara okolnosti koje su dovele do velikog rock ”preporoda” početkom nultih. Knjiga je pisana u formi usmene povijesti, sastavljena od razgovora i svjedočenja aktera koji su činili ponajprije njujoršku scenu, bila riječ o glazbenicima, novinarima, menadžerima ili prijateljima bendova. U pitanju je dinamično i obilno štivo koje oslikava većinu bendova i njihovih članova svjesnim ”graditeljima mitova”.

Preciznije, bendovi poput The Strokesa ponašali su se kao arhetipske rock-zvijezde još dok su svirali ispred četrdeset ljudi. Poznavanje i poštovanje mitologije jedan je od glavnih razloga zašto se tako veliki broj bendova formiranih u tom razdoblju bezbolno uklopio u davno formirani kanon te dobro rezonirao s kritikom i publikom. Ako je vjerovati Goodman i njezinim sugovornicima, u pitanju je bilo nešto više od puke sinergije talenta, karizme i želje glazbenika. Diskografska industrija bila je puna kapitala i spremna ulagati u mlade nade, poučena lekcijom fenomena Nirvane desetak godina ranije. Internet je bio tek zametak onog što će postati svega pet godina kasnije, a otvarali su se i razni novi klubovi i izdavačke kuće financirani novcem mladih poduzetnika iz vala koji je donio ”dot-com bubble” s kraja devedesetih.

Petnaestak godina poslije većina se protagonista zasad posljednje velike rock-priče ili raspala, ili raspršila po raznim projektima, ili doslovno uklopila u rock-klišeje, izvodeći svakim sljedećim albumom neku sigurniju, manje energičnu inačicu ranijih sebe. Međutim, u svakom pravilu postoje iznimke poput novih albuma Jacka Whitea i frontmana The Strokesa Juliana Casablancasa odnosno njegova benda The Voidz. ”Boarding House Reach” i ”Virtue” mogu se shvatiti svakako, ali ni u kojem slučaju kao igranje na sigurno. Ako postoji dobar način ulaska rock-zvijezda u sredovječnost, onda je to nesputano eksperimentiranje pa premda bilo polarizirajuće, zbunjujuće i ne posve uspjelo. Uostalom, ne bi li rizik i nepredvidljivost, barem u teoriji, trebali biti sinonimi za rock’n’roll prije fabriciranja mladosti?

”Boarding House Reach” treći je samostalni album Jacka Whitea koji dolazi nakon solidnih, ali relativno predvidljivih ”Blunderbuss” (2012) i ”Lazaretto” (2014). Za razliku od tih ostvarenja, kojima su fanovi White Stripesa prigovarali manjak energije i relativnu umivenost izvedbe i produkcije, ”Boarding House Reach” svoju porciju kritika dobiva zbog manjka koherentnosti, kolažne prirode pjesama i pretpostavljene proizvoljnosti izvedbe. Nije u pitanju savršen album, možda čak ni vrlo dobar, no za razliku od mnogih drugih izdanja glavne struje recentne gitarske i druge glazbe predstavlja posve nepredvidljivo putovanje.

Relativno konvencionalne balade poput ”Connected by Love” ukrašene su ekscentričnim sintesajzerima i histeričnim pratećim vokalima. Funkom obojene pjesme poput ”Ice Station Zebra” ili ”Corporation” istodobno imaju gotovo dječje zaigran, naivan i nadrealan pristup ritmu, dok je mračna country balada ”What’s Done Is Done” podložena netipičnom ritam-mašinom. Što tek reći na ”Respect Commander”, čije dvije potpuno različite polovice zvuče kao sukob Afrike Bambaate i Led Zeppelina? Cijeli album protječe u takvom proizvoljnom toku svijesti. Različite glazbene ideje i reference na razna razdoblja sudaraju se naizgled nasumično, tvoreći nepredvidljivu dinamiku unutar pjesama.

”Virtue” The Voidza okupljenih oko Juliana Casablancasa slično je neukrotivo ostvarenje, vođeno nekom svojom unutarnjom logikom. Konceptom je najbliži blaziranim retro-pop stilizacijama Ariela Pinka, no Voidzi umjesto njegova poigravanja radijskim soft-rock klišejima sedamdesetih svoj drugi album temelje na daleko širem spektru stilova i utjecaja. Tako unutar iste pjesme sudaraju lo-fi tehno ritam i indie gitare, synth pop i garažni rock. Album posve slobodno luta od metalske ”Pyramid of Bones” preko elektro-popa ”All Wordz Are Made Up” do dylanovske ”Think Before You Drink”. Sve je to izvedeno nepretencioznim šarmom, kakav valjda i dolikuje sporednim projektima, no pokazuje i Casablancasovo daleko svestranije lice, oslobođeno rasklimanih, ali svejedno prisutnih novovalnih okova koji su blokirali kreativnost kasnijih The Strokesa.

Premda ni u jednom od ta dva slučaja nije riječ o revolucionarnim, a vrlo vjerojatno ni pretjerano važnim ostvarenjima, veseli ideja da se etablirani glazbenici mogu i žele poigravati stilovima te očekivanjima, a da pritom ipak ostaju čvrsto na terenu pop-glazbe. Bez obzira na kvalitetu rezultata, bilo bi lijepo da primjere takvog iznenadnog, ničim izazvanog ekscentričnog entuzijazma slijedi više glazbenika spomenute generacije. Ako su već prestari za mladenačke izboje energije, a ipak premladi za staračke nostalgične turneje, onda su baš u pravoj dobi činiti što god požele. Napokon, s mitovima su odrastali pa je možda najprikladnije da ih u zrelosti ruše.

Karlo Rafaneli

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...