Bruce, dobrodošao u fazu Johnnyja Casha!

Nakon što je završio rekapitulaciju svojeg života u autobiografiji ”Born to Run” i predstavu ‘‘Springsteen on Broadway”, čini se da je došlo vrijeme da se Bruce Springsteen posveti nekim drugim likovima. Junaci koji nastanjuju njegov devetnaesti album ”Western Stars” (Columbia Records) jednako bi tako mogli biti dijelovi njegove ličnosti, koju u pjesmama tako pažljivo i precizno prezentira.

Mnogi su požurili usporediti taj album s drugim ostvarenjima bez E Street Banda, poglavito ”Nebraskom” (1980) i ”The Ghost of Tom Joad” (1995). No, dok su to bili šturi i mračni akustični albumi, ”Western Stars” je, kako sam The Boss kaže, nadahnut ”kalifornijskim popom sedamdesetih”, odnosno izvođačima i autorima poput Glena Campbella i Burta Bacharacha. Sunčani, raskošni i orkestralni zvuk tog albuma odudara od svega u dosadašnjoj Springsteenovoj diskografiji, a bome i od svega što možemo čuti u većini suvremene mainstream pop-rock, pa čak i country produkciji s čijim zvukom i estetikom itekako koketira. Taj retro zvuk vrlo svjesno priziva velika otvorena prostranstva, klasični springstinovski motiv, stoga je pomalo čudno da je čekao sedamdeseti rođendan za takav album.

Zvukovni sveamerički motiv primijenjen je i na tematiku pjesama. Protagonist naslovne pjesme tako je ostarjeli glumac u vesternima koji je nekad snimao s Johnom Wayneom, a danas mamuran tetura reklamnim setovima. Slična melankolija reflektira se i na priču protagonista ”Drive Fast (The Stuntman)”. Iz pozicije kaskadera Springsteen pjeva o ozljedama i avanturama, no bez vidljiva osjećaja žaljenja. Taj novopronađeni oprezni optimizam odvaja ”Western Stars” od ostatka njegove diskografije. Melankolična pomirenost sa sudbinom dosad jednostavno nije nastanjivala njegove pjesme, koliko su god tematika, karakteri i geografija tih pjesama prepoznatljivi. Možda smo u 2019. mogli očekivati album poput ”Born in the USA” ili ”The Rising”, djelo koje reflektira aktualni društveni trenutak, a ne retrospektivnu ploču koju nastanjuju kaskaderi, drugorazredni glumci, autostoperi, umorne konobarice i country pjevači.

Netipična apolitičnost i nekonfliktnost tog albuma govori, naravno, i o samom Springsteenu koji na pragu osmog desetljeća života vjerojatno nema potrebu povikati tako često i snažno kao prije, premda su brojni problemi koje je tematizirao, poput rasizma i nejednakosti prilika, možda i naglašeniji nego prije. S druge strane, sasvim je jasno da slika Amerike s albuma ne samo da više ne postoji, ona nikad nije ni postojala. U tom smislu riječ je o Bossovoj inačici nostalgična polaroida, skici nekog idealiziranog trenutka, preuveličanoj uspomeni čija ljepota nadilazi umor i razočaranje.

Gledajući tako, ”Western Stars” je itekako pravodoban album, topla juhica za dušu koja baš zbog neočekivanosti djeluje snažnije nego što bi to napravio još jedan album s E Street Bandom, iako je i tako nešto već najavljeno. Predivna, niti dvominutna ”Somewhere North of Nashville” u kojoj pjevač countryja popisuje svoje promašaje možda najbolje sažima bit i atmosferu albuma kao svojevrsna pogleda u sumrak. Springsteen je tako nastavio s reminiscencijama iz biografije, ali ih je proširio na fiktivne likove i njihove perspektive koje daju osjećaj univerzalnosti kakav autobiografije jednostavno ne mogu imati.

”Western Stars” je, osim tog zvukovnog odmaka, jako teško smjestiti unutar kanona Springsteenove diskografije jer istodobno djeluje kao početak, ali i kraj. To nipošto ne znači da The Boss nema što reći, nego da će se načini na koji će govoriti uvijek izmjenjivati, iz poznatih u manje poznate formate. Dobrodošao u fazu Johnnyja Casha, Bruce!

Karlo Rafaneli

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...