‘Predstavljam stvari koje volim, umjesto stvari protiv kojih se borim’

Vuk Oreb
Ponekad, kada upoznaš nekog jednostavno odmah ‘kliknete’, čini se kao da se poznajete odavno. Kasnije još shvatite da znate milijun zajedničkih ljudi i jednostavno se pitate pa kako je moguće da se niste upoznali godinama prije.

Takav sam ja osjećaj imao kad sam upoznao momka po imenu Vuk Oreb. Ne sjećam se više kako, ali samo smo počeli razgovarati preko interneta i shvatili smo da dijelimo gotovo iste interese. Vuk mi je počeo slati svoje lude vizualne uratke i otud je sve krenulo.

Njegova umjetnost vrišti kroz neonske boje, super mega cool likove; ali ono što me potpuno osvojilo je njegova opsjednutost retro futurizmom – ne u onom Star Trek ili Tim Burton načinu (iako znam da oba ta koncepta obožava), nego u onom ‘povraćam neon i to je swag’ načinu. Uvijek pomalo šaljivi, radovi obuhvaćaju i njegove poglede na socijalnu kronologiju, na koju se pobjedonosno podsmjehuje.

Nimalo se ne boji biti smatran ‘premodernim’ kao niti ‘preretro’ – mislim da se uopće ne brine s tim da ga smatraju dijelom bilo koje kategorije, jednostavno se zabavlja dizajnirajući stvari koristeći heroje i utjecaje iz djetinjstva razbacujući ih okolo po Swag Univerzumu koji je kreirao.

Kako i sam kaže: ‘odgojio me Optimus Prime, mentorirao Macho Man Randy Savage… Autostopiram na ludom autoputu snova tražeći ono najbolje mjesto u kojem se osjećam kao u filmu koji je napravio John Hughes…’

Otvaranje Izložbe u Zagrebu je bilo uspješno, zar ne?

Prošlo je i bolje nego što sam očekivao. Ovo mi je prva službena solo izložba i dugo sam ju planirao. Zato sam i odabrao Booniku kao dom za tu izložbu – to je stvarno bio najbolji mogući izbor. Došlo je puno ljudi i bili su zadovoljni izloženim radovima, a to je najvažnije – da ljudi provjere artwork i zabave se. Sam koncept izložbe je takav da su to posteri; to su radovi koji ti trebaju ukrasiti zidove stana. Ili da ih nosiš na majici, naravno.

Koja teme su prožimale ovu seriju radova, koja je činila izložbu?

Ideja mi je bila da se predstavim na pravi način, da pokažem cjelokupan opus, tako da je ova izložba sastavljena od radova koje sam napravio u zadnje dvije godine. Generalno, to je street art s naglaskom na sticker art, ilustracije za postere i majice. Teme su retro futurizam, horror i gotičarski motivi, swag, neonske palete kasnih osamdesetih, ručna tipografija, kečerski heroji i likovi iz serija i filmova u satiričnim mash-upovima. Lajtmotiv svega toga jest da je to zabavna umjetnost, da je pristupačna te da je svaki rad slojevit, da ima neku svoju priču.

Pop art kroz street art, reklo bi se, zar ne? Spomenuo si sticker art – da li je to umjetnost i koji joj je smisao?

Uhvatio sam se sticker arta najvjerojatnije zato što sam uvijek radio stickere, negdje od drugog razreda osnovne. Uzeo bih standardnu teku, omotao je papirom – u boji, bijeli, svejedno – i na to bi stavljao svoje stickere. To su bile bijele naljepnice, one za napisati ime, prezime i razred, a ja sam na to sa Formula flomasterima crtao svoje motive, najčešće likove iz stripova i crtića, ili heavy metal motive. Fast forward do odrasle dobi i kod street arta se hvatam sticker arta, nakon što sam prilikom lutanja u Algoritmu naišao na zbornik Peel Magazinea, časopisa za stickere. Tada sam zapravo skužio to kao oblik umjetnosti i street arta.

Na to gledam kao čisto osobno izražavanje. Neki rade angažirane stickere, ja radim pop kulturne; poanta je ista – personalizirano uređenje javnog prostora. Motivacija mi je jednaka kao i kad sam radio stickere za teke u osnovnoj. Prva serija stickera bila je na neonske lubanje i pop kulturne motive: Karate Kid, Lauren Bacall u noir stilu, Poirot. Tu je bio još i jedan poseban sticker za lijepljenje kraj bankomata – Eddie Murphy i Dan Aykroyd u filmu Trading Places, okruženi parama. To su motivi koji poboljšavaju raspoloženje, poboljšavaju dan. Izbjegavam morbidne teme u javnom prostoru – to definitivno – smatram to društvenom odgovornošću, ne želim da se ljudi plaše likova sa stickera na zidovima nego da te iste stickere žele za sebe.

Ono što bih volio u budućnosti raditi, a što do sad nisam su vinilni stickeri. Vani je to daleko razvijenije.

Postoji li ta scena u Hrvatskoj i kako ona funkcionira. Koliko shvaćam, sticker scena funkcionira poput demo glazbene, zar ne? Razmjena i slanje materijala na drugi kraj svijeta.

Kod nas ta scena postoji kroz street art, posebno kroz paste ups. Preko Facebooka i Tumblra sam upoznao dio te internacionalne scene. Stvari funkcioniraju po principu tradeanja, razmjene. Ti meni pošalješ sticker pack od desetak stickera, ja tebi uzvratim jednako. Skupio sam stickere iz Amerike, Njemačke i Italije od nekoliko grupa sticker artista. Bude tu svačega, od ilustracija do Photoshop parodija.

Sticker art je, u stvari, stavljanje motiva na papir – pretpostavljam da je logični nastavak tog djelovanja otisak na majice, poster art i slični mediji.

Definitivno. Zato to i volim. Moji radovi su poster art, ali svi su ujedno i dizajni za printeve, za majice. Čitav život skupljam majice, čuvam ih što više mogu. Mislim da je najstarija koju imam ljubičasta na Tweetyja koju sam imao sa četiri-pet godina, nakon toga majica na Barta Simpsona, koja svijetli u mraku, a tu imam od kraja prvog osnovne. Pratim tu scenu, brandove za majice; favoriti su mi Disturbia, Mishka NYC, Maui and Sons, Rebel 8, Neff.

Tvoji radovi su podosta veseli. Kod tebe gangsteri izgledaju prijateljski. Čak su i čudovišta takva, benigna.

Da, jer ne želim slati negativne poruke kroz svoje radove, čak i ako su horror teme. Ionako najviše volim horror komedije, kao Fright Night, Tremors i Night of the Creeps. Ne da mi se crtati nasilje, u stravi i užasu postoji doza humora, a to volim naglasiti, kroz neki Alan Fordovski način izražavanja. Vukodlaci i šišmiši koje crtam su zapravo party dudes, zato im volim staviti cvike za sunce kao kulerski detalj.

Tehnike proizvodnje su pretpostavljam različite – koje sve postoje i koje preferiraš?

Kombiniram klasično crtanje i digitalnu obradu. Moj proces je sljedeći: olovka i tinta na papiru, skeniranje i tracing u Illustratoru, bojanje i sve ostalo u Photoshopu, s Wacom Bamboo grafičkim tabletom. Jako cijenim kad netko zna crtati, meni je crtanje sve i stalno treniram, razvijam svoj stil i učim druge tehnike. Na mene su mnogo utjecali crtači stripova kao Alan Fordov Magnus, Bruce Timm koji je radio animiranog Batmana i drugi Batmanovi autori kao što su Frank Miller i Eduardo Risso, tu su onda Mirko Ilić i druga imena Novog kvadrata pa Mike Judge – otac Beavisa i Butt-heada, Carl Barks – koji je radio za Disneya i stvorio većinu Donald Duck familije… To je ono što sam upijao od najranije dobi, a danas njihov utjecaj vidim u načinu na koji radim i kakvu ilustraciju dobijem na kraju.

Tu su još i fotografije. Kako njih koristiš i koja im je funkcija?

Fotografije koristim za pop art postere. Za neke koristim stock fotografije, ali koristim i svoje, jer je fotografija još nešto čime se bavim. Imam Canon 450D i par sovjetskih analognih objektiva, ništa spektakularno ali radi, i to dobro. Recimo, napravio sam poster/t-shirt dizajn na palme, samo dvije palme uz oblačno nebo preko kojega ide filter neonskih boja i dosta posjetitelja izložbe me pitalo odakle mi slika, je li to Miami i nekakva Kalifornija. Nije, to su palme sa splitske rive koje sam uslikao u hodu, s objektivom uperenim prema gore, random slikavanje, rapid shooting. Volim urbane, ulične motive, ali i prirodu – imam hrpu slika Korčule i volim slikavati čudne kadrove, klišeizirane motive, ali iz čudnih kutova, kao da gledaš nešto uobičajeno na svjež, čudan način. Napravio sam i chola seriju slika s Tamarom Kamikaze, volim latino teme i pin-up kulturu, to je moćna kombinacija. Dvije godine za redom, izlagao sam fotografije u sklopu izložbe ‘splitska.tiramola’, to je godišnja izložba mladih neafirmiranih fotografa. Da, planiram i foto izložbu.

Pretpostavljam da kroz svoje plakate i stickere dijeliš i svoja mišljenja i stavove. Koliko je bitno pokazati svoje stavove i postoji li tu humoristična crta i nastaje li i kritika kroz taj humor.

Afirmativni stav je korisniji od negativnog i ja predstavljam stvari koje volim, umjesto stvari protiv kojih se borim. Ne zastupam neku osobitu ideologiju osim humanosti, individualizma i hedonizma, a humor svemu daje animiranost i ukida pretencioznost. Recimo, kad sam krenuo raditi sticker art, uzeo sam Karate Kida kao temu jer Karate Kid motivira, on je underdog, slučajni heroj, moj heroj iz djetinjstva. Eddie Murphy i Dan Aykroyd s hrpom para su bili na stickeru kojem je mjesto bilo isključivo kraj bankomata jer njihove nasmiješene face ti jedino mogu poboljšati odlazak na bankomat. Komedija ima mnogo slojeva, a temelje ima u razumu, inteligenciji. To je jako bitan detalj.

Koliko traje proizvodnja jednog rada? Daj nam neki primjer.

Rad može nastati za pola sata, sat i po, dva dana. Katkad na pripreme ode više vremena, na traženje slika po kojima crtam i biranja paleta boja. Uglavnom rezerviram dva dana za jedan rad, čak i ako ga napravim za sat vremena – iako to nije toliko često – moram mu dati jedan dan da odstoji, da ga pogledam drugi dan, nakon što se naspavam. Najteže je odlučiti kad je crtež gotov. Inače, moje gorivo je kava, kofein mi daje snagu.

Vrlo lako se takve stvari i komercijaliziraju. Da li je takvo komercijaliziranje, koje se događa samo od sebe – loše, dobro ili jednostavno nužno zlo? Da li je to rezultat globalne amerikanizacije ili nečeg drugog i da li je to loše? Također, ti imaš svoj kanal zvan Rad Recorder. Što je to i kako funkcionira?

Rad Recorder je moj alias i moj brand. Bilo je bitno da razvijem brand i da je tematski definiran – to predstavlja Rad Recorder. Ime vuče iz surferskog slanga koji je dominirao osamdesetima, ali ima u sebi i malo znanstvene fantastike. Ako se želiš pravilno predstaviti, ako želiš da ti hobi bude posao, onda moraš imati brand. Ne zazirem od te komercijalne strane crtanja jer crtanje je moj posao. Znači, to nije necessary evil, to je dobro i nužno ali treba se ozbiljno uhvatiti toga. To zahtjeva dosta vremena i strpljenja jer stvari ne krenu same od sebe. Sada prodajem radove preko nekoliko servisa ali sigurno želim da Rad Recorder dođe na samostalniji level. Uzeo sam savjete od Trent Reznora koji je recimo, ime Nine Inch Nails osmislio planski, ne spontano.

Sam si rekao da je na tebe utjecao retrofuturizam. Osobno bih rekao da u tvojim radovima ima i podosta nadrealizma.

Obožavam retrofuturizam i sci fi ilustracije. Doma smo imali hrpu Siriusa, Vjesnikovog SF časopisa. Prije nego sam počeo čitati kompletne romana, načitao sam se jako puno znanstveno-fantastičnih novela upravo iz Siriusa. Taj časopis je imao najbolji sci fi art na naslovnici a na stražnjoj strani su redovito imali selekciju radova odabranih ilustratora. Danas iste te ilustracije vidim po Facebook grupama i Tumblru. Uz futurizam ide i nadrealizam, jer SF ilustracije jako često predstavljaju vizije budućnosti, futurističke snove. Ne mogu pobjeći od znanstvene fantastike, odrastao sam na tome, nisam ni krenuo u osnovnu a već sam bio pogledao sve Star Wars i Star Trek filmove i pratio Star Trek: The Next Generation.

Reci nam o izlaganjima tvojih radova do sada.

Izlagao sam single-panel stripove na Crtani Romani Šou, stickere u streetwear shopu Punkt 13, objavljena mi je ilustracija u Globusu u sklopu priloga ‘Dizajneri liječe strah od Europe’, a s modificiranom verzijom te ilustracije sam izlagao na Animafestu u sklopu izložbe ‘Was Ist EU?’ Dva sam puta sudjelovao na foto izložbi ‘splitska.tiramola’, na Atlantis Festivalu u sklopu izložbe tipografa Alexa Trouchota. Sudjelovao sam u Art Duels Charity Booku u Velikoj Britaniji – to je humanitarni projekt za Macmillan Cancer Support, te na sticker art izložbama Filth Grime’s Haunted House (Oakland) i Stick Or Treat (Portland) i na kraju, radim s Graffiti na Gradele ekipom u

Bolu na Braču. Solo izložbu sam dugo planirao i za to sam baš kontaktirao Booniku. S tim sam potezom stekao neke nove prijatelje, ne samo dugoročnu suradnju. Daljnji planovi su mi crtati murale markerima, foto izložba, raditi tematske izložbe i napraviti gif i web verzije svojih ilustracija. Ova solo izložba mi je dala dosta motivacije, mogu reći da sam sretan i to je najvažnije. Glavni cilj: putovanja radi crtanja.

Ashas Adzhun

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More