Kako polagano nestaju malene ustanove u kulturi?

Stogodišnja obljetnica vinkovačkoga kazališta Joza Ivakić nije samo svečani događaj za maleno kazalište koje je svega deset godina mlađe od HNK Osijek, nego i obveza da se naslijeđeni kontinuitet nastavi, a repertoar promisli i izgradi. Povijest organiziranoga i kontinuiranoga rada GK Joza Ivakić nalik je njihovoj slavljeničkoj premijeri Vrzino kolo, nastaloj u suradnji s Hrvatskim kazalištem Pečuh. Puno je zamršenih situacija i istina u toj povijesti kazališta od amaterskih početaka do profesionalnoga statusa.

Antonija Bogner-Šaban u monografiji Vinkovačka kazališna tradicija smješta početak kazališnoga života već u 1873. te posebnu važnost pridaje diletantskoj družini Veseli pustinjak. Time Vinkovci postaju začetkom kazališnog amaterizma u nas. Povijest malenoga kazališta ispresijecaju ratovi i stalne mijene, pučki igrokazi i ozbiljnije drame, upornost i entuzijazam, lokalna važnost i teatrološka relevantnost. Bez tako bogatoga kazališnog života u kontinuitetu pitanje je bismo li u nasljeđu imali primjerice, Vanju Dracha, Fabijana Šovagovića, Ivu Ficija, Nadu Subotić, Zvonimira Torjanca, Ivu Gregurevića ili Radu Šerbedžiju.

Danas dugo građene kontinuitete uzimamo zdravo za gotovo. GK Joza Ivankić od 2007. dobiva profesionalni status. Zaposlen je svega jedan glumac, Vladimir Andrić, a repertoar je nesustavan preko pokušaja zadovoljavanja dječje publike do komercijalizma i patriotizma. Stalno je ipak prisutna domaća dramatika od Svinja (2007) Tomislava Zajeca do Tri treća tromjesečja (2017) Nine Horvat. Uz svu svečanost izvedbe obljetničkog Vrzinog kola na Krležinim danima u Osijeku nisam se mogla ne zapitati je li dovoljno slaviti laganim pučkim igrokazom ili bismo se trebali zapitati što nam je činiti kako bismo naslijeđeni kontinuitet održali? Kako biti još bolji? Lokalne su priče važne, u prvome redu kada transcendiraju lokalizme i postaju univerzalne. Šteta što od takvog tematskog ishodišta ne polaze kazališta u istočnome dijelu Slavonije.

Snažni lokalizam, šokačka ikavica i seosko-malogradska okolina ishodišta su Ivakićeva dramskog rukopisa.Vrzino kolo je žanrovski hibridna drama, ujedno groteska i lakrdija koja nastoji oživjeti pučki igrokaz. Tematski trivijalan zaplet o vječnome neženji, usputnim avanturama i njihovim posljedicama te neizbježnom sretnom završetku redatelj Vjekoslav Janković pokojim dijalogom osuvremenjuje zadržavajući u potpunosti estetiku nekih prošlih vremena. I takav je pomak, razvidan u brojnijem i zaigranijem ansamblu te projekcijskom platnu, za Vinkovce važan. Glumci u takvom komadu i režiji igraju tipizirane role. Izrazitu razinu komičnosti pretjerivanja postižu Ljubica (Selena Andrić) i Kata (Katarina Baban) te Tuljo (Denis Brižić). Uvjerljiv je Ivan Ćaćić u glavnoj ulozi Jotine. Mladi glumac iz osječkoga ansambla zasigurno zaslužuje veći prostor i bolje dramske uloge. Ostatak pridruženoga obljetničkoga ansambla igra ujednačeno i korektno te je pohvalan angažman mladih snaga glumišta.

Vrzino kolo ne pokušava biti velika predstava. Riječ je o naivnome ljubavnom igrokazu koji nastoji oživjeti Ivakićevo vrijeme, i to uspijeva sugestivno. U suvremenom kontekstu takvi su zapleti naivni, no u obljetničkom riječ je o pomaku u kazališnoj poetici. Na mladim glumačkim snagama leži i budućnost slavonskih i hrvatskih kazališta. Vrijeme je da se raznorazna kulturna vijeća i uprave konačno počnu shvaćati tek djelićima jednoga mnogo većeg kontinuiteta.

Anđela Vidović

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...