Tartuffe: U vrtlogu licemjerja i manipulacije

Uvriježena je, nažalost, praksa da kad uspoređujemo komediografe s “pravim dramatičarima” ove prve nerijetko ili ne doživljavamo suviše ozbiljno, ili pak njihovo stvaralaštvo podcjenjujemo, priznavajući im tek umijeće i tehničku vrsnoću, ali odbijajući prihvatiti značenjsku kompleksnost njihova pera, koje smo posljedično skloniji okarakterizirati trivijalnim, banalnim i populističkim.

Jean-Baptiste Poquelin izbjegao je takvu sudbinu, trijumfirajući još za života komedijama neosporive vrijednosti, u kojima je ispisao nenadmašnu galeriju tipova i karaktera iz svih društvenih sredina francuskog 17. stoljeća, a iznijansiranom komikom široka registra ismijao onodobno društvo, aristokratsku izopačenost i gramzivost buržoazije. Premda su Molièrea zbog njegovih komedija redovito napadali, niti jedan njegov tekst nije izazvao hajku kao “Tartuffe”, koji je u tri čina prvi put izveden 12. svibnja 1664. u sklopu velikih dvorskih svečanosti u Versaillesu, dok je integralna verzija u pet činova prikazana 29. studenog iste godine pred članovima kraljevske obitelji u Le Raincyju u blizini Pariza. U međuvremenu, voljom utjecajnih crkvenih krugova kojima su smetale religijske konotacije, a u kojima su se prepoznali, zabranjeno je “ne samo izvođenje djela, nego i čitanje i slušanje te komedije, bilo javno, bilo u privatnim prostorijama, i to pod prijetnjom izopćenja iz Crkve”.

O razlozima takva nezapamćena progona piše i sâm Molière u predgovoru tiskanom izdanju svoje komedije 1669. godine kada je zabrana prikazivanja konačno ukinuta, a on dobio dopuštenje za njezino objavljivanje: “Evo komedije glede koje se podiglo mnogo buke, koja je dugo bila progonjena; a ljudi koje prikazuje uistinu su pokazali da su u Francuskoj moćniji od svih onih koje sam do sada prikazivao. Markizi, precioze, rogonje i liječnici mirno su podnosili da ih prikazujem, štoviše, pretvarali su se da ih slike kojima ih opisujem zabavljaju kao i sve druge ljude; ali licemjeri nisu otrpjeli porugu, odmah su se prestrašili i učinilo im se čudnim što sam toliko drzak da prikazujem njihovo prenemaganje i što želim iznijeti na zao glas postupke kojima se posvećuje toliko čestitih ljudi. To je zločin koji mi oni ne mogu oprostiti; i svi su se odreda oružali protiv moje komedije strahovitim bijesom.”

Tartuffe

Intrigantna pulsirajuća arena kreativnog supostojanja

“Tartuffe” je duhovita i glasna, te polemična i angažirana komedija, čija vrijednost ponajprije počiva u maestralnim dijaloškim nadmudrivanjima protkanima brojnim filozofsko-teološkim raspravama, retoričkim obračunima i zabavnim psihološkim igricama, a kojima pisac poput kakva vrsna psihologa rastvara čovjekovu nutrinu, te precizno analizira njegove izopačene sklonosti. Premda se pritom služi najrazličitijim literarnim sredstvima – od komike riječi i situacije, do gotovo mehaničkih postupaka i ponavljanja – punina Molièreove komičnosti i značenjske kompleksnosti vidljiva je tek kada je oživotvorena na pozornici, te uvelike ovisi upravo o sposobnosti glumačke artikulacije, a posebice o vještini glumačke (su)igre. Slovenski redatelj Eduard Miler, kojemu je povjerena režija prvoga premijernog naslova nove sezone zagrebačkog HNK, uz pomoć dramaturginje Žanine Mirčevske, prepoznaje snagu Molièreova teksta, pa iako ga značajno krati i mjestimično adaptira, ništa mu bitno ne izmiče. Štovište, tekst je i dalje ostao temelj Milerova iščitavanja Molièreova klasika, kojega on lišava uobičajene estetike komediografskog sjaja, osjetno time pojačavajući u komediji itekako prisutne razmjere tragičnog. Miler tako nudi jednog sasvim drukčijeg “Tartuffea”, kojim istodobno potiče domišljato scensko istraživanje Molièreovih tekstovnih dubina i to na tragu su-autorstva glumca s tekstom i režijom, čime naposlijetku realizira intrigantnu pulsirajuću arenu kreativnog supostojanja svih kazališnih sastavnica; i dramskog pisma, i glumačkog ansambla, i redatelja, i scenografije, i kostimografije.

Eduard Miler “Tartuffea” je scenski uobličio prema odličnom prijevodu Vladimira Gerića i to u predstavu koja ne samo da problematizira licemjerje kao ljudsku manu, već također propituje fenomen manipulacije u kojem pojedinac postaje obična marioneta u rukama onih koji bezpoštedno grabe prema ostvarenju svojih podlih ciljeva. Jednostavnu i nenametljivu, ali simbolikom protkanu scenografiju potpisuje Branko Hojnik, koji je velikom staklenom pregradom scenski prostor podijelio u dva značenjski oprečna dijela, već time naznačivši okosnicu dramske radnje – razdor između lažnog pobožnjaka i velikog manipulatora Tartuffea, kojega bogati trgovac Orgon prima u vlastitu kuću, te Orgonove obitelji koja je brzo prozrela kako je riječ o običnom varalici. Hojnik je pritom prednji dio pozornice prekrio blatom, simbolu grešna svijeta u kojem živi fanatični Orgon i njegova priglupa majka gospođa Pernelle. Oboje ih je zaveo licemjerni Tartuffe, koji dok kleči i moli čini svakojake opačine. Premda Orgona njegova obitelj pokušava uvjeriti kako je Tartuffe obični prevarant, u njegovim je očima prepunim bezumnog oduševljenja ovaj nesebičan i empatičan, milosrdan i neosvetoljubiv – pravi kršćanin koji ih može odvesti na “put spasenja”. Tartuffe pak živi iza staklene pregrade u svom tek prividno uzvišenom i nadrealnom svijetu kojim odjekuju zvuci molitve. Potpunoj artikulaciji i vizualnoj diferencijaciji takva dva međusobno suprotstavljena svijeta značajno pripomaže odlično svjetlo Andreja Hajdinjaka, kao i suptilna, te na trenutke dramatična glazba, a za čiji je izbor zaslužan Miler osobno. S druge strane, suvremena kostimografska rješenja Jelene Proković samo podcrtavaju karakterne značajke Molièreovih protagonista – fatalnu zavodljivost Orgonove žene Elmire, prizemljenost i lucidnost njezina brata Cléantea, mladenački bunt i vrckavost Orgonove djece Mariane i Damisa, šarm Marianeina prosca Valèrea, te izraženi prkos njene služavke Dorine.

Tartuffe

Komediografsko obračunavanje s licemjerima i vjerskim fanaticima

Molière je u vremenu izraženoga političkog i vjerskog apsolutizma prepoznao prikriveno licemjerje i vjerski fanatizam njegovih protagonista, odlučivši se komediografski obračunati s predstavnicima tih obiju skupina, a koje su se protivile njegovoj vlastitoj prostodušnosti. Prvu skupinu utjelovljuje Tartuffe, kojega u Milerovoj inscenaciji koncentrirano portretira Mislav Čavajda. Svojim prepoznatljivim interpretativno moćnim baritonom Čavajda uspješno barata složenom Molièreovom jezičnom arhitektonikom, premda mu rečenice nisu uvijek do kraja izbrušene, već u njima ponekad zaostaje ona Čavajdina upečatljiva šuškavost. Međutim, u njegovoj je interpretaciji posebno dojmljiva iznijansirana mimika i gesta, pognuta glava i lice u sjeni ili okrenuto od sugovornika, s nemirnim i na trenutke sablasnim pogledom prepunim hladnoga cinizma i odvratne prijetvornosti s jedne, te nepojmljive lažne poniznosti s druge strane, čime on vrlo vješto mijenja Tartuffeova lica – pred Orgonom to je pobožan i skroman “jadni čovjek”, a iza njegovih leđa običan zlobnik koji mu vreba ženu.

Drugu skupinu Molièreovih neistomišljenika utjelovljuje fanatični umišljeni pravednik Orgon, kojega iznimnom glumačkom zrelošću pamtljivo portretira Goran Grgić. I Grgić svoje komediografsko lice, koje na svom “putu spasenja” slijepo slijedi osobnoga duhovnog savjetnika Tartuffea, umješno prilagođava okolnostima dramske zbilje, pa je njegova suosjećajnost i bratska odanost u suigri s Čavajdom popraćena minucioznom gestom, da bi se pred članovima Orgonove obitelji munjevito transfigurirala u moćnu glumačku eksplikaciju tvrdoglava, nepopustljiva i autoritarna tiranina, koja ga naposlijetku čini istinskim gospodarom scenskog prostora. I ostatak je glumačke ekipe uspješno impostirao svoje uloge. Posebice se to odnosi na Livija Badurinu koji igra Orgonova šurjaka Cléantea, gospodara razuma i mjere, a kroz čiji lik posredstvom svojevrsnih traktata o moralu kritički progovara i sâm Molière. Badurina odlično parira i Čavajdi i Grgiću, a njihovi međusobni dijalozi u kojima se sudaraju različiti stavovi i mišljenja vrhunac su Molièreova djela.

Nina Violić Orgonovu ženu Elmire igra u dvojakom registru, spretno balansirajući između akcentuirane koketnosti i dubokog očaja, a koji će je natjerati da Tartuffeu dopusti da ju zavede samo kako bi svome suprugu konačno dokazala kakvom je licemjeru on to čitavo vrijeme vjerovao. Orgonovu kćer Mariane, koja se nevoljko pokorava volji svoga oca da ju Tartuffeu dade za ženu, igra scenski markantna Luca Anić, dok njezina buntovna i prkosna brata Damisa energično portretira Ivan Colarić. Nikši Kušelju, kojem poslovično već pripadaju interpretacije šarmantnih dramskih zavodnika, dodijeljena je uloga Marianeina prosca Valèrea, a Jadranki Đokić uloga temperamentne služavke Dorine, koja jedina otvoreno govori ono što se drugi ne usude. U konačnici, posebno su dojmljive interpretativno moćna Vlasta Ramljak kao gospođa Pernelle, te dvije nadahnute minijature koje ostvaruju Mirta Zečević kao sudska izvršiteljica gospođa Loyal, te Lana Barić kao izvršno tijelo, koje Tartuffea šalje u zatvor.

Tartuffe

“Kazalište ima veliku moć u ispravljanju poroka”

U prethodno već spomenutom predgovoru iz 1669. Molière je poentirao: “Upotrijebio sam svu svoju umješnost i svu svoju brigu da dobro razlučim ličnost licemjera od ličnosti istinski pobožnog čovjeka. (…) Ako je svrha komedije da ispravlja ljudske mane, ja ne vidim iz kojih bi razloga u tome bilo iznimaka. Ova bi mana za državu mogla imati kudikamo opasnije posljedice nego za sve druge; a vidjeli smo da kazalište ima veliku moć u ispravljanju takvih poroka. Najljepše crte ozbiljne moralne pouke ponajčešće su manje moćne od satire; i na većinu ljudi ništa ne djeluju jače od crtanja njihovih pogrešaka. Velik je udarac za nedostatke kad ih izvrgnemo smijehu cijelog svijeta. Čovjek lako podnosi prijekor, ali teško podnosi porugu. Spreman je da ga smatraju zlim, ali nipošto ne želi da ga smatraju smiješnim.” Eduard Miler “Tartuffea” interpretira upravo na tom tragu, satirično upozoravajući kako i mi danas nerijetko hodamo u blatu, te se prepuštamo kojekakvim manipulacijama. U tome je smislu njegovo kazalište – baš poput Molièreova – realistično, društveno angažirano, kritično, ali i rugalačko, a osim toga, ono ukupnom vrsnoćom svoga scenskog izraza doseže vrlo visoke umjetničke standarde i upravo mu zbog svega toga itekako treba odati priznanje.

Božo Benić

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...