“Vrijednosti kapitalizma” – najveći oksimoron ovog doba

religija kao kapitalU svome čuvenom “fragmentu 74”, naslovljenom Kapitalizam kao religija (Kapitalismus als Religion), Walter Benjamin je napisao: “Kapitalizam je čisto kultska religija, lišena dogme. Sam kapitalizam razvijao se parazitirajući na kršćanstvu na Zapadu (…) tako da je, na kraju, povijest kršćanstva bitno povijest njegovih parazita, kapitalizma.”

Kasnije u tekstu autor još i radikalizira tu tvrdnju:  “Kršćanstvo u doba reformacije nije potaknulo pojavu kapitalizma, nego se prije i samo pretvorilo u kapitalizam.” Nažalost, sam Benjamin nigdje drugdje osim sporadično i u naznakama nije dublje zašao u tu tematiku (odnos kršćanstva i kapitalizma), a to nije ni mogao: njegova tragična smrt 26. rujna 1940. onemogućila mu je da doživi njezin nevjerojatni povijesni razvoj, i da na svoje oči vidi koliko su se njegove slutnje pokazale točnima i gotovo proročkima.

Naravno, razmatranje odnosa između kapitalizma i religije nipošto nije započelo s Benjaminom, ni s njime završilo. Štoviše, o njemu postoji bogata i raznovrsna literatura, sačinjena od spisa autora koji su generacijski i ideološki vrlo daleko jedni od drugih – bavljenje tim pitanjem ni u kom slučaju nije povlastica marksista, kao što, nažalost, još mnogi misle –i to sve do današnjih dana (ovdje mislim osobito na razmatranja Frederica Jamesona i Terryja Eagletona te analize Williama E. Connolyja u knjizi Capitalism and Christianity, American Style, objavljenoj 2008.). I jasno je da bi bilo suludo pokušati ma i nabrojati relevantne autore i dati ma i letimičan prikaz njihovih mišljenja u jednom ovako kratkom i razlomljenom tekstu. Stoga nam je Benjaminova gnomična fragmentarnost od velike pomoći.

Temeljni Benjaminov uvid da se kršćanstvo “i samo pretvorilo u kapitalizam” zapravo znači da su se, svojevrsnim demonskim obratom, uloge obrnule: kršćanstvo – i “religija” uopće (ovdje stavljam tu riječ pod navodnike kako bih upozorio na njenu nevjerojatnu višeznačnost i neodređenost, koje neću pokušati umanjiti izričito definicijski, već, kao i Benjamin, samo neizravno i “u hodu”) – počelo je i samo parazitirati na kapitalizmu, i funkcionira velikim dijelom kao njegov parazit i zahvaljujući toj ulozi.

“Vladavina besmisla” koju nameće kapitalizam teži, kao i svaka vladavina, zavladati svime čega se može dočepati. A kao religija –jer upravo se u tome ponajviše očituje njegov religiozni karakter – kapitalizam se želi dočepati svega. Pa tako i svih “oblika religioznosti” kao onoga u čemu se kroz povijest izražava neiskorjenjiva ljudska težnja za osmišljavanjem života, za nalaženjem “višeg smisla”, za “transcendencijom”. Zbog toga Benjamin naziva kapitalizam religijom bez dogme i teologije, bez transcendentnog, to jest čistim kultom. Jedan takav kult, lišen svega što nije on sam, ima sposobnost integrirati u sebe čak i ono što mu se naizgled, ili doista ali nedovoljno radikalno (što zapravo dolazi na isto), suprotstavlja. Zbog toga griješe oni koji kapitalizam smatraju ideološkim sustavom ili oružjem protiv kojeg je moguće boriti se isprobanim “kritičkim” sredstvima – on je očito uskladiv sa svim ideologijama, i nije poistovjetiv ni s jednom, jer sam nije ideologija nego religiozni kult. Drugim riječima, kapitalizam je religija ispražnjena od vjere, od same svoje supstancije: ne jedna od religija, nego Religija.

Uzaludno je stoga maštati o bilo kakvom kompromisu između kršćanske vjere i kapitalističke religije, i tužno slušati one koji, možda i nesvjesno i “iz najboljih namjera” (koje, podsjećamo, i dalje vode u pakao), u njega vjeruju i tako se ponašaju. Fascinantno je, na primjer, iako ne i začuđujuće, svjedočiti rastućoj popularnosti i moći”evangelizacijskih praksi” u ultraprotestantskom stilu američkih evangelicals– koji podrobno analizira Connoly u navedenoj knjizi i pokazuje njegovu simbiotsku vezu s “kaubojskim kapitalizmom” – među predstavnicima suvremenog katoličkog KP-a (“klerikalna partija”: izraz preuzet od najvećeg katoličkog romanopisca 20. stoljeća Georgesa Bernanosa, kojim se služim radije nego uvriježenim KC, ne samo zbog toga što je daleko precizniji nego i zbog toga štoukazuje na razliku koja je ključna, a koju sekularni kritičari te institucije i prečesto zanemaruju). Ono što tu ponajvećma zadivljuje jest lakoća i neproblematičnost s kojima ti institucionalni prozeliti u komuniciranju svojih “poruka” usvajaju “medij” koji je u dubokoj opreci sa samom porukom, uopće ne uviđajući tu činjenicu – najčešće stoga što je nisu ni sposobni uvidjeti. Za njih, naime, stil (medij) otpočetka nema nikakvu vrijednost osim kao puko sredstvo za ostvarenje cilja, odnosno posve je sporedno na koji se način i u kojem obliku poruka prenosi – glavno je da ona funkcionira, da proizvede željeni učinak. (To, uzgred budi rečeno, velikim dijelom objašnjava njihovu ravnodušnost prema estetskoj dimenziji postojanja,prema jeziku, i njihovu trpeljivost ili čak izrazitu sklonost prema kiču.)

Gotovo da nema potrebe ukazivati – jer je toliko eklatantno – kako taj stav odražava temeljiti pragmatizam, tu američku filozofiju par excellence, koja je i sama naslijeđem anglosaksonskog puritanizma te glavnim kultskim aparatom kapitalizma od samoga početka (njegova protudogma). Njihovi uredi, koji su nerijetko župni, sve više podsjećaju na urede za davanje raznih, točno određenih usluga. I to uopće ne bi trebalo nikoga čuditi s obzirom na karakter religije na kojoj parazitiraju: umjesto služenja drugima, što je njihovo jedino i pravo poslanje, koju su primili od Crkve, uloga dušebrižnika koju im nameće kapitalizam, religija države, jest davanje usluga. Božji sluga pretvara se u Božjeg službenika. Za kapitalizam, naime, između toga nema, ne može i ne smije biti razlike. Jedno od glavnih obilježja kapitalizma, akoli ne i glavno, jest upravo to da on ne trpi stvarne razlike, odnosno razlike koje ostaju razlikama: sve se bez iznimke treba uključiti u ujednačujući tok kapitala, uključujući – možda i ponajprije – takozvane “vrijednosti”.

Kao takva čisto kultska i protudogmatska religija, kapitalizam je razvio osobitu vrstu osjećajne pobožnosti. Američki teolog Stanley Hauerwas, kojeg je 2001.Time Magazine proglasio “najvećim američkim teologom”, poznat je među ostalim i po tvrdnji da “najveći neprijatelj kršćanstva danas nije ateizam, nego sentimentalizam”. Ni u kom slučaju tek sporedno i bezazleno obilježje nezrele religioznosti, povlastica vremešnih žena, djece i novoobraćenika, sentimentalizam, kao što pokazuje Hauerwas, određena je vrsta antidogmatske antiteologije koja počiva upravo na iluziji o mogućem kompromisu između kapitalističke religije, njenih “vrijednosti” i načina života koji ona nameće i vjere, i to u tolikoj mjeri da čak zamućuje razlike među njima ili ih smatra međusobno zavisnima. Sentimentalizam ne vidi, ne želi i nije kadar vidjeti nikakvo proturječje između, na primjer, gomilanja bogatstva, prinude na mahnitu potrošnju i krvožednu kompeticiju “slobodnog tržišta” terasnih i inih oblika isključenja, diskriminacije i neskrivene mržnje što ih takav režim nužno proizvodi s jedne strane, i s druge strane radikalnih zahtjeva vjere za siromaštvom, samoprijegorom, konstantnim prepoznavanjem i priznavanjem vlastitog grijeha, neosuđivanjem i traženjem oprosta. (O djelatnoj ljubavi prema bližnjem da ne govorimo.) Za njega su rat i mir ne samo spojivi, već uvjetuju jedno drugo. On ne može i ne želi uvidjeti da je “mač” Božje riječi posve drugačiji od carevog mača i njemu na svim razinama suprotstavljen. Ne želi i ne može priznati da se tu radi o ili-ili, da je potpuna žrtva koju zahtijeva kapitalistički kult obrnuto proporcionalna od potpune žrtve koju zahtijeva vjera: on nastoji sačuvati upravo onaj “život” koji ona nalaže da se izgubi. Upravo zbog toga pojedinci i grupe zahvaćeni bolešću sentimentalizma nisu sposobni ni za kakav oblik autentičnog razlučivanja, ni za kakav izlazak iz nametnutog im okvira, ni za kakav dijalog kao ni za bilo kakvu istinsku konfrontaciju, i upravo su zbog toga toliko manično vezani za vlastite neupitne “vrijednosti”, koje pretvaraju u idole. Ako su ti pojedinci i te grupe nominalno kršćanski, svi oni koji ne prihvaćaju ili dovode u pitanje te njihove “vrijednosti” žigošu se, bilo izričito ili prešutno, ali uvijek učinkovito, kao “svijet”, odnosno kao sve ono što nismo mi, kao negativna slika sebe. Sentimentalizam se pokazuje kao kapitalistička pobožnost najočitije upravo u toj nemogućnosti da prizna stvarne razlike, one koje ne počivaju na jedinoj postojećoj Razlici između nas i onih koji su naša negativna slika, između normalnih i nenormalnih.

U tom pogledu, Hauerwas ukazuje na još jednu ključnu činjenicu: na povezanost sentimentalizma s literalizmom. Literalizam nije drugo doli tekstualni sentimentalizam, koji polazi od toga da je (biblijski) tekst na neki način samorazumljiv, da interpretira sam sebe. Da bi se dohvatio njegov smisao – koji je uvijek samo jedan – dovoljno je “vjerovati”, što znači sentimentalno usvojiti interpretativni (ili, točnije, antiinterpretativni) okvir nametnut od određene institucije koja se prihvaća kao neprikosnoveno mjerodavna. Sentimentalizam, razumljivo, nije sposoban ni voljan razlikovati ni između nauka Crkve, koji uključuje golem, mukotrpan i nedovršen stoljetni rad interpretacije, i institucionalnih oblika u kojima se taj nauk ovdje i sada, u aktualnim okolnostima tumači, prenosi, pojednostavljuje, nameće i, nerijetko, izobličava. Sentimentalizam ne podnosi interpretaciju, ne podnosi kritičko mišljenje (pogrešno vjerujući da postoji neko drugo), prezire logos, te bez poteškoća prihvaća propagandu – odabranu “metodu” kapitalističke komunikacije – kao legitimni ili čak jedini medij za prenošenje tj. nametanje svojih poruka.

Stoga je pozivanje na “biblijske vrijednosti”koje je danas toliko u modi vrlo simptomatično, i ne čudi da tvori zapravo jedinu realnu ekumensku poveznicu između protestantskog i katoličkog KP-a. Kao što objašnjava Hauerwas (koji je protestant), literalizam se temelji na protestantskoj herezi poznatoj kao sola scriptura. Ta hereza pretpostavlja da su “biblijske vrijednosti” nešto samorazumljivo i samodano, nešto što svatko normalan može iščitati iz Svetog pisma samo ako “vjeruje” i razumije osnovno denotativno značenje riječi u prevedenom tekstu. I pretpostavlja da upravo to i čini osobu normalnom, jednim od nas. Pritom se čak ne libi pozivati, u novije doba, i na “naravni zakon”, koji se naravno također smatra nečim posve bjelodanim i neprijepornim. To da jedna protestantska hereza izričito usvaja jedan od temeljnih koncepata katoličkog nauka protiv kojeg se kroz povijest tako žestoko borila i koji ju je oštro i bezuvjetno osudio, upečatljivo svjedoči o kakvom se ideološkom miš-mašu tu zapravo radi. Jedina bjelodanost u ovom slučaju jest da će dvije osobe različite formacije, različitih načina čitanja, iz Biblije izvući posve drugačije, i vjerojatno suprotstavljene vrijednosti. Ali ta bjelodanost mora se zanijekati u korist veće Bjelodanosti, one pretpostavljenih univerzalnih Vrijednosti koje svatko normalan nužno prihvaća po samoj svojoj naravi, jer smo zapravo, deep down, svi isti.

Benjamin zaključuje svoj fragment upravo ukazujući na taj temeljni univerzalizam svojstven poganskom poimanju religije – koje danas u praksi, a često i u teoriji, prihvaća većina zvaničnih kršćanskih institucija – i kapitalizmu: “…(poganska religija) u osobi bez vjere ili drukčije vjere gledala je, kao i današnji kapitalizam, nepogrešivog pripadnika vlastite zajednice, na isti način na koji moderna buržoazija gleda na svoje ne-privređujuće članove.”

Vrijednosti – koje postoje, i koje jesu “objektivne” – nisu same sebi svrhom, nisu samodane ni samorazumljive, već proizlaze iz jedne šire priče, u kojoj ih se interpretira ponajprije tako što ih se živi,iz okvira izvan kojeg nemaju značenja i nemaju… vrijednosti. Ako ih se izvadi iz tog okvira i te priče, ako ih se površno i sentimentalno univerzalizira i pragmatizira, one postaju “vrijednostima”: pukim propagandnim sredstvom, koje je, kao i svako propagandno sredstvo, opasno i štetno. One tada postaju svojevrsnom nematerijalnom robom koja se institucionalno reproducira i koja je namijenjena masovnoj konzumaciji. I ništa više.

Marko Marija Gregorić

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More