Von Horvath i Vuković u predstavama za mlade
Živimo u vremenu tektonskih promjena i velikih katastrofa, barem nas tako uvjeravaju. Izvanjske su okolnosti u tišini preuzele naš intimni život. Radimo sve više, prava su nam sve manja, politika je odavno loš reality, klimatske promjene ulaze u mainstream, a najgore po običaju tek dolazi. iGeneracija, kako ju neki nazivaju, ne poznaje život bez interneta pa su za njih rezervirana predviđanja s još većim predznakom apokalipse. Sudeći prema istraživanjima američke popularne psihologinje Jean M. Twenge te nove generacije odrastaju sve sporije, odgađaju osamostaljivanje i polaganje vozačkog, društvenu reputaciju grade skupljanjem likeova, ne istražuju seksualnost te su sve izloženije simptomima depresije. Dok se svijet oko njih suočava s ozbiljnim pitanjima, oni se suočavaju sa samim sobom. Kako se takvoj publici, danas u ranim dvadesetima, približava kazalište?
Začudno staromodno i društveno odgovorno, barem na temelju dvije zadnje zagrebačke premijere – Vječni malograđanin (ZKM, Schauspiel Stuttgart i Nowy Teatr Varšava) Ödöna von Horvátha i Marta i sedam strahova mlade dramatičarke Ivane Vuković (Kunst Teatar, KUFER, BoliMe). Vječni malograđanin usmjerava se na izvanjskoga fantomskog neprijatelja, fašizaciju društva tijekom jedne vožnje vlakom, ali se tu i naprasno zaustavlja. Marta i sedam strahova okreće se rastućem problemu anksioznosti mladih, tom zabodenom trnu u našoj nutrini kako ju je okarakterizirao Hipokrat.
Još jednom o fašizmu
Von Horváth se svojem prvom romanu, Vječni malograđanin (1930.), vraćao i mnogo kasnije kad je već bio uspješan dramski pisac. ”Pokušao sam”, ustanovio je, ”koliko god sam mogao uniziti glupost i laž.” Stoga ni crnohumorno putovanje preprodavača rabljenih automobila Koblera (Adrian Pezdirc/Tenzin Kolsch) nije nimalo nalik uobičajenom. Bačen je u međuratni izopačen svijet, vođen novcem i mirisom žene bez moralnih dilema, no u povratku ipak biva promijenjen, bolji čovjek. Povratka ni promjene u autorskom projektu Europskog ansambla pod vodstvom Olivera Frljića nema.
Grčki redatelj Anestis Azas interpretaciju završava samim dolaskom u Barcelonu ili s prvim dijelom romana ne otvarajući dublje pitanja siromaštva, odnosa pojedinca i društva te posljedično važne solidarnosti. Sve što je u romanu uzbudljivo, na sceni je studentski naivno i pripovjedno doslovno. Dramaturška preradba Armina Kerbera svodi se na prozne rečenice složene u nimalo izazovan patchwork. Kostimi Marte Žegure idu uz posvemašnji kič i skučenu scenografiju Igora Pauške. Glumački izgrađen na recitalima i skeču, nimalo na odnosima izvan svih tih pojedinačnih deklamacija, Vječni malograđanin ne samo da ne postavlja pitanje tko su današnji malograđani, nego ni ne propituje što je to nama Europa danas, izvan granica odavno prisutne ksenofobije graničnih prijelaza.
Keep talking
Drama Marta i sedam strahova Ivane Vuković, agilne autorice mlađe generacije široj publici poznatoj po suradnji s Borutom Šeparovićem na Mladeži bez boga, pokušaj je izvlačenja iz čahure pojedinaca koji se bore s rastućim problemom anksioznosti, usamljenosti, izolacije te situacije u kojoj su sami sebi najveći neprijatelji. Plemenito zamišljena s razgovorima nakon predstave, samu izvedbu u režiji koreografkinje Natalije Manojlović paradoksalno najviše guše upravo riječi. Neusklađenost verbalnog i neverbalnog te sama neodlučnost kako da se iskaže emocija jedan su od najvećih problema zbližavanja publike i izvođača u skučenome prostoru. Nedostaje i nužnog humora kada je posrijedi teška tema, unose ga povremeno lica strahova s videoprojekcija.
Matija Čigir u gotovo monodramskom maratonu pripovijeda modernu bajku o djevojci kojoj njezini iracionalni strahovi ne daju odrasti. Andreja Jandrić pokretom prati pripovjednu nit, no suviše se brzo otkriva u riječima te se time gubi gradacija i nužno približavanje dvoje izvođača. Sam dramski tekst obiluje viškovima, no i režiji nedostaje suptilnosti i dramaturških šavova kako bi se slojevitije, maštovitije i ozbiljnije obratio mladima. Vječnom malograđaninu posljedično nedostaje hrabrosti izvan kvadratića europski birokratizirane kulture, a s Martom Kunstu slijedi razmišljanje o ozbiljnijem profiliranju jednog od najzanimljivijih novih kazališta.
Anđela Vidović
Foto: ZKM, Karla Jurić