“Voljela bih raditi u Hrvatskoj, ali me ponekad moji snovi vuku prema vani”

Na ovogodišnje Dubrovačke ljetne igre vratila se opera. Povratak glazbeno-scenskog djela na ljetnu scenu Dubrovnika omogućio je mladoj diplomiranoj sopranistici Ilijani Korać da ponovo nastupi u gradu u  kojem je stekla srednjoškolsko glazbeno obrazovanje iz flaute i solo pjevanja.

U parku svoje nekadašnje škole trenutno sudjeluje u pripremama za operu Cosi fan tute, a uskoro će joj početi i probe za glazbeno-scensku večer naslovljenu 1813 – Verdi vs Wagner. Ilijana Korać za sobom već zapažene solističke nastupe s orkestrom iz Düsseldorfa, Dubrovačkim simfonijskim orkestrom, Simfonijskim puhačkim orkestrom Hrvatske vojske i Mostarskim simfonijskim orkestrom.

Već je duboko zaronila u svakodnevni život pjevača, čiji raspored uspoređuje s rasporedom zatvorenika: “Svakodnevni život jednog pjevača je da se digne ujutro, jede, ode na probu, popodne uči, a navečer su opet probe i iza njih ideš spavati”. Uz precizno organiziran raspored dodaje kako treba iznimno paziti na zdravlje i na prehranu te kako život opernog pjevača zahtjeva jako puno odricanja i ogromnu disciplinu. Tijekom studija vježbala je pet do šest sati, a kad je radila na većim projektima i po osam sati dnevno. Dva do tri sata dnevno minimum su koji je nužno posvetiti vježbanju. Takav način života za sobom nosi brojna odricanja, tako da: “Nema toliko partijanja, iako bi svi mladi to htjeli i mi dolazimo u napast jer smo mladi i to je sasvim logično”.

Ilijanin trud se već do sad isplatio. Osvojila je tri Porina kao članica Cesarica, diplomirala je flautu i solo pjevanje te osvojila brojne nagrade na natjecanjima. Scensku karijeru započela je debitantskim nastupom u ulozi Serpine u Pergolesijevoj komičnoj operi La serva padrona 7. srpnja 2011. i to uz svog profesora Giorgia Suriana i uz Varaždinski komorni orkestar na Dvigradskom festivalu. Sjećajući se na prvi nastup ističe kako joj je bila čast nastupiti s prof. Surianom. Nakon debitantskog nastupa uslijedile su i uloge u među-akademijskim projektima Carmen i Slavuju, za koje je nagrađena Rektorovim nagradama. Upravo su te dvije produkcije poslužile kao tema za ovaj intervju.

Na ovogodišnjem Muzičkom biennalu pjevali ste Slavuja Igora Stravinskog pod vodstvom Mo. Mladena Tarbuka i u režiji Dore Ruždjak. Prije toga ste pjevali u Frasquitu u lanjskom među-akademijskom projektu, Carmen.  Koliko ste spremali za Slavuja u odnosu na Frasquitu?

Slavuj je potpuno drugačija opera od Carmen. Carmen ima klasične glazbene temelje i jednu radnju, a Slavuj je bajka. Nailazimo na jednog konstantnog lika koji samo u zadnjem činu promjeni svoj tijek radnje i kojeg  odlikuju ogromne kolorature i skokovi. Raspon partiture je zaista velik i to od C1 do F3. Za jednoga studenta, to  je ogroman izazov. Presretna sam što sam bila dio tog projekta i zahvaljujem maestru, profesoru Mladenu Tarbuku i redateljici, profesorici Dori Ruždjak na iznimnom povjerenju kojeg su mi ukazali. Moram priznati da su na početku brojni bili začuđeni da se radi baš to djelo. I osobno sam bila malo zaprepaštena i u strahu od te partiture. Kao prvo nisam navikla na takav način i na modernu glazbu, a Stravinski je klasičan primjer moderne glazbe. Iako je danas je sviranje po pivskim flašama ili ulijevanje vode u glasovir sastavni dio jednog modernog svijeta i jedne moderne glazbe, za mene je Slavuj bio jedan mali pogled i izlet u meni nešto sasvim novo. Otvorio mi je prozor koji mi je dao priliku da poletim svojim vlastitim krilima.

Govorite o teškoći partiture. Kako se pjevač spremate za ulogu? Uzimate li prvo tekst ili note?

Pripreme uvijek teku tako da se prvo uzmu note i da se prevede tekst. Za mene je tekst osnovna baza od koje se može  štošta naučiti i napraviti sama koncepcija i karakter jednog lika. Izrađujem sam lik kroz tekst a nakon toga dodam note. Spremajući Slavuja svaku sam večer učila napamet cijelu partituru jer je to glazba koja je za razliku od Frasquite i Serpine, potpuno drugačija. Spremajući Fasquitu i Serpinu nakon prevedenog teksta jako sam brzo naučila note. Te uloge klasičnu bazu i s toga brzo uđu u tijelo i u samog pjevača. Za razliku od toga Slavuj sam učila postepeno ton po ton, takt po takt, frazu po frazu. On iza sebe nema klasičnu bazu za koju sam se mogla uhvatiti. Nema neke određene intonacije, tonaliteta, koji bi mi bio olakšica da mogu nastaviti i znati gdje sam. Jednostavno sam učila napamet dijelove orkestralne partiture. Izazov tog projekta je bio upravo u tom što on uz zahtjevne kolorature, jaku scensku pojavu i dobru glumu zahtjeva i poznavanje orkestra i partiture i na kraju spajanje svega toga u jedno.

Koliko Vam je u tome pomoglo što se i diplomirana flautistica?

Prvi put kad sam se susrela s partiturom bio je da sam uzela flautu i odsvirala te note i rekla sam: “O Bože moj… Lakše je to odsvirati nego otpjevati!“. Prve korake u svladavanju uloge napravila sam upravo uz flautu. Sama kadenca Slavuja je bila iznimno izazovna jer sam je cijelu morala izraditi na matematički način, kao jednu ogromnu formulu: A1-B1-A1 sa promjenom itd. Bilo je dosta sličnih struktura sa eventualno jednim ili dva promijenjena tona. Trebala sam te tonove pronaći u svome tijelu i dijatonski ih zapamtiti.

Nakon svog napora s notama, došla je režija!

Tako je. Režija je za mene bila puni pogodak. Imaginacija je za mene kao napit se vode te mi je s toga pristup djelu kroz imaginaciju vrlo logičan. Sve što radim prvo si zamislim u glavi. U prostoru u kojem su prazni bijeli zidovi mogu si zamisliti cvijeće koje mirišem i livadu i sve se odvija u mojim očima, u mojoj glavi i na taj način mogu projicirati tu bajku. Prenijeti ono što je u notama napisao skladatelj, a u tekstu zapisao libretist.

Imate li vremena za sviranje flaute, osim kao pripomoć za stvaranje uloge?

Imam. Povremeno dajem lekcije i uhvati me nostalgija za flautom. Sviranje mi je ispušni ventil i gušt. Kao nakon probe poći na kupanje.

Kad smo se već dohvatili proba, upravo su u tijeku probe za operu Cosi fan tute u kojoj nastupate kao članica zbora, a na ovogodišnjim Ljetnim igrama nastupate i u zanimljivoj glazbeno-scenskoj večeri 1813 – Verdi vs Wagner. Možete li na otkriti o kakvom je projektu riječ? Koje ćete arije i/ili duete pjevati?

Projekt 1813 – Verdi vs Wagner, koji će se održati 12. srpnja na Dubrovačkim Ljetnim igrama, osmišljen je kao projekt slavljenja ulaska Hrvatske u Europsku uniju te kao slavljenje obljetnica rođenja najrenomiranijih skladatelja klasične glazbe Giuseppea Verdija i Richarda Wagnera. Ono što mogu zasigurno reći vezano je za mene. Dobila sam duet sa renomiranim tenorom Tomislavom Mužekom. Izvodit ćemo scenu s recitativom i duetom iz prvog čina Verdijevog Rigoletta između Gilde i Vojvode od Mantove, Signor ne principe. Riječ o ljubavnoj sceni između soprana i tenora u kojoj se nalazi i Guildina sluškinja, tako da na početku djeluje kao trio ali se razvije u duet.

Hoćete li biti kostimirani s obzirom da piše kako je riječ o režiranom koncertu?

Riječ je o režiji renomiranog režisera del Monaca koji je smislio minimalistički koncept. Na sebi ćemo imati crne kostime napravljene na takav način da ih doživljavam kao vreću koja je  napravljena iz tri-četiri dijela sa ogromnim rukavima. Namjera je naglasiti ljepotu Dubrovnika, a ne da svaka pjevačica dođe u svojoj toaleti pa da se na sceni nalazi paleta boja i krojeva, nalik na modnu reviju. Slažem se time da smo na svoj način uniformirani. Pretpostavljam da će taj minimalizam prerasti u nešto monumentalno. Međutim ne treba otkriti sve detalje programa.

Na sceni opere Cosi fant tute nalazite se s brojnim mladim kolegama s akademije. Kako Vam je raditi s njima nakon svih studijskih obaveza?

Što se tiče mojih dragih kolega, već sam nekoliko puta rekla da mi je žlica upala u med. Zaista se radi o iznimnim ljudima. O talentiranoj skupini koja je spremna za timski radi. Obožavam takav način rada. S timskim radom u kojem se vidi entuzijazam i optimizam, dobra volja i snaga i želja, čak i oni najsitniji detalji i najsitniji segmenti koji možda nisu savršeni u tehničkom smislu prekriju se i zaborave. Tada ono najbolje izađe u prvi plan.

Premijera Cosija je 11. srpnja, s reprizama 13.,14. i 15. Vas već 12. srpnja, kada se ostatak Mozartove ekipe odmara, očekuje 1813 – Verdi vs Wagner. Početkom srpnja zbilja imate naporan ritam, koji su Vam planovi za ostatak ljeta?

Trenutno se spremam za Papandopulo natjecanje, koje će se odvijati u Hrvatskoj i nadam se da ću ostvariti ciljeve koje sam si zacrtala. Nedavno sam odradila jednu audiciju pa se nadam skorom pozivu za angažman. Ostatak ljeta provest ću po motu “rad, red i disciplina“ i kako se kaže “trbuhom za kruhom“ odlazit na audicije u potrazi za poslom!

Nastupali ste u Hrvatskoj i inozemstvu. Brojni mladi perspektivni Hrvatski operni pjevači i pjevačice napuštaju zemlju. Vidite li i vi svoju budućnost izvan Hrvatske?

Iz onog što sam do sada vidjela smatram da se mlade pjevače u Hrvatskoj nedovoljno cijeni. U određenim segmentima mladi operni pjevači u Hrvatskoj nemaju dovoljno prilike da procvjetaju u muzičkom smislu i dokažu koliko zapravo vrijede. Čula sam jednu anegdotu, koju ću morati ponoviti. Francuz za pomoć traži Francuza, Nijemac traži Nijemca, a Hrvat, na žalost, traži stranca! Nedavna premijera Don Giovannija u HNK-u u Zagrebu ponovo je pokazala kvalitetu domaće ekipe, koju je predvodio moj kolega s klase Leon Košavić. Voljela bih raditi u Hrvatskoj, ali me ponekad moji snovi vuku prema vani.

I za kraj, možete li nam otkriti tko je vaš  omiljeni kompozitor, a tko vam pjevački uzor? Sanjate li o nekoj posebnoj ulozi i nastupu na nekoj poznatoj pozornici?

S obzirom na moj živahan, veseo i vrckast karakter i s obzirom da sam koloraturni sopran, rekla bih da mi je omiljeni kompozitor Gaetana Donizetti. Jako volim i Mozarta jer oslikava stvari i može čak riješiti i neke nedoumice koje mi se događaju u privatnom životu. Od pjevačkih uzora istaknula bih svog idola, Luciana Pavarottija. Iako više nije s nama i dalje učim od njega konstantno slušajući njegove snimke. Željela bih pjevati puno rola, ali mogu reći da najviše sanjam o Luciji di Lammermoor. Što se nastupa tiče, kao i svakom pjevaču san mi je nastupiti u Metropolitanu i Covent Gardenu. Voljela bih nastupiti i u HNK-u.

Frana Marija Vranković

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More