“Volim te bez ali”: Kako je socijalni radnik i perspektivni fotograf pokrenuo Hrvatsku

Benjamin Strike po danu radi kao socijalni radnik, po noći je sve uspješniji fotograf, a spajanjem tih interesa došao je do inicijative itekako važne za LGBT zajednicu i društvo općenito.

Javne rasprave u domaćem medijsko-virtualnom prostoru ovog su ljeta, moramo priznati, bile poprilično žalosne – renomirani redatelj dere po 20-godišnjoj influencerici, kopačica krumpira u svoje redove cinično poziva Ninu Badrić, a konzervativci padaju u nesvijest zbog (nacrtane!) reklame u kojoj dva muškarca leže na plaži i drže se za ruke. Dosta loše, čak i za Hrvatsku, ali, srećom, ne i jedino o čemu smo pričali – inicijativa “Volim te bez ali” također se izborila za komadić ovog napetog ljeta, a iza nje stoji Benjamin Strike, po struci socijalni radnik, a po vokaciji perspektivni fotograf.

Na svom je Instagram profilu nedavno, naime, počeo objavljivati priče roditelja LGBT djece – i to onih koji su na svoju djecu ponosni. Svjestan činjenice da je riječ o temi o kojoj se, nažalost, i dalje premalo govori, Benjamin Strike “u svemir” je odlučio poslati poruku podrške, odobravanja i razumijevanja, a njegova je inicijativa vrlo brzo naišla na plodno tlo, pa se njezin autor, otkriva nam u intervjuu, našao u posve neočekivanoj situaciji – onoj koja uključuje intervjue, medijsku pažnju i sve ono što je kao punokrvni introvert dosad pokušavao izbjeći.

“Da mi je sin gej saznala sam kad je on išao u šesti razred osnovne škole. Jedan dan mi je prišao jako uplakan i rekao da mora razgovarati sa mnom te mi je kroz suze rekao – Mama, ja mislim da sam gej. Nakon razgovora sam nazvala svog gej prijatelja da ga pitam kada je on osvijestio svoju seksualnu orijentaciju, jer mi je bilo neobično da dijete od 13 godina već ima svijest o takvim stvarima. Prijatelj mi je rekao da zna oduvijek i to mi je bilo dovoljno”, stoji u jednom od roditeljskih svjedočanstava koje je Benjamin Strike prikupio u svojoj akciji.

Snaga njegova projekta brzo je prepoznata, organizirane su izložbe u Poreču i Zagrebu, a to je, nada se Strike, tek početak priče.

Za početak, zašto i otkud “Benjamin Strike”?
Kada sam radio u “popravnom domu” smislio sam si lažno ime kako me klinci ne bi dodavali na društvenim mrežama. Ipak sam trebao imati neki autoritet. Ime mi je sada zapravo umjetničko. Benjamin mi je najljepše muško ime, a prezime Strike sam izvukao iz neke knjige i baš je nekako dobro pasalo uz ime Benjamin.

Kako je točno počela priča s #VolimTeBezAli? Odakle inspiracija?
Priča s “Volim te bez ali” započela je prije otprilike godinu i pol dana kada sam naišao na knjigu fotografkinje Gabriele Herman “The Kids”. U njoj je fotografirala djecu LGBT roditelja u Americi, pa sam ja samo okrenuo priču. Bio je to prvi foto projekt koji mi je pao na pamet, a oko kojeg sam osjetio uzbuđenje ravno onom kad se zaljubiš u neku novu osobu pa ti prorade leptirići. Znao sam da je to to.

 

View this post on Instagram

 

Ne znam kako opisati Nikicu, osim da je zastrašujuć u najboljem smislu te riječi. Nikica je otac koji je svojoj kćeri Mimi bio gost u publici za vrijeme njenog gostovanja u kvizu “Tko želi biti milijunaš”, a u kojem se ona javno outala i ja sam znao da jednostavno moram imati i njegovu fotku i priču. Njegov mail sam dobio od Mime, koja mi je bila profesorica pri Centru za ženske studije te je Nikica na isti taj mail odgovorio u roku odmah i prvo smo se dugo dopisivali o temi. U jednoj mail prepisci napisao mi je “zabavno je, ali mi se čini da si ti prvi u Hrvatskoj koji je konačno shvatio (nije čak zanemarivo reći – u LGBTIQ*zajednici) da se roditelji puno dalje čuju”. U ovaj je projekt imao više vjere nego ja sam (što doduše nije baš čudno jer meni uvijek nedostaje vjere u sebe), bio je jako podržavajuć i kao pravi veliki idealist, smatrao je (i smatra još uvijek) kako će ovaj projekt daleko odjeknuti i ja mu se za podršku ne mogu dovoljno zahvaliti. PS: Nikica, umjesto riječi outanje, koristi riječ outiranje, a za koju ja smatram da je jako simpatična i puno bolja nego originalna riječ. 🙂 Uživajte uz Nikicu i Mimu. #VolimTeBezAli br 5.

A post shared by Benjamin Strike (@benjamin_strike) on

S temom sam već dugo vremena povezan budući da sam pet godina bio voditelj tribine Mame u MaMi koja je jednom godišnje okupljala roditelje LGBT osoba. Oni su na tribini pričali o tome kako su reagirali na outanje svoje djece te svojim pričama pomagali drugim roditeljima i djeci koja su ih dolazila pitati što da “rade” sa svojim roditeljima ili kako da se outaju… Nekako sam povezao sva ta iskustva u ovu lijepu fotografsku priču.

Jesi li očekivao ovakav odjek?
Ni u najluđim snovima. Svakako sam pomislio da bi nekima ovo moglo biti zanimljivo i zabavno, no ovakav odjek stvarno nisam očekivao. Imam osjećaj da iskačem iz pašteta i da sam već dosadan ljudima. Već mjesec dana nemam vremena za ništa drugo osim za posao i odgovaranje na intervjue u slobodno vrijeme. Nisam naviknut biti u bilo kakvom centru pažnje, ovo sve što se događa je za mene jedan veliki izlazak iz zone komfora.

S obzirom na (nažalost, i dalje) osjetljivu temu kojom se inicijativa bavi, jesi li nailazio na prepreke u cijeloj priči?
Moja je želja bila fotografirati tridesetak roditelja, imati posebnu Instagram i web stranicu koja bi se zvala #VolimTeBezAli, ali uspio sam pronaći “samo” desetak roditelja. To me je svakako razočaralo, prvenstveno zato što sam osvijestio koliko su ljudi još uvijek zakočeni i zatvoreni oko ove teme i koliko osoba još ima problema s potpunim prihvaćanjem od strane svojih roditelja, a onda i zbog toga što mi je taj velebni plan propao. Fotografije sam ostavio po strani otprilike godinu dana te im se vratio ovog ljeta, za vrijeme jednog jako dosadnog godišnjeg odmora. Nakon prve objavljene fotografije sve je planulo, već su mi se prvi dan javili neki portali koji su htjeli napraviti intervju, a vani je i izložba trenutno postavljena u Laubi.

Kad odvrtiš film, što misliš, kako je došlo do te kombinacije fotografije i socijalnog rada?
Ja sam jedan ekstrovertirani introvert, pomalo anksiozno biće kojem fotoaparat dobro dođe da se iza njega malo sakrijem od ljudi. Na eventima svima priđem, sve ljude pozdravim, a onda mahnem jer – hej, ja sam ovdje ipak poslovno. Za sebe volim reći da sam socijalni radnik po danu, a fotograf po noći. I ime, a čak i način odijevanja mi je drugačiji od 8-16 pa od 16-24. Fotografijom se bavim relativno kratko, tri i pol godine, iako ljubav prema istoj gajim od malena. Tek nakon što sam postao financijski neovisan te se prestao baviti faksom i ispitima, sjetio sam se da bih mogao probuditi tu staru ljubav iz djetinjstva. Potječem iz malog grada, roditelji su mi radnička obitelji koja se baš i nije znala nositi s umjetnički nastrojenim djetetom pa tu moju stranu nisu poticali, no ja je sada potičem sam. Fotoaparat mi svakako pomaže nositi se sa stresnim poslom kojeg radim. Socijalni rad se u trenutku upisivanja fakulteta činio kao dobar izbor. Ne mogu reći da sam požalio, ali posao je uistinu težak. Trudim se ostaviti ga u uredu jednom kada zatvorim uredska vrata, no te probleme često nosiš doma i liježeš s njima u krevet. Da ponovno biram, išao bih na akademiju… Ili grafički dizajn.

Osvrnimo se na trenutak na tvoj fotografski rad van ovog projekta. Primijetio sam da dosta surađuješ s glazbenicima.
Fotografiram Akustiku u Rockmarku (koje na žalost sada nema zbog korona pandemije), no ja sam svoju ljubav prema akustičnoj glazbi uspio dovesti doslovno u svoj dnevni boravak. Trenutno sam s Lukom iz Pocket palme dio Drop of comfort dua, ja kao snimatelj, a on kao pjevač i montažer. U dnevnom boravku snimamo sessione koje onda na tjednoj bazi objavljujemo na Instagram stranici i YouTube kanalu. Do sada su kod nas bile Nika Turković, Luce, Filip Pavić, Irena Žilić, Sara Renar, a u pripremi su i brojni drugi. To mi je možda jedan od najdražih projekata. Glazba je divna, užitak je to snimati, upoznavati zanimljive ljude, a i druženja su uvijek super. Svaki put “planu” barem tri boce vine, pjeva se, razgovara i zabavlja.

Nika Turković: “Glasno, neotesano i besmisleno vrijeđanje nije obeshrabrujuće, ali umara”

Osim akustično-vinskih druženja, što još planiraš?
Većina ljudi (ne mogu generalizirati, ali uistinu većina) onih koji se bave umjetničkim poslom žele da njihova djela žive zauvijek i da s vremenom dodatno dobiju na vrijednosti. Ja, pak, želim da ovaj moj projekt za dvadesetak godina bude toliko zastario i da ljudi budu u nevjerici da smo uopće morali raditi ovako bazične stvari kako bismo povećali LGBT vidljivost. Nadam se da će ovo postati samo jedna lijepa crtica iz Hrvatske LGBT povijesti. Nije li smiješno da je ovakav interes polučio projekt u kojem roditelji podržavaju i bezuvjetno vole svoju djecu? No očito je da su ovakve priče ljudima potrebne – kako roditeljima tako i djeci. Dok se potpuna ravnopravnost ne postigne, imam još neke velike planove s ovim projektom od kojih su mi ponovno proradili leptirići u trbuhu, ali o tome kad za to dođe vrijeme. Što se generalnog bavljenja fotografijom tiče, a koja je nevezana uz #VolimTeBezAli projekt, imam veće umjetničke planove i porive.

Što misliš o umjetničkoj sceni u Hrvatskoj, pogotovo mladima? Potičete li se međusobno?
Nisam siguran da li bi ja mogao za sebe reći da sam dio “umjetničke scene”, odnosno, ne znam što to točno znači? Družim se s puno umjetnika, ne samo fotografa već i glazbenika, glumaca… Unutar mjesec dana otkako sam dobio zanimanje javnosti i medija, pokušao sam spomenuti što više LGBT udruga, a onda i umjetnika koje volim i cijenim. Pogledajte radove Denisa Butorca, Luke Pešuna, Dee Botice, Lucije Drače, Luke Trajkovića, Ivana Stojiljkovića, Marcelle Zanki, Johnnyja Naonara… To su samo neki od ljudi koje pratim i volim.

A ljubomora?
Što se ljubomore tiče, to je još samo jedan iz spektra raznih ljudskih osjećaja i svi je ponekad osjećamo. Oni koji tvrde da ne osjećaju, lažu. Pitanje je samo što ćeš s tim osjećajem napraviti kada se javi, hoćeš li dopustiti da te preplavi i pretvori u ogorčenu i zavidnu osobu ili će te ista potaknuti da još više radiš na sebi i stvarima koje te zanimaju. Kad osjetim ljubomoru, znam da je ta osoba koja mi ju je izazvala napravila dobar posao i idem dalje sa svojim životom. Primijetio sam da neki ljudi i mene vrlo glasno “ne lajkaju”, ali ja sam stvarno došao u godine kada se više ne mogu brinuti o tome što drugi ljudi o meni misle.

Uz sve rečeno, kako je danas stasati kao umjetnik i pokušati, u moru informacija, prenijeti neku vlastitu poruku?
Ako radiš na nekakvom vlastitom izričaju, mislim da to dođe do izražaja. Meni je bilo najgore kada sam se uspoređivao s drugima… Još se uvijek s tim borim, ne mogu tvrditi da sam super samouvjerena osoba s nogama čvrsto na zemlji, ali se trudim. Otkad radim samo na sebi, razmišljam o stvarima koje su samo meni svojstvene i koje volim i “drvim” po tome, sve nekako lakše ide. Moram istaknuti da se ja ovim bavim kratko i nemam formalno obrazovanje, samouk sam i fotografija mi je prvenstveno hobi koji jako volim. Kada sam krenuo fotografirati, nisam niti zamišljao da ću jednog dana imati izložbu ili ovako popularan projekt, no eto, i to se dogodilo. Radim što volim i što želim i puštam da me stvari same od sebe nekud odvedu, to mi se do sada uvijek pokazalo kao dobar izbor. Nemam neke dugoročne ciljeve, ali radim na ovim kratkotrajnima koji su mi lako dostupni i na vidiku. Mislim da sam sada, u tridesetima, baš u najsretnijoj fazi u životu.

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More