Vlasta Delimar zaklala krastavac

psychoVani odurna kiša, vjetar, nevrijeme. Iz Rubelja sam si naručio dostavu ćevapa s kajmakom.

I kad su mi ih dostavili i kad sam posolio te komadne ćevape, zazvonio mi je službeni i ujedno privatni mobitel. Urednica. Da zašto ništa ne radim, da uopće ne pridonosim portalu, da skoro dva mjeseca nisam napisao niti jedan članak.

– I onda ćeš na redakcijskom sastanku srat da tebe najslabije plaćamo… Za šta da ti platimo kad ništa ne pišeš…

– Okej, šta treba? Nakon vikenda mogu pisat šta god treba.

– Nama sad treba… Dolazi sezona kiselih krastavaca, moramo napunit portal tekstovima dok se u Zagrebu još događa nešto od kulture.

– Okej…

– Za pola sata u Muzeju suvremene umjetnosti Vlasta Delimar ima performans povodom otvorenja svoje retrospektive. Ti živiš tamo blizu, zaleti se i to nam napiši…

– Daj me nemoj zajebavat, vani je totalni kijamet, oglašena je crvena zona, preporuka da se ne izlazi iz stanova ako nije neka hića…

– Odradi to, molim te, nemamo nikoga na raspologanju… Anđela je u Ljubljani, Ines je u Gliptoteci, Antonija ima probu s Aljošom, Marko Marija Gregorić radi opsežnu reportažu u Lourdesu, Dinko Telećan je u Amazoniji…

– Al to je likovnost, kurca ne kužim likovnost, performanse… I da odem tamo, neću ništa znat napisat, ja sam za književnost… Ono kad ste me jednom poslali u Gliptoteku, nisam uopće znao opisat šta je na slikama, neki krugovi, neka grafika, svaka slika skoro ista, jebeno sam se iživciro, nisam znao ni slovo sastavit o tome…

– Hoćeš onda otić popratit Simićevo Zagrijavanje u Bogdanu Ogrizović, gostuje Milko Valent i još njih?

– Okej, okej, idem u MSU.

Nabrzinu sam potrpao ćevape u gebu, obukao Walkmaxx tenisice za kišu, uzeo kišobran i zašpuro prema Muzeju. Vjetar me udaro, sjebavo mi kišobran, prebacivo mi ga, ko zadnji kreten sam se probijao od Utrina do MSU, svog me smočilo. Psovo sam mater novinarstvu i svemu, i književnosti od koje se nisam mogao prehranit, pa sam morao u portalsko novinarstvo u kojem te ne štite nikakvi sindikati, nikakav HND, gola si kurčina plaćena po učinku.

Dokoturo sam se nekako do MSU. Kišobran mi je totalno bio rasturen, nisam ga više mogao zatvorit. Pred MSU puna kibla ljudi, dosta TV-kamera, čak i ona sa žutim mikrofonom RTL-a. Malo sam se promuvao, a onda su se iz smjera Avenue Malla začuli bubnjevi. Prvo sam pomislio, nekakvi navijači. Onda sam po reakciji okupljenih skužio da je to dio performansa. Bubnjari u mehaničarskim kombinezonima približavali su se Muzeju suvremene umjetnost. Imali su sreće da je kiša u tom trenutku taman lagano jenjavala, vjetar se smirio. Možda su to baš oni postigli tim svojim šamanskim dobošanjem. Imali su sreće i sa semaforima. Na oba je bilo zeleno.

Bilo mi je nešto zlokobno u tim bubnjevima. Uhvatio me neki naboj, primjesa uzbuđenja. Pomislio sam da će na performansu bit opet nekog klanja, čerupanja, prošlo mi je kroz glavu da je prije desetak godina Vlasta Delimar na performansu na Gornjem Gradu zaklala i očerupala kokoš, kao što je to nekad na selu činila moja priprosta, elementarna, hamvaševska baka. Pogotovo što sam unutra u Muzeju na stolovima vidio nekakve noževe. U, jebote, pomislio sam, ovdje će bit svega. Pa da, ta Delimar je zajebana… Jahala je gola na konju i šta sve ne. Ko zna šta nam sad sprema. Uopće mi nije žao što sam došao po ovom katastrofa vremenu, imat ću o čemu pisat… Bubnjari su i dalje udarali po bubnjevima. Ravnateljica Snježana Pintarić pogledavala ih je iz kuta pogledom punim neke strepnje…

Bubnjari su utihnuli. Vlasta Delimar pojavila se pred nama u nekakvoj crnoj, razbarušenoj periki. Oko pasa je imala kuhinjsku pregaču, u ruci nožinu kao iz Psiha.

S tim nožem otkoračala je za stol na kojem je bila hrpa voća i povrća. Krenula je guliti krastavac. Ogulila mu je koru, a onda ga sjekla na komade kao za salatu. Kamere su je snimale. Onda je uzela glavicu celera ili šta je to već bilo, ne razumijem se baš u povrće. I to je ogulila i narezala. Onda je opet uzela krastavac. Bilo je na stolu i nekih sokovnika, mislio sam da će te narezane krastavce i celer staviti u sokovnik, ali nije, samo je nastavila dalje rezati. Kustosica je kratko rekla nekoliko općenitih riječi o izložbi koja je pred nama. Nisam zapamtio što je rekla. Gledao sam Vlastu Delimar kako reže sve te krastavce. Nakon onih nabrzinu pojedenih poluzagorenih čevapa, baš su mi se sad jeli ti krastavci, razveselio sam se kad sam vidio da ih Vlasta nudi okupljenima. Približio sam se stolu i uzeo komad krastavca. Zagrizao sam ga. Sok mi je prsnuo po ždrijelu, osjećao sam kao da jedem zdravlje, baš me okrijepilo, nisam mogao procijeniti jel taj krastavac kupljen onako obično na utrinskoj tržnici ili je iz nekog privatnog, totalno prirodnog uzgoja. Činilo mi se da je sto posto prirodni uzgoj, nešprican. Totalno zdravlje.

Okupljeni su se polako počeli razilaziti. A umjetnica je i dalje rezala. Pomalo opčinjeno sam gledao kako reže, ali i s nekom dosadom. Da ne ispadne da sam došao bezveze i da ništa nisam zapisao, otvorio sam svoj novinarski blok i počeo popisivati svo voće i povrće koje sam vidio na umjetničinom stolu: jabuka, mrkva, celer, krastavac, cikla, rotkvica. Tako zapisan u notesu, taj niz mi se učinio poput neke sanjapilićevske poezije, učinilo mi se da bih od toga mogao sastaviti pjesmu i poslati je u časopis Poezija.

jabuka

celer

krastavac

rotkva

cikla

Sjetio sam se da je sličnu pjesmu napisala Erika Jong. I Danilo Kiš na početku karijere. U pjesmi je nabrojao sve što je zatekao u nekoj kanti za smeće. Sve me to opet pomalo nabrijalo. Osjetio sam da sam uz novinarstvo napravio i nešto kreativno. Uzeo sam još jedan komad krastavca i vratio se doma.

Kako bih volio da mene neko intervjuira, pa da kažem kako su novinarstvo i poezija itekako spojivi, da se prožimaju, jedno hrani drugo.

Željko Špoljar

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More