Vlada popustila muzičkom cehu: Hrvatskoj ostaju festivali, a estradnjacima novac!

Hrvatska Vlada, neodlučna kakva već jest, popustila je pritisku muzičara. Prema novom prijedlogu Zakona o PDV-u, porezna stopa na koncerte ipak će se spustiti na povlaštenih 10 posto. Poput starozavjetnog Boga, koji bi poštedio Sodomu i Gomoru da je tamo bila i jedina nevina duša, tako je i milostivi ministar financija Slavko Linić odlučio da će se svi koncerti smatrati kulturom zbog onih 15-ak posto koji zaista i jesu kultura.

Ljubitelji glazbe mogu odahnuti – festivali koji su zaprijetili svojim iseljenjem iz Hrvatske ipak ostaju u našem dvorištu. Kao naličje izmjene zakona ostaje zgražanje nad činjenicom da nam država naplaćuje puni PDV na mnoštvo svakodnevnih potreba, a da će istovremeno Jeleni Rozgi ili Miroslavu Škori u ime kulture puniti džepove. Posljedice zakona govore da se problem nije ni približno riješio, a potpuna je neistina reći i to da festivali ostaju u Hrvatskoj samo zbog nižeg PDV-a.

Osvrnimo se one koji su najglasnije zaprijetili svojim odlaskom, a riječ je o zagrebačkom INmusicu i pulskom Outlooku. Naizgled se radi o istovjetnim (kulturnim) manifestacijama koje dijeli tek žanrovski predznak, no u svojoj srži oni se toliko razlikuju da je neshvatljivo kako ih Ministarstvo kulture, koje resoru financija šalje sugestije, ne može razlikovati.

To da je INmusic značajan događaj – i kulturni i turistički – posve je jasno. Koliko pak porez na koncerte utječe na konačnu cijenu ulaznice i nije baš toliko jasno. Ako pojednostavimo priču, dolazimo do toga da na 20.000 prodanih ulaznica država uz poreznu stopu od 25 posto ubere od INmusica 1,75 milijuna kuna, a uz onu od 10 posto 0,7 milijuna kuna. U prijevodu, INmusicu bi odlazak u Breganu značio uštedu višu od milijun kuna i ekonomska logika tu je jasna. No, treba li tih milijun kuna biti presudno?

I sam je Zoran Marić, direktor INmusica, više puta naglasio da bi festival mogao biti višestruko bolji (pa i jeftiniji, i za publiku i za organizatora) kad bi imao status kakav ima Exit u Novom Sadu. No, ta njegova paralela i nije baš najprikladnija s obzirom da Exit neosporno ima puno veće značenje za vojvođansku nego li INmusic za hrvatsku metropolu.

Ako pak usporedimo INmusic s približno značajnim događajem za Grad Zagreb, skijaškom manifestacijom Snježna kraljica, voda opet ide na Marićev mlin. Naime, Grad je, navodno zbog vlastite promidžbe, ove godine Kraljicu podržao s 4,5 milijuna kuna, pa možemo zaključiti samo jedno. Da se INmusicu prizna trećina značaja Snježne Kraljice – samo najveći sportski zanesenjaci bi mogli tvrditi da je Kraljica važnija ili turistički atraktivnija od INmusica – problem bi se riješio i bez poreza. A što bi tek bilo da mu Grad nije naplaćivao iznamljivanje Jaruna, i to po cijeni od 350.000 kuna – više od trećine razlike u porezu?

Što se Outlooka tiče, i sličnih uvoznih festivala, tu porez i nije problem. Kad vidim koliko su Britanci poludjeli za Hrvatskom, dođe mi da povjerujem u onu desničarsku tezu da je Hrvatska komad zemlje koju je Bog sačuvao za sebe (ili barem za svoju europsku destinaciju) prije nego što je shvatio da jedan mali narod nije dobio svoj dio.

Britance u pohodu k nama nije privukla ni porezna politika, ova protiv koje se sada bune, a još manje Ministarstvo kulture i njihove mjere, već klima i prirodne ljepote. To je i jedini razlog što je u svibanjskom broju MixMaga, u kojem taj britanski magazin donosi pregled najznačajnijih ljetnih festivala, Hrvatska na drugom mjestu odmah iza Velike Britanije (a nije ni jedan oglas plaćen!).

Prema tvrdnjama organizatora festivala, samo Outlook Hrvatskoj donese direktnu korist u vrijednosti od 80 milijuna kuna, pa sami procjenite koliko nam znače svi uvozni festivali. No, od svih mogućih poticaja da ih sačuva u našoj zemlji, sad već bivši ministar turizma Veljko Ostojić, mogao im je ponuditi samo jedno – obećanje da će PDV na koncerte spustiti na 15 posto. A ako to govori ministar turizma, to je obično mlaćenje tuđim spolnim organom po gloginjama.  U ovom slučaju Linićevim i Zlataričinim.

Ako Outlook ima toliki gospodarski značaj, onda svakako zaslužuje poticaje, ali kulturne nikako. Kao što vi nećete postati kulturniji ako iznajmljujete kuću u kojoj vaši podstanari organiziraju koncerte komorne glazbe, tako ni Hrvatsku domaćinstva britanskim festivalima ne čine kulturnijom zemljom. Zbog strukture izvođača i visoke cijene ulaznice oni su preskupi za nas, pa čak i nakon što su uveli kvote za balkansku publiku.

Ono što frapira jest licemjerje organizatora koji se pozivaju da ih cijena ulaznice uništava, a time nam zapravo žele reći da je britanskoj publici, nakon što treba preći pola Europe, problem što umjesto 110 funti treba platiti 135!? Ako vidite reakcije publike na društvenim mrežama, njih više zanima hoće li u sklopu festivala biti britanske cijene jela i pića, nego koliko iznosi cijena ulaznice.

To što organizatori u bitci s Vladom koriste argumente koje im pašu razumljivo je, no za nas je najveći problem što iz Vlade nismo čuli ni jedan suvisli protuargument. Zato su se i odlučili za najlakši potez, smanjenjem poreza ušutkati nezadovoljnike. Time je problem daleko od riješenog, samo se zamaskirao, a na kraju su profitirale obje strane. Vlada, tj.ministarstva turzima i kulture zato što se po problemu nije počelo dublje kopati, a organizatori jer su dobili kratkoročnu injekciju.

No, u tom okršaju jedini pravi pobjednicu su “rozge“ i “škore“ koji su zahvaljujući tuđem talentu (onom zbog kojeg se glazba smatra kulturom) i indolenciji resornog ministarstva dobili najljepši poklon u 2013. godini –  niski PDV kojeg ni jednom svojom notom nisu zaslužili.

Daniel Radman

 

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...