Vjersko opredjeljenje: Future Islands

Future IslandsNedavno je spisateljica Sarah Deming, autorica knjiga za mlade, gostovala u srednjoj školi u Peterboroughu. Bila je preplavljena dojmovima, nadahnuto je opisivala taj razred: naglo izrasle pubertetlije izmučene borbom protiv prištića; šminka i frizure koje bude nešto između prezira i ganuća, ali zapravo bistri, dragi klinci, puni neočekivano oštroumnih zapažanja.

“Htjela sam im na kraju sata reći, svakome od njih: Što god ti se događa, kakve god probleme imao, koliko god ti se činilo da su nerješivi, vjeruj mi, to je ništa. Proći će. Zapamti ovo, i ponavljaj to stalno!”, ispričala mi je kasnije, i uzdahnula – “Da se barem mogu vratiti u prošlost i reći to sama sebi! Jer mi nitko drugo to nije imao reći!”. Sarah Deming je žena čiju životnu priču ne bi trebalo previše dorađivati za neki moćan filma: bivša boksačka šampionka iz New Yorka, karijeru je odbacila zajedno s naramkom poroka kad je prije desetak godina odlučila spasiti majčin život davši joj bubreg. O tome je napisala esej Skydive i osvojila njime nagradu Pushcart.

Da se ja mogu vratiti natrag, ne bih trošila riječi – pustila bih mlađoj verziji sebe pjesmu Balance Future Islandsa, u njoj je sve što bilo tko treba znati o životu – kad ogoliš sve, ostaje ta gola istina: ako radiš svoju stvar i imaš malo vjere u vrijeme, sve će biti dobro. Mlađa verzija mene vjerojatno ne bi poslušala pjesmu do kraja, ona je agilna hejterica pop nasljeđa osamdesetih i svaki zvuk srodan sintesajzeru prezire onoliko koliko današnja verzija mene prezire, recimo, seriju Zauvijek susjedi.

Ovo nije tekst o zabludjelim tinejdžerima, ni o književnosti za mlade. To što mi je početak ovako subjektivan i išiban labavo povezanim asocijacijama, to je zato što drugačije ne znam pisati o stvarima koje stvarno, duboko volim. Zapravo lažem, znam, ali mi se ne da kontrolirati infatuaciju. Future Islands su jedna od mojih infatuacija. Jedna od rijetkih. S vremenom, sve ih manje jer tako mora biti, ljubav se osipa kao… kao nešto što se osipa.

Ovaj tekst kanim napisati još od rujna 2010., nakon koncerta Future Islands u Ksetu, na koji sam otišla zbog jedne jedine njihove pjesme koju sam prije tog koncerta čula – pjesma se zove Walking Through That Door, s albuma In Evening Air – ali nakon koncerta nisam napisala ništa, ostala sam, doslovno, bez teksta. Ha! Jedini pisani trag tog iskustva nalazi se u dijelu “About” na Facebook profilu: pod “Religious Views” napisala sam: Future Islands.

Nikad prije nisam vidjela pjevača koji je na pozornici prolio toliko suza kao Sam Herring te večeri u Ksetu; sjećam se kako sam bila zapanjena svim stupnjevima gradacije koja je vodila prema katarzi; gledala sam tog čovjeka (masnjikav, s trbuhom kao Lovac Luka na potoku, s licem mesnatim kao Miss Piggy, poodmakla faza ćelavljenja) – kako se, držeći mikrofon objema rukama, preobražava u najljepšu osobu na svijetu. Unatoč tome što pleše kao ministar smiješnog hoda. Unatoč tome što ima nešto egoistično, vjerojatno i nezrelo, u načinu na koji se dovodi do ganuća vlastitim pjesmama, vlastitim riječima, kao emo tinejdžerica koju rasplakuju vlastite zadaćnice. (Plačimo, plačimo u tišini, umrimo, umrimo u samoći!) Unatoč svemu tome, nisam ni na trenutak posumnjala u iskrenost emocija ni u suze koje su te večeri, ne sjećam se usred koje pjesme, oblile mesnato lice Sama Herringa; one nisu bile fejk.

Koncerta u Močvari, koji će se održati ovu subotu, malo se i pribojavam. Gledala sam njihove svježije nastupe s turneje povodom novog albuma Singles, na nekima nastupima uživo Herring djeluje kao arogantni drkadžija, kao drski rutiner u najmanju ruku, i to me alarmira. Pribojavam se vidjeti izbliza kako se infatuacija osipa. (Sad bi ovdje trebao ići disklejmer s napomenom o tome kako nije dobro uspostavljati odnos s nečijom umjetnošću preko odnosa s privatnom osobom koja je tu umjetnost proizvela, ali uvijek mi se činilo jalovo nametati tu distancu, pretvarati se da umjetnost može bez umjetnika, kad je ljudski imati problem s, recimo, Hitlerovim slikarskim opusom, da posegnem za ekstremnim primjerom koji mi sad prvi pada na pamet. Pada mi na pamet još Woody Allen.)

Pa što ako je slava koju su Future Islands ostvarili u protekle četiri godine udarila Samu Herringu u glavu? Pa što ako su se “prodali”? Pa što i ako je, nakon maratonskih turneja po zapadnoj hemisferi, Sam Herring negdje putem potrošio svu iskrenost i postao samo ugojeni fejker koji nema više što dati publici osim rutinerskog odrađivanja? Hoće li to promijeniti činjenicu da je Future Islands genijalan bend? U mega perspektivi, neće. U mom privatnom svijetu, itekako hoće.

Kad rastaviš Future Islands na proste faktore, ne dobiješ puno: jedan tip za klavijaturama, tamo u pozadini, svira jednostavne melodije koje prizivaju misao na lošije dane u karijeri sastava “Denis&Denis”, drugi tip udara po basu, treći pjeva kao da je cijeli život pušio staklenu vunu (kako je napisao netko na Pitchforku) i pleše kao primat s poremećajem ravnoteže. I stihovi koji, kad bolje pogledaš, ne bi prošli ni na natječaju za poeziju u Zarezu. Alkemija koja povezuje te elemente u nešto veličanstveno, tajni sastojak koji čini Future Islands jedinstvenim i neponovljivim, u sasvim doslovnom smislu – to je nepripitomljena iskrenost, emocija bez filtera, sirovo srce o kojemu je, kao o ultimativnom kriteriju u umjetnosti, prije svoje smrti nadahnuto pisao Lou Reed. A sve to radi treći tip, Sam Herring; on je ono što pulsira u Limenom, Tin Man je metafora ovog benda.

Ono što sam rekla o stihovima gore – sad imam grižnju savjesti. Istina, karakterizira ih samozadovoljna hermetičnost, koja tako često upućuje na nezrelog autora. Ali, filtrirani kroz Herringovu izvedbu, ti tekstovi pulsiraju, blistaju kao male plamteće istine o srži postojanja, koje želiš iskukičati na jastučnicu i ukrasiti dupinima u skoku (And what is love is regret/And what isn’t love is a test) – svaki put kad ih pogledaš, podsjete te na način na koji ih je ispjevao Sam Herring. Hoću reći, on je ovdje medij, važniji i od poruke, i sve dok onako izlaze iz njega, ne bi bilo neke velike razlike ni da pjeva deklaraciju omekšivača za rublje. (Čini mi se da je tako i u visokoj književnosti, recimo kod Karen Joy Fowler; stil je bitniji od priče.)

Što se tiče motiva koji se kao naplavine valjaju, u repetitivnom i hipnotičkom ritmu, kroz pjesme Future Islandsa, tu je jedna velika filozofska i praktična zaokupljenost protokom vremena i svim njegovim posljedicama na odnose. Lamentacije o izgubljenom vremenu jedna su, i to prilično brojna kategorija u koju pripada i aluzija na Proustov Madeleine u pjesmi Close to none.) Čekanje je drugi motiv koji je toliko obilato korišten da im tu mogu parirati jedino Arcade Fire. (On the Water, Walking Through that Door, naravno Balance.) I treće, lamartineovska težnja da se iz te prijeteće prolaznosti izvuče neka pouka. I ovdje – ta da! – moj uvod zapravo počinje dobivati smisao. U drugom licu, u izravnom obraćanju nekom mlađem sebi, nekoj izgubljenoj ljubavi, neke od najmoćnijih pjesama Future Islandsa zapravo su uglazbljena ohrabenja koja se svode na jednu poruku: “Izdrži. Nastavi. Vrijeme će ti pomoći.” Tako nešto. Recimo:

It just takes time / All of your time / You can change your life / It just takes time / A little trust in your time / All of your time

Tko ne bi ovo poželio imati na jastučnici!?

Maja Hrgović

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More