Povodom nedavno objavljene Slamke spasa ( prvi dio) koji okuplja tekstove s njezina istoimenog bloga, razgovarali smo s Vitomirom Lončarom, glumicom, producenticom, vanjskom suradnicom na Akademiji dramskih umjetnosti, o stanju u hrvatskom kazalištu i kulturnoj politici.
Spada li kazalište u najkorumpiraniji kulturni prostor u Hrvatskoj ili ne?
Moram priznati da nemam dovoljan uvid u ostala područja u kulturi i ne mogu procijeniti količinu korumpiranosti, pa tako ni na koje bih mjesto došlo kazalište na toj neslavnoj ljestvici. Ono što pratim osim kazališta su područje književnosti, odnosno izdavaštva, te u posljednje vrijeme i filma (slučaj HAVC). Izgleda da i tamo vlada priličan kaos. Naime, kultura je uvijek odraz društva. Ako je društvo korumpirano, ni kultura ne može funkcionirati izvan tog sustava. Korumpiranosti.
Tko prednjači? (Ostanimo u kulturi.)
Kazalište je, poznato je, najskuplja “igračka” u kulturi pa je za pretpostaviti da tamo gdje ima najviše novca, bude i naviše korupcije. Zato mi se čini da je upravo područje kojim se bavim plodno tlo za korupciju i klijentilizam. Osim toga, to je područje jedino ostalo netaknuto tranzicijom koja je ušla u ovih dvadeset godina u sve pore društva. Tranzicija je promijenila sve osim hrvatskog kazališta. Nije li to zanimljivo?
Ipak, Maloj sceni koju vodite inspekcije nikako da nađu “rupu”?
To još ne znamo. Naime, još uvijek ne znam što se zapravo traži, koja to rupa. Tolike su različite inspekcije već prošle u proteklih šest mjeseci kroz 195,03 kvadratna metra, koliko ih Mala scena ima u najmu, da uistinu ne znam što žele naći. Ili dokazati. Osim što vrše pritisak na mene ne bih li odustala od onoga što radim. Odnosno, ne bih li prestala govoriti da je “car gol”.
Prva je inspekcija stigla još 2. svibnja 2012. godine. Ni manje ni više nego dvije inspektorice Državnog inspektorata ušle su u Malu scenu (sa značkama) i započele istragu. Kao na filmu. Predala sam sve što se od mene tražilo, nosila dodatnu dokumentaciju, bila na saslušanjima. Ostvarili smo kvalitetnu komunikaciju, no, rješenje o inspekcijskom nalazu nikada nisam dobila. Nekako mi se čini da bi se za organizaciju od četiri zaposlenika kakva je Mala scena moglo u tom roku ustvrditi bavi li se kriminalnim radnjama ili ne. Ako se toliko istražuje po Maloj sceni i nema rješenja, koliko onda traje istraga u HEP-u, na primjer? I koliko se tamo čeka na rješenje?
Osim toga, Mala scena nije obveznik PDV-a, nije obveznik poreza na dobit, a niti poreza na dohodak. Nakon što su prekontrolirali uplaćujem li redovito doprinose za osobne dohotke djelatnicima te poreze na autorske honorare, tražili su da im pošaljem izvještaj za svaku izvedenu predstavu, u koliko je sati i gdje održana. I to sam specificirala i poslala. Uistinu, ne mogu odgonetnu što se traži. Osobito mi je zanimljivo da Porezna inspekcija, koja je uslijedila nakon Državnog inspektorata, traži gotovo identičnu dokumentaciju.
Interna inspekcija Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport pak traži poslovanje unatrag tri godine, premda je sve uredno predano i novi su ugovori dolazili prema planiranom programu. Najnovija inspekcija pojavila se prije tjedan dana, tročlana komisija za korištenje poslovnog prostora. Međutim, dokumentacija koju su oni tražili nema veze s – poslovnim prostorom. Inače, za zakonitost rada umjetničkih organizacija (Mala scena je upravo to), nadležno je Ministarstvo kulture. Nikako ne komisija koju je imenovao Milan Bandić. Zar nemaju pravnu službu koja se plaća od našeg poreza da im to kaže?
Ne moram valjda govoriti da su u međuvremenu i u nekoliko navrata laserski mjerili prostor. Kao da će se 195,03 kvadratna metra povećati nekim čudom sama od sebe pa će se utvrditi da koristim više od onoga što piše. Uistinu ne znam. Niti razumijem. Pa nije laser špaga koja se razapinje uokolo pa da se svaki put drugačije mjeri.
Što su našli?
Evo, u posljednjem zapisniku piše da su mi našli da Državni inspektorat nije udario pečat na jedan inspekcijski nalaz. Kada sam to pročitala nisam vjerovala svojim očima. Kao da ja udaram pečat Državnog inspektorata pa ga nisam stavila. Kako vrijeme prolazi sve lakše se nosim s ovim pritiskom i dođe mi kao “dobro jutro” kad mi u prostor uđe nova inspekcija ili stigne novo pismo u kojem se izražavaju sumnje da se bavim kriminalom, a ne kazalištem za mladu publiku.
Od svega mi je najveći problem što mi sve to oduzuma vrijeme od kreativnog posla kojim se bavim, a i nadalje se želim baviti. Pretvorila sam se u fotokopirnu mašinu koja stalno kopira jedno te isto i svu tu dokumentaciju dostavlja osobama koje uopće ne znaju niti razumiju kako funkcionira jedna umjetnička organizacija.
Ukratko, sve te inspekcije tretiram kao nešto što Ciljni menadžemnt zove: kradljivcima vremena.
Tko vas toliko prijavljuje? Kome ste posebno mrski?
Sve su prijave – anonimne. A tko to radi? Ne zanima me. Netko kome sam jako “stala na žulj”. A to nije jedna osoba. To je organizirana grupa koja ne podnosi činjenicu da se prljavo rublje hrvatskog kazališta, koje se skrivalo desetljećima, iznosi u javnost. I to uporno, svake nedjelje navečer. Više od dvije godine. Naime, moj blog Slamka spasa koji pišem na Večernjakovoj blogosferi uzrokom je svih mojih, uvjetno rečenih – nevolja.
To što sam napisala doktorat koji se bavi istim temama ne zabrinjava previše one o kojima pišem. Jer, ruku na srce, tko čita doktorate? Problemi su nastali kad sam počela pervertirani hrvatski kazališni sustav p(r)okazivati široj javnosti.
Nakon izvojevanja pobjede nad Makovićem jeste li barem dobili službenu ispriku za klevetu?
Nema nikakve pobjede. Sudski proces još uvijek je u tijeku. Bila su tri ročišta. Sljedeći tjedan imam novo ročište. Još uvijek se ispituje mene, na redu su svjedoci, a optuženi Zvonko Maković brani se šutnjom. Tako da njega nitko nije ispitivao. Bez obzira na sve što mi se događa zbog mojih javnih istupanja, vjerujem u pravnu državu.
Ja sam, kako to i postupak nalaže, ponudila optuženome Makoviću da mi se javno ispriča i da se sudski proces obustavi ali on je to odbio. Tako da se trenutačno i kroz ovaj kanal troši novac poreznih obveznika.
Jesam li postavio glupo pitanje?
Ne, pitanje nije glupo. Naš sustav prvo pokušava pomiriti dvije sukobljene strane i to je dobro. Okrivljeni za klevetu i uvredu Zvonko Maković mogao se ispričati i objaviti svoju ispriku u istom časopisu u kojem je iznio mnoge klevete i uvrede na moj račun, na račun mog supruga i kazališta koje smo osnovali prije 26 godina, ali to je odbio. Koliko mi je poznato, nije bio tako rezolutan u postupku koji je protiv njega podigla Gordana Vnuk za iste radnje (kleveta i uvreda), a koji je započeo iza moga. Tako da su oni u fazi mirenja, odnosno, optuženi Maković razmišlja bi li se barem Vnukovoj ispričao pa da nema na vratu dva usporedna postupka za isto djelo.
Slamka spasa, prvi dio koja je nedavno objavljena u Biblioteci Mala scena, zbirka je vaših kolumni u kojima govorite o kazalištu: pasionirano, pedagoški, kiruški precizno. Što vidite kao najveći ili barem prvi problem s kojim se hrvatska kazališna scena, milje mora suočiti u što skorije vrijeme?
Samo jedna riječ opisuje sve – tranzicija.
Hrvatsko kazalište napokon bi se moralo suočiti s tranzicijom. Odgađa se to već više od dva desetljeća i prema svim teorijama, prošao je rok u kojem se ta tranzicija trebala početi događati. Hrvatsko kazalište uporno i (za sada) uspješno izbjegava ovo suočenje, ali ono je nužno. I dogodit će se. Prepreka promjenama dolaze s obje strane: s jedne strane nema političke volje ni hrabrosti onih koji su na vlasti da pokrenu promjene, a s druge strane oni kojih se promjena tiče – ne žele ih. I kad se zbroji dva i dva imamo što imamo. Petrificiran i pervertiran sustav. Kazališnu patologiju. Ovdje postoji i treća strana, a to su porezni obveznici, građani, koji bi kao netko tko financira cijelu ovu priču trebali i mogli pokrenuti promjene. To je nemoguće iz razloga koji često spominje dr. Dragan Klaić u svojim ogledima, a to je strah da ih se ne proglasi – barbarima.
Što se može reći o našoj kulturnoj(im) politici/ikama a da se ne bude ciničan ili sarkastičan?
Pretpostavljam da pitate o trenutačnoj hrvatskoj kulturnoj politici? Dakle, hrvatska kulturna politika – ne postoji. Nije ju moguće detektirati i usporediti s nekim od postojećih (svjetskih ili europskih) modela i to iz više razloga. Naime, teorije kažu (prema Kreber, 1967) da postoje tri glavna instrumenta kulturnih politika a to su: planiranje i odlučivanje, financiranje i zakonodavstvo.
Pogledamo li planiranje i odlučivanje vidjet ćemo da je u Hrvatskoj planiranje i dalje jednogodišnje (dr. Sanjin Dragojević rekao bi – šestomjesečno), a da se o trogodišnjem tek počelo razmišljati. Čak je i ovo jednogodišnje planiranje diskutabilno i mnoge organizacije nemaju ni takav, kratkoročni plan. Što se odlučivanja, kao dijela prvog instrumenta kulturne politike tiče, ono je isto kakvo je i bilo s time da su se promijenile dvije stvari: Promijenilo se Vijeće za kulturu na razini države, a stavljen je u javnu raspravu i novi Zakon o kulturnim vijećima.
Ono što je zakonodavac ponudio tim zakonom – kontraproduktivno je i u krajnjoj konsekvenci, potiče sukob interesa (koji je ionako rak rana našeg sustava). Simptomatično je da se na javnu raspravu javilo tek desetak zainteresiranih, a od njih niti jedna organizacija koja spada u javni sektor. Javili su se građani ili organizacije civilnog društva. Porazno.
Sve skupa pokazuje da prvi glavni instrument kulturne politike ne zanima profesionalnu javnost.
Financiranje, drugi glavni instrument kulturne politike, ostalo je isto kakvo je bilo i prije. Budžet za kulturu u državnom proračunu drastično se smanjio i sada iznosi manje od 0,7% . Kad se uzme u obzir da se minimum minimuma smatra 1% jasno vam je što se događa. Raspodjela sredstava i dalje spada u ono što nazivamo kombinacijom tradicionalnog i ad hoc, a to je da pogoduje privatnim interesima i institucijama, a da u potpunosti zanemaruje – program. A upravo je program ono po čemu nešto jest ili nije izvrsno u kulturi.
Zakonodavstvo?
Najavljuje se promjena Zakona o kazalištima, ali još uvijek nema nikakvih vidljivih smjernica gdje bi trenutačna vladajuća garnitura željela vidjeti hrvatsko kazalište pa o tome ne mogu ni govoriti. Sve što je u medijima do sada bilo izrećeno, porazno je i pogrešno. Nitko tko imalo poznaje hrvatsko kazališno područje ne počinje reformu s glumcima. A upravo je to napravilo Ministarstvo kulture. I na početku samog procesa izrade novoga zakona – objavilo rat. O Zakonu o umjetnicima, koji se intenzivno radio prošle godine, nema ni riječi.
Postoje i sporedni instrumenti kulturne politike kao što su edukacija, privatizacija, obrazovanje i razvoj civilnog društva, ali ni u tim područjima ne vidim napretka. Mislim da sam sve rekla. I nisam bila ni cinična ni sarkastična. Ovo je naprosto trenutačno stanje stvari.
Ima li slamke, ima li spasa?
Naravno da ima. Ali za to je pije svega potrebna politička volja. A ja ju ne vidim.
Koji model “preuzeti”? Kako ovaj oboriti?
Nisu stvari tako jednostavne. Preuzimanje bilo kojeg ili bilo čijeg modela pogrešno je jer je svaka država priča za sebe, ima svoju tradiciju, svoj razvoj i svoje ciljeve razvoja. Uvijek svaku promjenu treba započeti s analizom postojećega stanja. Mi te analize nemamo i sve što bih sada rekla, u kojem smjeru krenuti, bilo bi pogrešno. Valja kroz analizu utvrditi gdje smo, postaviti točku gdje bismo željeli ići i – krenuti. Za ovakav proces potrebno je prije svega educirati što je moguće više ljudi.
I ponovno se vraćamo na početak, a to je da je promjena neophodna, ali zahtjeva dobro planiranje i – vrijeme. Problem koji vidim jest da ova garnitura na vlasti nije napravila plan, a vrijeme troši. Na što? Ne vidi se.
Gdje?
Smatram da je prvo potrebno educirati ljude koji će postati edukatori i njih poslati “na teren”, u regionalne i lokalne zajednice kako bi ponovno educirali edukatore koji bi prenosili znanja. Tek nakon ovog procesa može se krenuti u implementaciju.
Kako?
To sam napisala. Kad se generalno podigne razina znanja, podići će se i razina svijesti. Za to je potreban i dijalog. Za sada dijaloga nema.
S kim?
Itekako ima stručnjaka koji znaju kako se to radi. Sve je stvar – odluke. I političke volje. Naime, know how postoji, provjeren je, a apsurd je da su ga na razini Grada Zagreba provodili baš sadašnja ministrica Zlatar Violić i njezin pomoćnik Stojsavljević. Inicirali su izniman projekt dvogodišnje edukacije kulturnjaka u Zagebu, ali su otišli s funkcija kad su se plodovi edukacije trebali početi ubirati. Ono što sam očekivala bilo je da će provjerenu metodu primijeniti i na državnu razinu, ali da će poučeni zagrebačkim iskustvom, predvidjeti moguće opasnosti. No, oni kao da su zaboravili na ono što je bio najboljim dijelom njihovoga mandata u Zagrebu.
Koji kriteriji moraju biti onesposobljeni a koji osposobljeni da se ne bi događalo ovo što se nastavlja događati s HNK-om, sa Splitom, sa Fontanama (nije li i to izvedbeno previše upitno?) ?
I ovdje se ponovno radi o odnosima “ja tebi – ti meni”. O pogodovanju osobnim interesima. Ne postoji osjećaj za javni interes, a on se razvija jedino jačanjem civilnog društva. Ja vjerujem u snagu civilnog društva.
Je li linearnost u povijesti ove korupcije nešto što ju barem malo legitimira tj. smanjuje težinu i drastičnost? U stilu: svi su pomalo zakačeni, svi akteri? Ili? Je li bilo gore?
Težina je ogromna. Nema ničega što ju smanjuje. Osnovni je problem što su korupcija i klijentilizam postali način života, uvukli se u sve pore. Krakova hobotnice ima i tamo gdje ih uopće ne očekujete.
Je li bilo gore?
U ovom sam poslu profesionalno 35 godina, a i prije toga bila sam dio sustava. Bilo je teško početkom osamdesetih godina prošloga stoljeća, iznimno teško, jer su nekompetentni ljudi bilo postavljani na upravljačke funkcije u mnoge organizacije u kulturi. Zakonodavstvo je bilo nepodnošljivo, a čak se ni kazališta nisu zvala kazalištima nego su bila “osnovne organizacije udruženog rada za scenko glazbene djelatnosti”.
Osobno sam bila zaposlena u jednom takvom OOUR-u. I premda je sustav bio suludo postavljen, unutar kazališta postojala je silna stvaralačka energija. Čini mi se da je kazalište, bez obzira na okruženje – ŽIVJELO. Danas ne vidim zajedništvo. Ne vidim međusobno podržavanje. Evo, neki smo dan ispred HNK-a u Zagrebu organizirali skup na kojem smo davali podršku zaposlenim kolegama u HNK Split. I na skup podrške došao je slovom i brojkom JEDAN ZAPOSLENI KOLEGA GLUMAC.
To je ono što najviše zabrinjava: nedostatak osjećaja za opće dobro, za zajednicu, za zajedništvo. Nema podržavanja, empatije, kazališna je zajednica postala potpuno apatična i čak – autistična. A sve to skupa ne može biti dobro za kazalište u cjelini. Najveći apsrud je taj da kroz razgovore s kolegama shvatiš da nitko nije zadovoljan, a opet, nitko ne želi ništa poduzeti da se stvari promijene.
Ima ih i koji nisu zakačeni u kulturnoj i inoj korupciji?
Mnogi su zakačeni u kulturnoj i inoj korupciji. Neki su svjesni toga, a neki i nisu. Naprosto su zahvalni. A to generira daljnje urušavanje. Ponovit ću ono što sam neki dan napisala na svom FB profilu – posluh nam je najveći neprijatelj.
Srđan Sandić