Višnjik – posljednja volja Čehova

U petak 10. svibnja u HNK Zagreb premijerno je prikazana Čehovljeva drama Višnjik, ujedno i njegova zadnja predstava. Iako su Slovenski dani turizma završeni samo dan ranije, slavlje se nastavilo u HNK Zagreb uz redatelja ove drame, Vitu Taufera, rado viđenog Slovenca u Hrvatskoj.

Drama obuhvaća mnoštvo različitih karaktera od kojih je svaki zanimljiv i skriva svoju dušu u tom starom višnjiku. Ono što se odvija pred našim očima samo je trenutak u životima tih karaktera, njihova sadašnjost koju obilježava upravo taj višnjik o kojem je riječ kroz cijelu dramu. Što se sve izdogađalo toj bijednoj, pomalo beskičmenjačkoj obitelji da je tako jadna u očuvanju jedine prepreke budućnosti?

Bjelina i svjetlost procvalog višnjika označavaju njihovu sadašnjost koja se čini toliko obična, no polako se sve ruši, a Čehov postavljajući likove u smiješne situacije ogoljuje njihove karaktere do razine da više ništa u ovoj životnoj drami ne smatramo običnim. Radnja drame počinje u proljeće, kada je višnjik najljepši i najsvjetliji, a završava u jesen kada višnjika više nema, a likovi, te smiješne Čehovljeve marionete spremne su krenuti dalje. Njihova je sadašnjost porušena, njihov je višnjik nestao, ostao je samo put, pred svakim poseban. Raspalo se čak i jedinstvo obitelji.

S obzirom da je ovo zadnja Čehovljeva drama, logično je zaključiti da je i sam Čehov predosjećao kraj koji mu je nanosila tuberkuloza te je odlučio reći zbogom, posjeći višnjik i posaditi nove korijene na svom samostalnom putu. No, je li zaista samo na sebe mislio pišući ovu dramu? Je li ovdje riječ o revoluciji koja je nastupila, posjeklo se jedno vrijeme, od kojeg se preko komunizma došlo do kapitalizma pa sve do onog što danas nazivamo demokracijom? A možda je ipak ovo sve samo komedija?

Glumačka postava je bila sjajna. Alma Prica, koja je ulogom Halime u filmu Halimin put potpuno oduševila hrvatsku a i širu javnost, ponijela je svoju ulogu Ljubove Andrejevne sasvim solidno i damski, kako se to od nje i zahtijevalo. Dušan Bućan kao Lopahin imao je svojih blistavih trenutaka, kao scena kratkog kazačoka. No, ipak je svaki put kada je rekao ”Moj otac je bio seljačina. I ja sam seljak” nalikovao na Mikija Benetija. Ana Begić ponijela je svoju ulogu također solidno, snašla se u njoj, oboružavši se glasom te gardom koji priliči karakteru Varje.

Milan Pleština u ulozi Gajeva bio je naprosto sjajan. Sitnim pokretima, hodom, dikcijom i držanjem uspio je vjerno utjeloviti nepouzdan, lebdeći karakter Leonida Andrejeviča. Zvonimir Zoričić koji je utjelovio Firsa, sličio je na člana obitelji Adams i zaslužuje samo riječi hvale. S posebnim naglaskom moram spomenuti Lanu Barić, koja je ulogu Charlotte odigrala s nevjerojatnim žarom, a gotovo svako njeno pojavljivanje izazvalo je ili aplauz, ili potiho divljenje. Premda iritantnog uspjela je svojim pokretima oduševiti raznovrsnu i raznodobnu publiku. U glumačkoj postavi bili su još Iva Mihalić, Franjo Kuhar, Danko Ljuština, Ljubomir Kerekeš, Dora Lipovčan, Goran Grgić, Ivo Gregurević i Žarko Potočnjak.

Redatelj predstave je već spomenuti Vito Taufer, a dramaturginja Mila Pavićević. Branko Hojnik kao scenograf zaslužuje sve pohvale. Cjelokupna scenografija, od dječje sobe, prirode, dvorišta pa do presudnog predvorja je bila sjajna, gotovo kao proizašla iz Čehovljevih misli. Barbara Podlogar kao kostimografkinja također je napravila izvrstan posao. Cijela predstava uključuje mnoštvo imena koje smo oduševljeni vidjeti u suradnji. Mate Matišić preuzeo je ulogu skladatelja, Deni Šesnić oblikovatelja svjetla, Ana Đurinović odgovorna je za scenski pokret, a Luka Vidović za scensku magiju.

Ines Ora

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...