‘Viktorija od neprijatelja’ odaje počast hrabrosti, lucidnosti i svevremenosti Marina Držića

Premda je Arteistova Anđela Vidović predstavu Viktorija od neprijatelja pravovremeno popratila lani, kada je bila premijerno izvedena, u nastavku vam donosimo još jedan tekst o istom kazališnom komadu. Držić to zaslužuje kao i predstava koja se drugu godinu zaredom izvodi u parku Umjetničke škole, na 69. Dubrovačkim ljetnim igrama.

Kada je tadašnji voditelj drame na Dubrovačkim ljetnim igrama Ivica Kunčević od Hrvoja Ivankovića zatražio da povodom 500. obljetnice Držićeva rođenja osmisli dramaturški koncept kojim bi se odala počast najvećem hrvatskom komediografu, Ivanković je Kunčevićevu kazališnom izazovu odgovorio edukativnim, kritički orijentiranim i duboko angažiranim pisanim kolažem satkanim od fragmenata Držićevih komedija, pastorala, pjesama, urotničkih pisama i jedine tragedije “Hekube”, proširivši ga parafrazama djela drugih autora, te sve to u konačnici uvezavši pod jednu intrigantnu kazališnu misao :

“misao poete urotnika koji svoj utopijski plan ne ispisuje kao nacrt mogućeg nego kao subverzivnu pjesničku fantaziju suprotstavljenu vladajućoj društvenoj i etičkoj paradigmi”.

Međutim, Ivankovićev tekst “Marin Držić – Viktorija od neprijatelja” 2008. godine ipak nije kazališno zaživio, a svoju praizvedbu dočekao je tek ovoga festivalskog ljeta, i to u prigodi obilježavanja 450. godišnjice Držićeve smrti. Režiju i dramaturšku obradu Ivankovićeva predloška pritom je potpisala Ivica Boban, koja je u parku Umjetničke škole uprizorila takav scenski uradak koji je u mnogočemu zasjenio dobar dio dramske produkcije Dubrovačkih ljetnih igara posljednjih godina, istaknuvši se ne samo svojom slojevitošću i scenskom zaokruženošću, već ponajprije inventivnošću u kontekstualizaciji i osuvremenjivanju Držićeve literarne ostavštine, a što će zasigurno ostaviti dubok trag u nacionalnim kazališnim memoarima.

v

“Marin Držić – Viktorija od neprijatelja” velika je predstava, kako po svojoj zavodljivoj redateljsko-dramaturškoj koncepciji i glumačkim kreacijama, tako još i više po spektru minuciozno razrađenih i višeznačnih formativnih nijansi kojima Boban u duhu sebi svojstvene postmodernističke kazališne estetike maestralno isprepliće verbalni iskaz, glazbu, ples i scenski pokret. Glavni protagonist ovoga kazališnog komada je Marin Držić osobno, kojega publika prati od njegovih najranijih mladenačkih dana, početaka svećeničke službe i odlaska na studij u Italiju, pa sve do putovanja u Carigrad, povratka u Dubrovnik i njegovih najplodnijih književnih godina koje su obilježili nastupi s glumačkom družinom. Upravo ti nastupi čine dramaturške vrhunce predstave, jer Ivanković je u svom tekstu pomno posložio prizore iz onih Držićevih djela u kojima pisac oštro kritizira svoje suvremenike, a osobito one koji upravljaju Gradom i Republikom.

…scenski uradak koji je u mnogočemu zasjenio dobar dio dramske produkcije Dubrovačkih ljetnih igara posljednjih godina…

Svi se ti prizori gradacijski razvijaju sve do samoga kraja kada scenom odjekuju potresni stihovi iz “Hekube” u kojoj Držić progovara o teroru vlasti i moćnika, a Ivanković ih vrsno isprepliće s dijelovima urotničkih pisama koje je Držić pisao 1566. godine u Firenci, kada je pokušavao nagovoriti slavnoga toskanskog vladara Cosima Medicija da pomogne zamišljenu akciju rušenja aristokratske vlasti Dubrovačke Republike. Prizori se tako izmjenjuju jedan za drugim u brzom ritmu, a tek ih povremeno presijeca doslovna i na trenutke banalna aktualizacija u kojoj Držić susreće suvremeni Dubrovnik, koji se čak ni 450 godina poslije njegove smrti suštinski nije promijenio, jer dukat je i dalje njegov jedini kralj i car.

Isplesti dinamičnu i scenski raskošnu priču koja vješto koristi sve raspoložive kazališne mogućnosti autorskom dvojcu Ivanković-Boban uvelike je pomogao nadahnut tim suradnika koji je prepoznao nebrojene potencijale parka Umjetničke škole, a koji je kao jedna od najpoznatijih pozornica najstarijega hrvatskoga glazbeno-scenskog festivala već sam po sebi natopljen silnom umjetničkom energijom. Međutim, tu je energiju ovoga puta pojačao kolaž crno-bijelih video isječaka koji prikazuju bogatu Držićevu prošlost na Igrama, a koji se netom prije početka predstave izmjenjuju na naličju monumentalne kamene kulise. Zatim su tu i druge upečatljive video projekcije kojima njihov autor Ivan Lušičić upotpunjuje zbivanja na sceni, diskretno prizivajući nepovratno iščezlu atmosferu sa srednjovjekovnih dubrovačkih uličica i trgova, te kreirajući svojevrsnu posvetu Gradu danas zatrpanom isključivo ugostiteljskim i turističkim sadržajima.

Ozren Grabarić ne samo da istančano ponire u duhovit i zabavan, ali slojevit, prkosan i prijekoran svijet Držićeva teatra i filozofije, već gotovo pa šokantnom lakoćom iskače iz jednoga dramskog lica u drugo, suvereno igrajući sve ključne likove iz Držićeve literarne ostavštine, te maestralno interpretirajući amblematske monologe Negromanta Dugog Nosa, Pometa, Stanca, Skupa, Remete/Grižule i Negromanta iz “Arkulina”.

Za suptilna scenografska rješenja, kao i atraktivne maske i lutke zaslužan je Miljenko Sekulić, dok je Vesna Kolarec pažljivo nijansiranim svjetlom uspješno pripomogla inscenirati čitavu plejadu dramatičnih trenutaka. U tom je smislu potrebno istaknuti i ekspresivnu i sugestivnu glazbu Ozrena Glasera koju prate koreografska rješenja Nikoline Medak i asistenta za scenski pokret Jure Radnića, kao i izvanredno uvježbane scene mačevanja koje potpisuje Lovro Buva. Sve u svemu, pravi timski rad čiji je rezultat velika ansambl predstava koja puna dva sata prišti energijom – od uprizorenja raznovrsnih dogodovština s dubrovačkih ulica u Držićevoj mladosti do kratkih prizora iz Tirene, Novele od Stanca, Dunda Maroja, Arkulina, Skupa, Grižule i naposljetku Hekube i urotničkih pisama koje glumci u jednoj od najdojmljivijih scena bacaju s vrhova kamenoga zida, dok listove papira po čitavom parku raznosi ljetni povjetarac. Pamtljive glumačke kreacije mahom mlađih glumaca i studenata sjajno su podcrtala kostimografska rješenja Doris Kristić, dok je za više-manje odlično ovladavanje dubrovačkim idiomom zaslužan dvojac Doris Šarić Kukuljica i Maro Martinović.

Svaki od članova festivalskoga dramskog ansambla igra i po nekoliko uloga, no interpretativnom se vrsnoćom i omamljujućim bogatstvom glumačkih rješenja, koja su primjetna ponajprije u pomno osmišljenoj mimici i gestama, ističe jedan od ponajboljih hrvatskih kazališnih glumaca, Gavellin dramski prvak Ozren Grabarić. Grabarić ne samo da istančano ponire u duhovit i zabavan, ali slojevit, prkosan i prijekoran svijet Držićeva teatra i filozofije, već gotovo pa šokantnom lakoćom iskače iz jednoga dramskog lica u drugo, suvereno igrajući sve ključne likove iz Držićeve literarne ostavštine, te maestralno interpretirajući amblematske monologe Negromanta Dugog nosa, Pometa, Stanca, Skupa, Remete/Grižule i Negromanta iz “Arkulina”.

Grabariću su pritom važan scenski oslonac Maro Martinović, Branimir Vidić Flika, Doris Šarić Kukuljica i Danijel Ljuboja u pamtljivim interpretacijama drugih Držićevih dramskih lica i dramaturški zamišljenih životnih suputnika, kao i mlađa generacija glumaca predvođena izvrsnim Romanom Nikolićem i Jurom Radnićem, kojima pak odlično pariraju Mateo Videk i Nika Lasić, te studenti Akademije dramskih umjetnosti, u prvom redu Petra Svrtan i Ivana Gulin, a onda i Glorija Dubelj, Iva Kraljević, Robert Španić, Marin Klišmanić, Ugo Korani i Josip Brakus – svi redom zapaženi kao satiri, vile i drugi likovi. Svojim glumačkim ostvarenjima opravdali su povjerenje koje im je ukazala Ivica Boban, a koja je većini omogućila da po prvi put sudjeluje u procesu kreacije ozbiljne dramske produkcije.

I konačno, dok glumci na kraju predstave recitiraju ulomke iz pjesme “Marin Držić ili bujica života” Radovana Ivšića, Ozren Grabarić, tj. Marin Držić, polako se uspinje na vrh kamene kulise gdje zastaje promatrajući Grad s pritajenim smiješkom na licu, na što mu ansambl uzvraća dubokim korskim naklonom kojim se – premda suviše patetično – iznova odaje počast najvećem hrvatskom komediografu i njegovoj hrabrosti, lucidnosti i svevremenosti koja i danas snažno isijava iz njegovih književnih redaka. Međutim, jednako su tako za ovaj impozantan kazališni uradak dubok naklon zaslužili i Hrvoje Ivanković i Ivica Boban, koja je na Dubrovačkim ljetnim igrama prethodno ukupno tri puta postavljala Držićeva djela, a koja su se redom premetnula u antologijske predstave – od uspješnice “Play Držić” iz 1978., do “Hekube” iz 1982. i 1991. Usprkos sitnim nesavršenostima, predstavom “Marin Držić – Viktorija od neprijatelja” Boban je trijumfalno nastavila svoj veličanstveni držićevski niz, uprizorivši predstavu koja u budućnosti itekako zaslužuje istaknuto mjesto kako na dubrovačkoj, tako i na nacionalnoj kazališnoj sceni.

Dubrovnik 20.8.2017.

Ovaj tekst ljubaznošću autora prenesen je na Arteist nakon što je prvotno objavljen na web stranici autora .

Božo Benić

 

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...