Goran Galić: Nije dovoljno komentirati u kuloarima, treba konkretno djelovati

Intervju s Goranom Galićem, novim glavnim urednikom Matičinog Vijenca

Prije sjedanja u vrući urednički stolac Vijenca, Siščanin Goran Galić u studentskim je danima, a možda i ranije, zavolio literarno novinarstvo i poeziju – pisao je tako o Baudelaireu, Krleži, novim zbirkama poezije Dorte Jagić, Milka Valenta, otkrivao je pučke popijevke te razgovarao s mnogim našim poznatim licima od Roberta Knjaza do aktualne ministrice kulture Nine Obuljen Koržinek. Pripadnik je mlađe generacije koja polako, ali sigurno iznosi vlastitu viziju novinarstva u kulturi – utemeljenu na stručnosti. U staroj dami poput Matice želi afirmirati mlađe autore te pratiti kulturu u cjelini sa svim njezinim problemima, ali i rješenjima.

Uredništvo Vijenca u proteklim godinama ima tendenciju pomlađivanja. Vaš je prethodnik Luka Šeput također na mjesto glavnoga urednika došao kao jedva tridesetogodišnjak s namjerom učvršćivanja uloge časopisa na kulturnoj sceni. Koje su Vaše uredničke želje i vizije?

Dobro ste to primijetili. Iako je Matica hrvatska jedna dama u godinama – lani je napunila 175, a i njezin Vijenac vremešni je gospodin blizu 150.-te, uredništvo se u posljednje vrijeme pomladilo. Mislim da je to dobro jer je su i Gaj i ekipa također bili u tridesetima kad su vodili hrvatski narodni preporod. No kad su u veljači 1842. ilirci osnovali Maticu, za prvoga predsjednika izabrali su ipak iskusnijega grofa Janka Draškovića. Slična je situacija u Vijencu posljednjih godina. Današnji Vijenac spoj je mladosti i iskustva. Kako u samoj redakciji, tako i u širem krugu suradnika. S kolegom Šeputom, koji je sada preuzeo dužnost glavnog urednika Matičina nakladništva, surađujem još od studentskih dana, gotovo od njegova uredničkog početka 2009., a od 2011. član sam uredništva. Mislim da je kolega Šeput napravio dobar posao, koji planiram nastaviti i nadograditi. Što se moje uredničke vizije tiče, Vijenac vidim kao novine svih hrvatskih umjetnika, kulturnjaka, intelektualaca. Naglašavam novine jer Vijenac nije časopis već novina za kulturu.

Kakav bi bio idealan tip čitatelja Vijenca?

Čitatelji Vijenca mahom su intelektualci, sveučilišni profesori, umjetnici, kulturnjaci, nastavnici, znanstvenici. Svi oni koje ne zadovoljava tek puka informacija, već od novina očekuju analizu, stručnu umjetničku kritiku, esej, feljton, polemiku, reportažu, duže intelektualne razgovore… Tekstove koji se ne potroše za jedan dan, nego potiču na razmišljanje i imaju trajnu vrijednost. Riječju, novinske žanrove kakvi se u našim tiskanim medijima više uglavnom ne mogu pronaći, a kojima su ispisane najvrjednije stranice hrvatskoga novinarstva. Vijenac kao dvotjednik s dugom tradicijom ima tu privilegiju da i u današnjem vremenu njeguje takvo novinarstvo. Za naš list o našim najvažnijim umjetnicima i kulturnim zbivanjima iz svih krajeva Hrvatske pišu vodeći hrvatski kritičari i novinari i to držim najvećom vrijednošću Vijenca.

Arteist se godinama trudi privući mladu publiku te povremene čitače kulturnih sadržaja ”preobratiti” u gorljive kulturnjake. Mislite li da se kultura može vratiti mladima i mladi kulturi na mladima blizak način i kroz Vijenac?

Mislim, i kao jednu od svojih najvećih zadaća smatram upravo privlačenje novih mladih čitatelja, posebno studenata. Vijenac ima široku mrežu pretplatnika, no vidim velik prostor za dodatni iskorak kad su u pitanju studenti. Nekad je kao podlistak Vijenca izlazio Homo volans, prvi studentski list koji je osnovan u sklopu neovisne Hrvatske. Jedan od pokretača Homo volansa 1995. bio je i Seid Serdarević, koji danas uspješno vodi izdavačku kuću Frakturu. U njemu su stasali mnogi mladi književnici i novinari, bio je glas generacije. Smatram da i današnji Vijenac također treba prepoznavati i afirmirati darovite mlade umjetnike te odgajati novinare u području kulture.

Kako mislite to provoditi u praksi?

Vijenac zadnjih godina dijelom to i čini. Nekoliko mladih kritičara i novinara u posljednje vrijeme afirmiralo se upravo u Vijencu. Ja sam također svoju novinarsku karijeru u zadnjih sedam godina izgradio u Vijencu. U budućnosti na tome planiramo još više raditi jačim povezivanjem s novinarskim fakultetima i umjetničkim akademijama te jačanjem suradnje sa strukovnim udrugama. Također, planiramo češće objavljivati novu hrvatsku poeziju i prozu.

Što se tiče novih mladih čitatelja, posebice studenata umjetnosti i humanistike, njih planiramo, osim novim sadržajima, privući i sniženom cijenom pretplate koja za njih iznosi svega stotinu kuna godišnje, s uključenom dostavom, a to je manje od četiri kune po broju. Ali i od cijene jednog ručka u menzi.

Diplomirali ste hrvatsku kulturu i komunikologiju na Hrvatskim studijima, bili predsjednikom Udruge studenata za kroatologiju Cassius (2011 – 2013) te aktivnim sudionikom zbivanja na matičnim studijima. Svojevremeno ste pisali i objavljivali poeziju. Kako se s današnje distance osvrćete na taj studij, ali i tamo trenutačna turbulentna zbivanja?

Sretan sam što sam odabrao Hrvatske studije. Pri upisu fakulteta dvoumio sam se između Filozofskog i Hrvatskih studija, no pri izboru je presudila činjenica da se jedino na Hrvatskim studijima kombinirano može studirati kroatologija, odnosno hrvatska kultura, i novinarstvo. Mislim da mi je taj studij dao dobre temelje za današnji posao. Iako se u posljednje vrijeme o Hrvatskim studija u medijima izvještava u negativnom kontekstu, iz svoga iskustva mogu reći da je to jedan vrlo ozbiljan fakultet, na kojem rade brojni prvorazredni stručnjaci. U odnosu na Filozofski radi se u manjim grupama. To je jedna dodatna prednost Hrvatskih studija. S obzirom na to da bolonja to dopušta, za dušu sam za vrijeme studija slušao i položio i nekoliko kolegija na Filozofskom, tako da mogu uspoređivati. Moram primijetiti da nisam primijetio da Hrvatski studiji ni po čemu zaostaju. Osim što do njih ima tri dana jahanja. No borongajske livade s fazanima i rijetkim večernjim autobusima zato imaju svoj šarm.

U izjavi za medije povodom imenovanja navodite da se prilozi o društvenim temama ne smiju svesti na ”jalova ideološka prepucavanja”. Vijenac ima ”oznaku” ponešto tradicionalnijeg medija koji nije posve otvoren suvremenim strujanjima u umjetnosti. Kakvu umjetnost će pratiti Vijenac po Vašim ravnanjem?

Postavili ste dva pitanja. Prvo, kad sam govorim o ”jalovim društvenim prepucavanjima” mislim na pristup obradi društvenih tema u većini hrvatskih medija. Mislim da se takvim temama pristupa površno i da se stalno vrte jedno te iste teme, pa ako hoćete i jedno te isti ljudi. Malo je ozbiljnih tekstova, nedostaje nam istraživačkog novinarstva. Vijenac je u prvom redu list za kulturu i umjetnost, no on dijelom treba biti i Matičina tribina te u skladu s tom svojom ulogom pratiti i ključne društvene teme, osobito one koje nemaju pristup medijima. Tekstovi o takvim temama pritom trebaju počivati na ekspertizi autora ili na istraživačkom novinarstvu. Treba ukazivati na probleme, ali nuditi i rješenja. Što se tiče drugog dijela vašeg pitanja, ne bih se složio da Vijenac nije otvoren ”suvremenim strujanjima u umjetnosti”. Pratimo cjelinu hrvatske umjetnosti i tako će biti i dalje.

Kulturni su časopisi nažalost nerijetko u mogućnosti osiguravati kontinuitet i ritam izlaženja. Mnogi su i nestali iz kulturnoga kronotopa hrvatskoga izdavaštva. Vijenac pripada među rijetke iznimke. Što mislite o trenutačnome stanju u izdavaštvu, produkciji i financijskim potporama kulturnim časopisima?

Kao što sam već rekao, Vijenac su novine, a ne časopis i to treba naglasiti. Za razliku od književnih časopisa koji izlaze nekoliko puta godišnje, Vijenac izlazi svaka dva tjedna na gotovo dvjesto kartica teksta. To su dvije poštene knjige mjesečno. Ono po čemu se također razlikujemo od ostalih činjenica je da svaki autor Vijenca dobiva honorar, ni jedna kartica objavljena teksta ne ostane neplaćena. A tu su još troškovi tiskanja, distribucije na kioske diljem Hrvatske, poštarine… Sredstvima koje dobijemo od države i Grada Zagreba ne pokrivamo ni polovicu troškova.

Što se tiče stanja u izdavaštvu općenito, čini mi se, da se nakon velike krize u izdavaštvu prošle godine, nakon propasti Algoritma, naziru znakovi oporavka. Više je sredstava ove godine osigurano za otkup knjiga za knjižnice, grade se nove distribucijske mreže, donesena je Nacionalna strategija čitanja. No, do javnosti dopiru i neke informacije koje ne bude nadu. Ako je istinit podatak da novi eksperimentalni kurikul hrvatskog jezika dosadašnjih dvadesetak obveznih lektirnih naslova za srednjoškolce svodi na četiri knjige godišnje, kako se u stručnim krugovima moglo čuti ovih dana, to nije dobro. Od malih nogu treba poticati čitanje i ljubav za knjigu.

Prema Vašem mišljenju – gdje Hrvatska ima prostora za jačanje kulturne politike, a to propušta? Primjerice, nerijetko na tapeti budu sponzorstva u kulturi koja kod nas nisu zakonski regulirana kao u brojnim drugim državama.

Smatram da bi naša država općenito trebala više ulagati u kulturu. Što se tiče kulturne politike, čuli smo iz Ministarstva kulture da je u idućim mjesecima na dnevnom redu izmjena brojnih zakona, od zakona o kazalištu, muzejima do paketa medijskih zakona. U kulturnim krugovima često se čuju glasovi da mnogo toga u različitim sferama kulture treba promijeniti. Sad će biti prilika da putem javne rasprave svatko iznese svoje mišljenje i tu priliku treba iskoristiti. Nije dovoljno komentirati u kuloarima, već treba predložiti i artikulirati konkretne prijedloge. No, kao što je često slučaj u Hrvatskoj, ne samo u području kulture, veći problem zna biti u neprovođenju zakona. Tako da i na tome treba raditi. Kad govorimo o modelu sponzorstava u kulturi, koji ste spomenuli, istina je da je on kod nas tek u začecima. Mnoge zemlje velikim tvrtkama nude mogućnost da dio poreza koji bi platili državi, usmjere na poticanje kulture. Treba vidjeti kako u budućnosti taj model povesti u Hrvatskoj.

Vjerujete li u moć tematski konstruktivnog dijaloga s predstavništvima urednika časopisa u kulturi koja bi možda počela mijenjati krvnu sliku medijskoga praćenja kulture u cjelini?

Časopisi su motori hrvatske književnosti, rekao je svojevremeno Stanislav Šimić. I doista, pogledamo li u prošlost vidjet ćemo da je upravo u hrvatskim časopisima rođena novija hrvatska književnost. Sve je počelo Gajevom Danicom i Vrazovim Kolom, koje Matica i danas izdaje. Posebna je priča Matičan Vienac, središnji književni list hrvatske književnosti i kulture XIX. stoljeća, koji je poticao književno stvaralaštvo na hrvatskom jeziku i stvarao tržište za hrvatsku knjigu. Kasnije su to bili Šimićevi časopisi, kad smo prvi put bili ukorak s europskim književnim tokovima, u novije vrijeme Razlog, Krugovi… U tim časopisima, u prvom redu u Viencu, objavljena su najvažnija književna djela hrvatske književnosti, danas lektirni naslovi. U redakciji i danas čuvamo stare primjerke Vienca. Koje god godište nasumice otvorim ispred mene osvane Šenoa, Kumičić, Matoš, Domjanić… No uz razvoj književnog života, naši su časopisi u XIX. stoljeću imali i društvene uloge – bili su ključni integrativni faktor u izgradnji hrvatskog jezika i nacije. Sjetimo se samo Danice i njezine uloge u ”proizvodnji” Zagreba kao nacionalnog središta.

Danas su književne časopise i kritičare zamijenili kolumnisti. O umjetnosti i kulturi piše se tek usput. Osim na portalima, poput vašeg, koji su otvorili novi prostor za kulturne sadržaje. Ima i danas dobrih književnih časopisa, koje treba sačuvati u tiskanom obliku, no treba vidjeti i kako se bolje prilagoditi vremenu interneta i novih tehnologija. Evo, istarski Ogranak Društva hrvatskih književnika upravo je pokrenuo časopis za književnu kritiku Stav koji će izlaziti samo na internetu. Mislim da bi bilo dobro organizirati okrugli stol na tu temu.

Matica hrvatska općenito pripada onim ustanovama koje razbijaju monolitnost kulturnoga centralizma. Koliko se o hrvatskim kulturnim zbivanjima piše iz ostalih gradova? Razmišljate li po tome pitanju eventualno i pojačati decentralizaciju kulture?

Uz zagrebačku Središnjicu, u kojoj se u prosjeku svaki dan u godini odvija neki kulturni program, Matica hrvatska ima 130 ogranaka diljem zemlje i inozemstva, koji su u manjim mjestima često jedina žarišta kulturnoga života. Vijenac u stanovitoj mjeri prati rad Matičinih ogranaka koji je uistinu plodan, ali jednako tako pratimo i sva važnija kulturna zbivanja u većim gradovima. To se posebno odnosi na kazališne premijere i izložbe. No tu ima još prostora za napredak u smislu izgradnje suradničke mreže i na tome ćemo u budućnosti raditi.

Što glavni urednik Vijenca čita prije spavanja, gleda u kazalištu i galerijama te sluša u pozadini?

Čini mi se da je umjetnička scena zadnjih godina dosta živnula, pojavilo se više dobrih hrvatskih romana i predstava, u zagrebačkim muzejima mogli smo vidjeti uistinu velika imena. Trudim se biti što više biti u toku. Što najčešće slušam u pozadini? Moram priznati svoj omiljeni Radio Sljeme. No nađe se tu i dobrog jazza, rocka, klasike… Trenutno čitam novu knjigu Viktora Žmegača Četiri europska grada.

Anđela Vidović i Anita Ruso

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...