[VIDEO] Povezivanje fizičkog i virtualnog: Kinetičke instalacije impresionirale Riječane

Nika Oblak i Primož Novak koriste tehnologiju kao alat za samorefleksiju; izrađuju kompleksne strojeve koji su sposobni povezivati fizičko i virtualno, digitalno i mehaničko, prirodno i umjetno.

U organizaciji udruge Drugo more, u četvrtak je u riječkoj Galeriji Filodrammatica otvorena izložba “A sada nešto sasvim drugačije 11”, na kojoj slovenski umjetnici Nika Oblak i Primož Novak predstavljaju kinetičke video instalacije, a gledatelji je mogu razgledati do 16. listopada.

Kao svojevrsni presjek njihove dugogodišnje umjetničke suradnje, riječka publika u Filodrammatici ima priliku vidjeti pet video instalacija –  “The Box” (2005.), “Reality is Out” (2012.), “The Scream” (2015.), “Border Mover” (2015.) i “Where do we come from? What are we? Where are we going?” (2019.). Ovi neobični radovi sastoje se od televizijskih ekrana koji se pokreću kombinacijom računalnog softvera i kompresora za zrak, čime se virtualni svijet videa “proširuje” na fizički prostor galerije.

Surađujući od 2003. godine, Oblak i Novak se svojim radovima na granici stvarnosti i fikcije bave problematikom suvremenih medija i društva koje pokreće kapital. Izlagali su na gotovo svim prestižnim manifestacijama u području digitalnih umjetnosti (Japan Media Arts Festival, Transmediale Berlin, FILE Sao Paolo, Istambulsko bijenale) i dobitnici su brojnih nagrada, među kojima je i nagrada Rihard Jakopič za najbolji individualni projekt u području suvremenih umjetnosti u Sloveniji 2019. godine. Njihovi su radovi dio javnih i privatnih zbirki od Graza, Beiruta, Hong Konga, Seula, Stockholma, do Sharjaha u Ujedinjenim Arapskim Emiratima.

Najutjecajnija svjetska umjetnica Hito Steyerl sudjeluje u riječkom projektu “Usijano more”

“Nika Oblak i Primož Novak koriste tehnologiju kao alat za samorefleksiju; izrađuju kompleksne strojeve koji su sposobni povezivati fizičko i virtualno, digitalno i mehaničko, prirodno i umjetno. Od 2003. godine autori su brojnih projekata, uključujući performanse, filmove, fotografije i instalacije, koji zajedno čine trajno istraživanje suvremenog života, s fokusom na njegove najkontroverznije aspekte: zamke konzumerizma, opresivne strukture rada i politike, dvosmislen odnos između stvarnosti i fikcije, skrivene opasnosti nekritičkog korištenja tehnologije”, piše kustosica Valentina Tanni.

“U radu The Box (2005), primjerice, vidimo umjetnike unutar TV ekrana iz kojeg pokušavaju pronaći izlaz guranjem i udaranjem zidova. Njihove radnje prodiru u fizički svijet savijajući okvir monitora, ali oni nikad neće uspjeti provaliti van: sustav masovnih medija je ogromni gumeni zid koji nam ne dopušta bijeg od svojeg utjecaja, bez obzira na naš trud. Ta ideja bespomoćnog pokušaja uspostavljanja fizičke veze između onoga što je unutar i izvan ekrana, otvaranjem pukotine između ta dva svijeta, podsjeća na utjecajni performans The Last Nine Minutes iz 1977. godine, američkog umjetnika Douglasa Davisa. Kao i mnogi drugi umjetnici tog doba, Davis je duboko promišljao o rastućem svijetu telekomunikacija i njegov duboki utjecaj na ljudsku svijest i društvene odnose. Ipak, usprkos tim sličnostima, Oblakin i Novakov rad je estetski i konceptualno bitno drugačiji: ljudi danas ne samo da istražuju nove komunikacijske alate, oni su s njima u potpunosti stopljeni do mjere da nisu sposobni prepoznati njihov stvarni utjecaj. Kako bi opisali ovu novu situaciju, umjetnici grade alternativne strojeve, ironične naprave koje su sposobne vrlo precizno prikazati naš svakodnevni život, kao krug ponavljajućih radnji koje su istovremeno i zabavne i iscrpljujuće”, zaključuje Tanni.

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More