Vice Tomasović: Umjetničkom svijetu kao da odgovara privilegirana elitistička pozicija

Vice Tomasović iznimno je svestran i aktivan umjetnik koji se podjednako kvalitetno izražava u slikarstvu, kiparstvu, instalaciji i performansu. Svoje slike definira kao “zagonetke bez rješenja” i “vizije situacija koje govore o neuhvatljivoj tajnoj istini u kojima se isprepliću romantizam, nadrealizam, simbolizam i bizarna verzija hrvatske naive”, a Božo Kesić ga opisuje kao alkemičara i luckastog znanstvenika koji nudi alternativnu inačicu svijeta u kojem živimo.

Uz slikarske i kiparsko-instalacijske radove na temu postanka svijeta Vice se aktivno izražava kroz performans koji redovno izvodi svake godine u sklopu raznih festivala, a vlastite izvedbe opisuje kao “teatralno-instalacijske nadrealne scene”.

Osim djelovanja u sferi samostalnog umjetnika Vice je osnivač i ravnatelj Almissa Open Art festivala suvremene umjetnosti u Omišu, ravnatelj i predsjednik Upravnog odbora Hrvatske udruge likovnih umjetnika u Splitu – HULU Split, te voditelj izložbene djelatnosti u Salonu Galić i Dioklecijanovim podrumima. Uz sve navedene funkcije, Vice je sudjelovao na velikom broju samostalnih i grupnih izložbi, umjetničkih festivala i manifestacija kao organizator, kustos, izlagač i izvođač. Ciklus Ex Nihilo na kojem radi zadnje četiri godine izložio je posljednji put prije nekoliko dana u šibenskoj Galeriji svetog KrševanaS ovim zanimljivim umjetnikom autentičnog autorskog izričaja razgovarala sam o njegovom stvaralaštvu, ali i svim funkcijama i ulogama koje obnaša u području umjetnosti.

Odbijam izlagati u prostorima u kojima nije osiguran minimum pristojnosti i strukovne etike u smislu transporta, smještaja i putnih troškova

U svom umjetničkom radu često se baviš filozofskim temama poput postanka svijeta (Ex Nihilo), porijekla čovjeka (Herbagenia) i uloge vjere u čovjekovom životu (Pokora). Što te najviše fascinira u području evolucije kojem se često vraćaš kroz različite cikluse?

Ja sam samo umjetnik pa si mogu dopustiti promišljanje o Autoru koji je dizajnirao fizičke zakone i usmjeravao evoluciju materije, kemije, biologije, pa na kraju i samog života do sadašnjeg stanja u kojem smo postali dovoljno svjesni i inteligentni da proučavamo mehanizme kojima se svemir razvijao. Nisam znanstvenik pa mi ne predstavlja nikakav problem prihvatiti znanstvenu činjenicu da prirodni zakoni nisu deterministički i da kao ljudska bića nikada nećemo moći sveobuhvatno shvatiti prirodu. Međutim, vjera u multiverzum se skriva iza znanstvenog jezika, dok se danas rijetko koji ozbiljan znanstvenik usuđuje na sličan način promišljati o Stvoritelju.

Vice Tomasović, Pokora

Posebno me zanimaju polja morala i etike, pogotovo bioetike jer se bojim do čega sve može dovesti diktatura korporativnog bioinženjeringa.

Recentni radovi iz ciklusa “Ex nihilo” bude asocijacije na Hieronymusa Boscha i njegovu neobičnu i nadasve maštovitu ikonografiju biljnog i životinjskog svijeta sadržanu u fantastičnim prizorima inspiriranim kršćanskim naukom, ali i pučkim praznovjerjima. Imaju li takve usporedbe osnovu i gdje crpiš svoju inspiraciju?

Bosch me oduvijek fascinirao ne samo zbog pretrpanih nadrealnih prizora koji su vidljivi i na mojim slikama već zbog moralizatorske funkcije koju njegovi radovi imaju. Iz tih razloga sam proučavao srednjovjekovno slikarstvo, posebno bestijarije koji su kompilirali alegorijska učenja iz mnogo izvora i nisu bili samo “udžbenici iz biologije” ili religijski tekstovi, već predodžba čitavog poznatog srednjovjekovnog svijeta. Ovo je proizlazilo iz shvaćanja da svako živo biće ima svoje specifično značenje za čovjeka. Vidimo kako je i tada, u uvjetima tadašnjih poimanja, umjetnost bila društveno aktivna, a moral jako važno pitanje dok u suvremenoj umjetnosti moral nije dovoljno česta tema. Posebno me zanimaju polja morala i etike, pogotovo bioetike jer se bojim do čega sve može dovesti diktatura korporativnog bioinženjeringa. Ne vjerujem da će nam razvoj novih znanstvenih alata pomoći da napredujemo kao vrsta dok se nešto dubinski ne promijeni, jer već dugo vremena posjedujemo mehanizme kojima je moguće riješiti mnoge prirodne i društvene probleme, ali čini mi se da to nije u interesu centara moći. Zato se ovim pitanjima često vraćam u svom umjetničkom radu.

Umjetnički svijet nije dovoljno otvoren za šire korisnike. Kao da nam odgovara privilegirana intelektualno elitistička pozicija. Predgovori i drugi tekstovi o suvremenoj umjetnosti najčešće su pisani metajezikom koji razumiju samo oni dovoljno obrazovani u ovom području.

Tvoj recentni opus karakterizira naglašen horror vacui i iznimna minucioznost u izvedbi detalja likova i pojedinih akcenata slike. Koliko vremena je potrebno za izradu jedne slike većeg formata?

Prvu sliku Ex nihilo radio sam više od dvije godine. Glavna ideja je bila da svima odmah bude očita količina utrošenog vremena i truda u jedno umjetničko djelo. Posvetio sam joj suludo dugo vremena za vlastite pojmove, jer sam do tada najduže uz rad proveo nekoliko dana. Za ostale slike ovog ciklusa trebalo mi je otprilike mjesec-dva, s obzirom da se radi o manjim formatima na kojima sam neke probleme na platnu riješio na drugačiji način. Na slikama vidimo mnoštvo malih bića koja grade veliku, apstraktnu kompoziciju. Naslov ciklusa najviše se iščitava iz beskrajnog nepostojećeg prostora prikazanog u rasponu od crne do bijele boje, a jedino što ga nastanjuje su bića koja lebde kao u kakvoj primordijalnoj juhi. Sami likovi prikazi su bića s raznim mogućnostima evolucijskog razvoja. Trinaest slika ovog ciklusa istražuje granice ovog koncepta u likovnom smislu: zato su neke slike toliko vibrantne da ih je teško sagledati, dok na nekim vidimo monokrome konglomerate koji se povremeno formiraju u jata, rojeve i krda. Neke slike su rekompibilni diptisi koji se mogu složiti na različite načine, točnije, prva slika se nastavlja na sve četiri strane druge slike, u svim smjerovima, čime se teoretski može složiti slika bezgraničnih dimenzija ako bi multiplicirali diptihe u neograničenim količinama.

Radiš slike, skulpture, instalacije, video radove, ali i izvodiš performanse – o čemu ovisi u kojem mediju ćeš se izraziti?

Svaki vizualni medij ima svoje prednosti: u slikarstvu se ne moram zamarati zakonima fizike kao što moram u skulpturi, ali ni da sam puno vještiji slikar ne bih mogao vlastiti imaginarij prikazati stvarnijim nego što mogu skulpturom, objektima i instalacijama. Naravno, nekad je baš potreban taj odmak od stvarnosti kojim štafelajni radovi zrače. Klasične medije ne koristim za komunikaciju o društvenim temama, jer to neposrednije mogu raditi baveći se performansom.

Kad smo već kod performansa, kako si došao na ideju pokretanja Almissa Opet Art festivala suvremene umjetnosti u Omišu i koja je glavna ideja festivala?

Festival je nastao iz želje da u Omišu napokon napravimo neku manifestaciju suvremene umjetnosti, jer građani do tada nisu bili u doticaju s recentnim umjetničkim zbivanjima. Jako je bitno disperzirati ovakvu vrstu programa prema periferiji i prema manjim mjestima, jer stvaramo novu publiku dok maksimalno usmjeravamo lokalnu zajednicu prema kritičkim, refleksivnim i inovativnim kulturnim programima. Željeli smo promijeniti ustaljenu paradigmu ljetne turistički orijentirane manifestacije kakve su u ljetnoj sezoni pravilo u manjim mjestima na jadranskoj obali. Jedna od posebnosti ovog festivala jest da su program oduvijek kreirali sami umjetnici, u početku po modelu samoorganizacije i vrhunske neorganiziranosti, a danas preko platforme koju nam pruža strukovno udruženje umjetnika, svaki put s novim izbornikom i svježim pristupom. Iako promoviramo sve oblike umjetničkog izražavanja, naglasak je stavljen na medij performansa u javnom prostoru. Festival raste kroz nova partnerstva s nacionalnim i stranim institucijama i organizacijama, a ove godine Siniša Labrović u ulozi kustosa umjetničkog programa priprema jako kvalitetan, radikalan, a možda i međunarodno relevantan program.

Kao umjetnik koji se izražava i stvara u širokom spektru medija smatraš li da je suvremena umjetnost dovoljno razumljiva široj publici i komuniciraju li umjetnici i kustosi dovoljno jasno neke kompleksnije izvedbe i koncepte?

Najveći problem vidim u tome što umjetnički svijet nije dovoljno otvoren za šire korisnike. Kao da nam odgovara privilegirana intelektualno elitistička pozicija. Zato su predgovori i drugi tekstovi o suvremenoj umjetnosti najčešće pisani metajezikom koji razumiju samo oni dovoljno obrazovani u ovom području. Naravno, to nije jedini uzrok slabe statistike posjetitelja na nacionalnoj razini i opće negacije kulturne vrijednosti ovih programa. Naime, mediji i obrazovni sustav također nisu ispunili svoju dužnost u ovom kontekstu i smatram da moramo promijeniti pristup i orijentirati se prema novoj publici. Naravno ne podilaženjem i banaliziranjem, već didaktički i andragoški orijentiranim aktivnostima unutar projekata kao i drugačijim promidžbenim strategijama.

U 2016. godini si imao čak šest samostalnih izložbi u različitim dijelovima Hrvatske. S kakvim si se uvjetima izlaganja susreo? Jesu li uvijek svi troškovi realizacije izložbe bili pokriveni ili se očekivalo od umjetnika da sudjeluje u troškovima?

Nisam imao troškova, jer odbijam izlagati u prostorima u kojima nije osiguran minimum pristojnosti i strukovne etike u smislu transporta, smještaja i putnih troškova. Autorski honorar za izložbu još uvijek je rijetkost na našem prostoru, ali optimističan sam po tom pitanju obzirom na neke napore koji se poduzimaju po tom pitanju na nacionalnoj razini. Poznato je da su likovni i multimedijalni umjetnici najslabije zaštićena vrsta umjetnika i da mnogi kolege izlažu na vlastitu financijsku štetu. Problem je zaista kroničan pa ne čudi što sve manje ljudi upisuje likovne akademije i što su vizualni umjetnici primorani baviti se drugim poslovima da bi zaradili. Ovdje vidim odgovornost prvenstveno strukovnih udruga koje bi trebale ići putem sindikalizacije i izboriti se za pozitivne pomake, te vlastitim poslovanjem pokazati da djeluju u korist umjetnika.

Osim što djeluješ kao samostalni umjetnik, od 2015. godine si predsjednik Hrvatske udruge likovnih umjetnika u Splitu – HULU Split. Kada si došao na novu poziciju udruga je imala mnoge probleme, posebice u financijskom sektoru. Je li bilo teško ispočetka posložiti udrugu i nametnuti nove, drugačije i transparentne norme djelovanja?

HULU Split je kao i većina Hrvatskih društava likovnih umjetnika proizašlo iz Društva umjetnosti koje je osnovano prije 150 godina. U Splitu djelujemo više od sedamdeset godina – nekad kao ULUH-ova podružnica za Dalmaciju, potom kao ogranak HDLU-a, a od devedesetih kao samostalna područna strukovna udruga koja je u mojem mandatu postala nacionalno strukovno udruženje. Nekada smo se financirali prihodima ostvarenim gospodarenjem Dioklecijanovim podruma, a kada su nam upravljačka prava onemogućena, trebali smo se, kao i druge udruge, okrenuti prema javnim natječajima. Tadašnja uprava Udruge nije se snašla u ovim okolnostima, zbog čega nisu ostvarili nikakav prihod, što je za početak prijetilo gašenjem naše izložbene aktivnosti. Zbog toga sam se i odlučio prihvatiti dužnosti predsjednika, te s novim Upravnim odborom i vrijednim zaposlenicima udruge raditi na poboljšanju kvalitete i obujma izložbenog programa kao i svih ostalih aktivnosti. Transparentnost poslovanja i demokratizacija kulturne politike HULU-a nije bila veliki problem s obzirom na prijašnji oblik funkcioniranja, ali zaista se svaki dan trudimo pokazati vlastitim primjerom da je moguće raditi na dobrobit svih hrvatskih umjetnika.

Otkad si preuzeo poziciju predsjednika HULU-a prošlo je tri godine, jesi li zadovoljan djelovanjem i postignutim rezultatima udruge? Što bi još volio da HULU ostvari u bliskoj budućnosti?

Jako sam zadovoljan smjerom kojim je udruga krenula. O tome možda najviše svjedoči činjenica da smo jedina strukovna udruga u kulturi koja ima sjedište izvan Zagreba, a čiju redovnu djelatnost financijski potpomaže Ministarstvo kulture RH. Što se tiče podrške Ministarstva za izložbene programe najuspješniji smo u Splitu u našem polju djelovanja. U budućnosti želimo otvoriti još jednu galeriju u Splitu što bi nam omogućilo da medijski profiliramo naše izlagačku strategiju obzirom da trenutno vodimo samo Salon Galić, koji je najstariji izlagački prostor u gradu s devedesetogodišnjim neprekinutim djelovanjem, a u Dioklecijanovim podrumima izlažemo samo pola godine s obzirom da njima sada gospodari Muzej grada Splita. Osim toga, planiramo samostalno organizirati izložbe i festivale izvan Splitsko-dalmatinske županije što je trenutno nemoguće zbog nedovoljnog kapaciteta kojima udruga raspolaže. HULU ujedno svake godine organizira humanitarne akcije, pa smo tako samo prošle godine prikupili preko 180.000 kuna za dječji klinički odjel KBC-a Split. Ipak, najvažnije nam je nastaviti raditi na poboljšanju strukovnih prava vizualnih umjetnika što je osnovna svrha svih hrvatskih strukovnih udruga.

HULU je jedna od rijetkih strukovnih udruga koja se bori za uvođenje norme isplaćivanja honorara umjetniku. To je stavka koja je do sada bila više mit nego praksa u Hrvatskoj. Kako napredujete po tom pitanju?

Organizator izložbe redovno aplicira i za autorski honorar za izlagača kada se prijavljuje na natječaje, ali to obično bude prva stavka od koje se odustane kada se krene u realizaciju projekta, jer su u pravilu dobivena sredstva manja od traženog iznosa, a svi ostali ljudi koji su nužni da se projekt održi redovito budu isplaćeni. Kao što smo već apsorbirali, izlagači u pravilu snose mnoge troškove izložbe, naročito ako djeluju u klasičnim medijima. Ovo ide toliko daleko da pojedine galerije naplaćuju najam prostora izlagaču kojem su dodijeljena javna sredstva za izložbu. Umjetnici unatoč svemu pristaju na takve uvjete, a ja se pitam što bi se dogodilo kada bismo svi odbili sudjelovati na izložbama koje ne honoriraju naš rad. Siguran sam da bi tada sve galerije pronašle način da izlagači ne budu u vlastitom trošku.

HULU je uveo redovnu praksu isplate autorskih honorara za izlagače, ali i za autore predgovora i kustose. Osim toga, pokrivamo sve druge troškove poput transporta radova, putnih troškova umjetnika i kustosa, smještaj, domjenak na otvorenju, a naravno i ostale nužne usluge poput stručnog postava, dežurstva, PR-a, prijevoda, dokumentiranja i sl. Tužno je da mnoge srodne organizacije i ustanove koje imaju daleko veća sredstva na raspolaganju to ne rade.

Što bi istaknuo koji su ključni problemi umjetničkih strukovnih udruga? Kako surađujete s ostalim HDLU-ovima u Hrvatskoj i imaš li koji savjet, iz vlastitog iskustva, kako druge udruge mogu poboljšati svoje djelovanje?

Nekadašnje krovno strukovno udruženje likovnih umjetnika HDLU u Zagrebu ne samo da ne osigurava izlagačima sve ono što bi trebali i mogli, posebice ako uzmemo u obzir iznose kojima su financirani, već naplaćuju ulaz na svoje izložbe. To ne vrijedi samo za sve građane koji su to već platili javnim davanjima, već i za članove drugih strukovnih udruženja hrvatskih likovnih umjetnika. Dakle, svima se naplaćuje ulaz u „Dom hrvatskih likovnih umjetnika“. Koliko god to bilo smiješno, to je njihovo pravo, ali postane tužno kada vlastitim članovima naplaćuju ulaz na određene izložbe u vlastitom prostoru. Nadam se da će sada kada su se napokon izvukli iz dugova početi mijenjati stvari na bolje. Evo, nedavno su donijeli odluku da prestaju s naplatom izdavanja potvrda vlastitim članovima. Nadam se da će obustaviti i praksu naplate skupe kotizacije za sudjelovanje na natječajima za velike grupne projekte koje organiziraju.

Što se tiče društva likovnih umjetnika u Dubrovniku, Osijeku i Istri najveći je problem nedovoljno velik proračun, ali unatoč tome, oni vlastitim angažmanom uspijevaju proizvesti vrlo kvalitetan program koji nije na trošak izlagača. S ostalim društvima u Hrvatskoj još nisam surađivao, nadam se da ću uskoro. Ne želim nikome dijeliti savjete, samo bih sve zamolio da stave umjetnike na prvo mjesto.

Poznato je da su likovni i multimedijalni umjetnici najslabije zaštićena vrsta umjetnika i da mnogi kolege izlažu na vlastitu financijsku štetu. Problem je zaista kroničan pa ne čudi što sve manje ljudi upisuje likovne akademije i što su vizualni umjetnici primorani baviti se drugim poslovima da bi zaradili.

HULU Split u posljednjih nekoliko godina karakterizira zaista vrlo raznovrstan i kvalitetan godišnji izlagački program koji obuhvaća umjetnike iz cijele Hrvatske. To je prouzročilo i neka negodovanja kod splitskih umjetnika. Kako na to gledaš?

Kada smo odlučili otvoriti javni natječaj za sve hrvatske umjetnike bili smo u razdoblju intenzivnog otvaranja udruge prema javnosti. Tada smo promjenom statuta omogućili i povjesničarima umjetnosti da postanu redovni članovi Huluovog kustoskog tima što je potaknulo određena negodovanja dijela članstva, kao i omogućen pristup izlagačima koji nisu članovi. Split je poseban grad, „centar svita“ i mnogim članovima je bitnije izlagati u Splitu nego bilo gdje drugdje. Dok smo se financirali od zarade u Dioklecijanovih podruma i kada se sredstva moglo trošiti nenamjenski, nije bilo ni nužno da program bude nacionalno konkurentan. Članovi su bili zadovoljni da svakih nekoliko godina dobiju izložbu, premda nisu dobili ni pristojan katalog, a većinu troškova su sami snosili, iako smo imali jednu od najbogatijih udruga u Hrvatskoj.

Nije svako zlo ni za zlo, jer smo se u novim uvjetima morali početi truditi, a o rezultatima najbolje govori to da danas primamo najviše prijava za izlaganje u Hrvatskoj, što nekim članovima predstavlja problem. Zato smo poslovnikom umjetničkog savjeta propisali da minimalno pedeset posto termina u kultnom Salonu Galić mora biti osigurano za članove HULU-a. Osim toga za članove organiziramo radionice i druge programe kojima im pomažemo da budu uspješniji u pisanju prijavnica, a organiziramo i predavanja o računovodstvu za slobodna umjetnička zanimanja. Sve naše usluge poput izdavanja potvrda, preporuka i drugih dokumenata su besplatne za članove, a godišnja članarina je simbolična, pa iskorištavam priliku da pozovem likovne i multimedijalne umjetnike da nam se pridruže.

Sudjelovao si na mnogim umjetničkim festivalima, manifestacijama i izložbama u različitim funkcijama – kao organizator, kustos, izlagač i izvođač. Koliko su sve te sfere prožete i smatraš li da su ti ta iskustva pomogla da kompleksnije i sveobuhvatnije shvatiš sve aspekte djelovanja u polju umjetnosti?

Posao kustosa je po mnogočemu sličan umjetničkom poslu, pogotovo kada je u pitanju grupna izložba koja je u punom smislu autorsko djelo kustosa. Konceptualni umjetnici najčešće stvaraju tako da rekontekstualiziraju objekte koje nisu sami izradili, dok kustosi rade sličnu stvar prostornim postavom objekata, osvrtom i kustoskim konceptom koji može izmijeniti značenje objekata. Neki kustosi idu toliko daleko da rade izložbe bez umjetničkih radova pretvarajući sam galerijski prostor, konvenciju ili društvenu situaciju u izložbeni projekt, čime se približavaju happeningu i performansu. Što se tiče organizacijskih aktivnosti već smo apsorbirali koliko puta izlagači sami moraju biti i organizatori vlastite izložbe. Jasno je da se sve ove stvari toliko prožimaju da se granice kompetencija i djelovanja pomalo gube.

I na kraju kratko, ali važno pitanje – planovi za blisku budućnost?

Nastavljam s izlaganjem spomenute slikarske izložbe dok bude interesa, a pripremam i tiskanu ediciju u kojoj ću objediniti sve predgovore i druge tekstove nastale dosadašnjim izlaganjem ovih slika. Radim i na novim instalacijama inspiriranim nedovoljno poznatim alkemijskim djelovanjem Isaaca Newtona, a koje će biti dio samostalne izložbe duhovnih tehnologija koju pripremam za sljedeću godinu.

Sonja Švec Španjol

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...