Vesna Parun u očima dvojice analfabeta

vesna tominacOtišao sam na premijeru predstave “Ja koja imam nevinije ruke”, redatelja Ivana Lea Leme.

Kolaž stihova i autobiografskih zapisa Vesne Parun na sceni je izvodila glumica Vesna Tominac Matačić. Poveo sam i prijatelja Tomicu, trenutno zaposlenog u špediciji.

– Jel te taknula Paruničina poezija, život? – pitao sam ga nakon predstave.

– Osjetio sam nešto…

– Jelda da su ti njezini stihovi fakat jaki, imaju u sebi nešto od onog pjesništva starog kova. Parunica je valjda zadnja naša pjesnikinja tog starog kova, a opet je i moderna. Zapravo, baš i nije nešto posebno moderna.

– Da, valjda je moderna. Ili nije.

– Jesi vidio kako joj je šugavo bilo odrastat u patrijahalnoj, otočkoj sredini… Od oca nije dobivala nikakve ljubavi, samo pojest, popit, radit, zaradit za kruh svagdašnji, liječit odurne bolesti poput čireva… I ti odrasli stalno su izgovarali te neke odurne riječi, šuga, čirevi, pakao, đavo, smrt, rintanje, smrdljive krpe, nadimanje, vjetrovi.

– Jedva čekam izgrlit i izljubit svoju kćer. Ne želim da mi poslije kao Parunica predbacuje da sam bio hladan, zaokupljen samo svojim brigama.

– Teško je biti otac budućim pjesnikinjama, to je kao da te stalno promatra CIA i sve bilježi da bi te poslije što bolje sjebali.

– Ne bih volio da mi kćer bude pjesnikinja.

– Da, uvijek to završi u nekoj histeriji, sjebanosti, pogotovo tu kod nas – rekao sam.

I dodao:

– Dobro mi je glumica Vesna glumila pjesnikinju Vesnu. Vidjelo se koliko se saživjela s njezinom poezijom, životom, vidjelo se da glumica dugo živi s tom Paruničinom poezijom, da je fakat osjeća. Zato nam je to tako dobro prenijela na sceni… Čak s određenim patosom koji je ovdje bio potreban, mora bit malo patosa kad je u pitanju velika pjesnikinja starog kova. Ali, zajebani su to stihovi… Kad pomisliš, patetika, kreveljenje, laž, baš onda skužiš da nije, nego totalna poezija kakva i mora bit… Crna maslina… Jebeno dobar naslov za zbirku poezije. Malo baca na Đibonija, ali opet puno jače. Kao miks Đibonija i EKV-a. Baca i na nešto staro, tradicionalno, ali s elementima gotike, darka, kao starija sestra pjesnikinje Marije Čudine.

– Meni se svidjelo ono zadnje, ono kad je Parunica za glavnog lika uzela Đoku, odnosno kurac.

– To je već kao da je skidala Predraga Lucića. To je pisala u bolnici… Koliko ta satira odudara od njezinih istinskih, prijašnjih stihova… Ali opet, sviđa mi se ono kad je rekla da je shvatila da nisu više vremena za onakvu njezinu poeziju otprije, pa je počela u bolničkom krevetu udarat po tim sirovim, skarednim satiričnim stihovima bez ikakvih dubljih značenja. Onu njezinu poeziju i tu satiru kao da su pisale dvije totalno različite osobe. Zato te skarednosti u predstavi i tako čudno, pomalo šokantno zvuče. Otkud sad ovaj sirovi, ulični prostakluk…

– Meni je to bilo dobro – rekao je Tomica.

 Željko Špoljar

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...