Veliki trijumf provincijalne zvijezde Turbo Limača

Svaki krele misli da je lako biti glumac. Doduše, nije mu ni za zamjerit, svako to ima pravo pomislit gledajući hrvatske filmove i serije, pogotovo one humoristične.

I s pisanjem je postalo slično: kad zapadnu u krizu srednjih godina, mnogi počnu sastavljat neke prozne drkotine, misle, to će ih ispuniti, pljesnivi životi dobit će im neki viši smisao… Oni najljeniji počnu se bavit konceptualnom umjetnošću pa stalno s mobitelom ko zadnji krepili škljokoću neke kao art fotke, a najčešći motivi su im nebo, oblaci, telegrafaski stupovi, ceste, morska površina, vlastite face na kojima im do izražaja ne dolazi podbradak, raspadajuće kuće u starom dijelu Ilice i slične bljuvotine.

Svoje utvaranje da imam dara za glumu odlučio sam iskušati na prijemnom za glumu na Akademiji. Da probam i to, pa da nemam kasnije u životu osjećaj da sam nešto propustio. Ruku na srce, najviše što me privlači glumi su glumice. Volio bih imati snošaje s njima.

Baš sam se izjebo s tim prijemnim. Ali na kraju mi se… Ne smijem brzat, moram ispripovijedat sve po redu, polako, natanane, bez neplodonosne strepnje da ću ispast dosadniji od romaneskne trilogije Sibile Petlevski, objedinjene pod zajedničkim naslovom “Tabu”.

Dan i pol čekao sam da stanem pred tu glumačku komisiju. Skupilo nas se više od sto za taj izdrkani prijemni na glumi. Ponovo sam se osjećao kao onda u Đakovu kad me stara odvela na audiciju za Turbo Limač jer sam rekordno brzo ispijao jogurt, a ja premirao od straha od susreta s voditeljem Sinišom Cmrkom za kojega se tada već naveliko pisalo da je u studiju okrutno ošamario nekog klinca jer je imao nesimetrično nategnute dokoljenke.

Pogađalo me i to što su ženske bile još neuglednije od onih na Filozofskom… Jeftina odjeća, nemarne, raspetarđene frizure, najjeftinije Ka-plus žemljice u džepovima za slučaj da prigladne čekajući. Nisam ni u najluđim snovima mogao zamisliti da će ijedna od njih ikada biti u stanju postati karizmatična glumica sa stilom, upućena u sve tajne seks vještina kakve nisu dostupne običnim, šugavim ženama kojima je nakon tridesete najjbolji orgazam kad uspiju dobro skuhati buncek – da nije ni pretvrd ni premekan, nego baš onako mlohavo polužilav poput spolovila njihovih muževa dok se navečer prevrću jedno po drugome nakon napornog radnog dana u pekarskim obrtima i prodajnim lancima.

Na red sam došao među posljednjima, u utorak predvečer. Ukoračio sam na pozornicu u polumračnoj dvorani. Pogledao sam u komisiju u kojoj sam prepoznao samo Renea Medvešeka. Stalno sam na pameti imao savjet prekaljenog glumca Filipa Šovagovića koji me zajedno s Nenadom Cvetkom dva dana pripremao za prijemni: čim staneš na pozornicu, odmah lijepo, ljubazno pozdravi sve u komisiji, to su ti već u startu dva boda!

– Dobar dan… Odnosno dobra večer… – proprtljao sam u nelagodi.

– Dobro nas našli, mladiću. Lijepo je kad danas mladi znaju pristojno pozdraviti – zagrmio je neki crnokosi tip.

Prepoznao sam u njemu onog glumca kojeg su u Sedlarovom “Četveroredu” ubili partizani ili ustaše već u trećoj sceni… Joška Ševu.

– Hvala – debilno sam odvratio.

Nakon kraće, pomalo dramatske stanke, Ševo me upitao:

– Tko vas je pripremao za ispit?

– Šovagović… Filip. I Nenad Cvetko.

Ševo se nekako posprdno zasmijulji.

– Jesu li vas to pripremali na šanku Gavele?

– Ne… Doma kod mene u Plitvičkoj… Pripremali su me igrat “Kralja Edipa”… Cvetko je obukao haljinu moje majke… Ja sam bio Edip… Jako smo se uživjeli… Ljubio sam Cvetkova koščata prsa, u onoj sceni di još nisam znao da mi je on majka… Šovagović je glumio mog oca…

– Sigurno ubijenog… Mogu ga zamisliti: ležao je olešen na krevetu i spavao – mrgodno se ubacio Rene Medvešek.

Kretenski sam se zasmijuljio, šarajući pogledom po komisiji.

– Odakle nam dolazite? Ne izgledate baš kao da ste tek završili srednju školu… – Ševo će pomalo napadno. Jedva primjetni trzaj u kutu njegovih usnica podsjetio me tanke autoritativne usnice Siniše Cmrka i onoga kad me pomalo herflikovski ispitivao da li te jogurte ispijam baš do samog dna, da li jezikom izližem dno, jer je htio da se gledatelji te nabrijane emisije uvjere da nakon mog izlizivanja ne ostane baš ni kap jogurta.

– Iz Đakova sam. Prvo sam se upisao na Filozofski da izučim književnost… Čuo sam u ovim tračevima na hodniku da ste tako i vi, gospodine Ševo… Da ste završili skoro čitav jedan fakultet prije nego ste uspjeli upisat… prije nego što ste upisali glumu. Mislim da je tako i najbolje. Da čovjek malo iskusi život i neke druge fakultete prije nego će zauvijek i bezuvjetno položiti svoju dušu, razum i tijelo na oltar hrvatskog glumišta… Jer takvim pristupom čovjek svoj glumački poziv i ovu časnu akademiju počne puno ozbiljnije shvaćati. Za mene je gluma poput religije, ne možeš u to ući bez dubokih priprema i lomova u sebi…

– Lijepo govorite, mladiću… Jeste li do sada igdje glumili?

– U jednoj đakovačkoj, alternativnoj družini “Satan Panonski is not dead”. Nismo učili nikakve tekstove, samo smo se skidali goli, rezali se žiletima… Ma, to bi, oprostite na izrazu, popušio jedino Ivica Buljan i njegovi alternativci iz vječno amaterskog ZKM-a – prezrivo sam odmahnuo rukom. Šovagović mi je napomenuo da Ševo mrzi sve što imalo vonja na alternativu.

– Što ste nam pripremili? – upitao je.

– Nerudu… I Mihalića.

– Oho, dvije moje poslastice… – obliznuo se Ševo kao da je i on nekad kao mladi talent kod Cmrka tamanio jogurte i vraški im dobro izlizivao dno. – Ajde počnite s Mihalićem, baš me zanima koju ste njegovu pjesmu izabrali…

– “Zavodničku šumu”.

– Izvolite, počnite.

Nakašljao sam se. Upro sam pogled u Ševina dva čuperka što su mu na tjemenu stršala kao mravlja ticala i krenuo recitirati najizražajnijim glasom što sam mogao:

Zavodnička šuma…

Tu sam odmah na početku zaboravio kako ide dalje, pa sam se u nelagodi upustio u tešku improvizaciju:

 

Zavodnička šuma

Iz nje me vreba puma.

Bršljan mi vjeđe poti

Vučica dolje u Hercegovini

Mlade vučiće koti

Huj, huj, huj

Nad lugom lepeta…. ševa.

 

– Dobro je, to je dosta – prekinuo me Ševo. – Drago mi je da si me podsjetio na tu staru Mihalićevu pjesmu… Skoro sam već skroz zaboravio na nju, šta ćeš, stari se, zaboravlja…

Odrecitirao sam još neke imbecilne Nerudine stihove; bilo ih je lako zapamtiti, svaka druga riječ u njima bila je ljubav… tu nisi mogo profulat.

Kad sam završio, rekli su mi da pričekam rezultate, portirka će ih kroz sat, dva izvjesit na vratima porte.

Vani pred Akademijom skupila se hrpa očajnika. Nagrnuli su na mene ko zombiji…

– Jesi ti bio zadnji, jesi ti bio zadnji? – graktali su dok sam se probijao kroz tu gomilu; većini je od pretjeranog uzbuđenja užasno vonjalo ispod pazuha.

Na jednoj od klupa ispred HNK čekali su me Šovagović i Cvetko. Cvetko je u papirnatoj vrećici imao načetu bocu “Ribara”. Pružio mi je da otpijem malo. Prijalo mi je.

– Kako je bilo? – pitao me.

– Dobro… Fakat dobro.

– Pozdravil si ih odma čim si ušel? – kroz guste brkove i bradu će Šovagović.

– Jesam, jesam… Baš onako fino sam ih pozdravio.

– Onda već imaš dva boda – promrmljao je, pružajući mi kovanicu od pet lipa.

– Šta će mi to… Nije ni za žvaku…

– Odi to bacit tam dolje u “Zdenac života”. To ti je za sreću, da upadneš. Tak smo mi… tak je moja generacija radila. Odi to bacit drito u zdenac – fakerski će Šovagović.

Dok sam se približavao zdencu, taman je iz HNK počela izlazila ekipa s premijere “Smrti u Veneciji”. Tik uz mene prošli su Severina i redatelj Tomaž Pandur. Severina je na sebi imala prekrasnu haljinu, neki istočnjački đir, a frizuru kao Julija Timošenko. Na pola uha čuo sam kako joj Pandur nemuževnim glasom govori:

– Estetika… to mi je najbitnije u predstavi.

Šiknuo sam kovanicu u zdenac i vratio se do Šovagovića i Cvetka. Trusili smo “Ribara” sve dok nisam spazio da su se dolje pred Akademijom počeli natiskivati oko ulaza. Portirka je lijepila papir s rezultatima. Pohitao sam tamo.

Proguravao sam se kroz nakupljenu gomilu. Neki su šupci na ajfone fotkali papir s rezultatima i odmah to keljili na fejsbuk, da se pohvale. Svi koji su upali počeli su se međusobno grliti. Oni koji nisu, stajali su ko pokisle kokoši po strani. Onda su ovi što su upali došli kao nešto suosjećajno grliti, tješiti ove koji nisu… Smučilo mi se od toga. Izgledalo je kao petkom u “Big Brotheru” kad su bila ispadanja.

Najviše je okolo skakala i grlila se ona neka ženska, glumica iz “Larinog izbora” koju sam jedva prepoznao; stoput je bila zavodljivija na ekranu, a ovako uživo djelovala ko najobičnija studentica iz priobalja koja se u menzi na Savi graba za zadnji voćni jogurt na traci. Ta iz “Larinog izbora” pripremala je za Akademiju valjda čitavo jato budućih glumaca, jer se izgrlila s njih najmanje osmero što su, sudeći po kretenskom cičanju i kobilastom poskakivanju, očito upali u uži krug.

Imao sam osjećaj da nisam prošao. Uhvatila me neka malodušnost; već sam navikao odsvuda ispadati, pa i Siniša Cmrk me najurio već nakon druge emisije, histerično se derući da od mene, Jogurtnog, nikad ništa u šoubiznisu neće bit i neka se vratim u svoju selendru i tamo frulim kravama.

Čekao sam valjda pola sata da se svi ti pizduni izgrle, izljube i naprave mjesta kod porte. Tek sam onda otkoračao pogledati taj izdrkani popis šugavim aero-sejlotepom zalijepljen na staklo.

Negdje na sredini popisa s imenima prezimenima prispjelih u uži izbor, spazio sam: Pavle Svirac. Svrnuo sam pogled prema HNK-u. Cvetko i Šovagović još su bili na klupi. Igrali su se praznom bocom “Ribara” kao neiskvarena djeca u djedovom povrtnjaku.

Književna Groupie

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More