„Jedan od paradoksa apokaliptičke literature jest u tomu da tješi čak i onda kad uznemiruje. Estetska kušnja snuje novu poetiku koja ima vrijednost zacjeljivanja. To je u suštini jedna od trajnih društvenih uloga književnosti.“ Slavica Stojan
Velika trešnja koja nas je zatekla pozaspale u rano jutro 20. ožujka 2020., korizmene nedjelje imena Laetare (veseli se!), nikoga nije ostavila ravnodušnim. I najhrabriji su trčali vani u pidžamama spasiti živu glavu. Promišljajući o velikim trešnjama s naših područja ona dubrovačka iz 1667. učinila se prigodnom zbog iznimno povećane književne djelatnosti kroz koju su pjesnici i pisci dubrovački oslobađali svoje emocije prema Gradu i ljudima Grada.
Taj se Veliki potres dogodio jedne srijede uoči Uskrsa, 6. travnju 1667. godine. Maksimalni intenzitet potresa bio je 10°MCS ljestvice. Prije Velikog potresa dubrovačko je područje pogodilo je sedam većih potresa (nakon 1365. god.), ali niti jedan nije bio tog intenziteta. Potres popraćen požarom koji je harao gradom punih 20 dana prouzročio je do tada nezapamćenu ekonomsku stagnaciju Dubrovnika. Igor Fisković piše kako je Dubrovnik u svojoj povijesti imao samo jednog neprijatelja – prirodne udese, “jer je glavninu zemaljskih suparništva rješavao uzdržavanjem mira i sporazumijevanjem s mogućim osvajačima da bi posvuda uzdigao djelotvorna povjerenja”. Danko Zelić također primjećuje kako su požari (i potresi), “naizgled paradoksalno, na svoj način pridonosili urbanističkoj sistematizaciji Grada”.
„Iznenada se iz utrobe zemlje začuo podmukli tutanj, iza kojeg je slijedio strašan udarac, koji je trajao svega nekoliko trenutaka, koliko je bilo potrebno da jedan svećenik u crkvi Male braće izgovori riječi: Passio domini nostri Iesu Christi secundum… pretvorivši grad u gomilu ruševina. Od žestine udarca srušila se većina privatnih kuća, plemićkih palača, državnih zgrada, 12 crkava i svih osam dumanskih samostana. Uz strašan tutanj srušila se i prvostolna crkva, ponos dubrovačkoga grada, pokopavši pod sobom stotinjak osoba koje su sudjelovale u obredima Velike srijede, dok su dominikanska, franjevačka i crkva sv. Vlaha izgubile krov. Oštećeni su knežev dvor, palača Divona i neke gradske utvrde. Od siline pomicanja podzemlja zdenci su presušili, vodovod je ostao bez vode, a golemo kamenje otkidalo se od Srđa i kotrljalo prema gradu zavijenom u oblak prašine. More se tri do četiri puta povlačilo da bi odmah zatim svom žestinom nasrnulo na obalu isprevrtavši i potopivši sve lađe i brodove koji su se zatekli u gradskoj luci.“
Veliki potres učinio je tako Dubrovnik pogodnim za nove graditeljske pothvate. S druge strane učinio ga je podložnom brojnim pljačkama hajduka i stanovnika istočen Hercegovine te prijetnjama koje su dolazile sa sultanova dvora u Porti zbog neredovitog plaćanja danka. Uz to, Mlečani su na različite načine prijetili zauzimanjem dubrovačkog teritorija i sputavali dubrovačku trgovinu raznim blokadama. U ime Republike preživjeli plemići su uputili dopis o katastrofi papi Aleksandru VII i Stjepanu Gradiću, predstavniku Republike u Rimu. Republika se osim papinskoj kuriji za pomoć obratila mnogim europskim državama među kojima su joj samo neke ponudile pomoć u najtežem trenutku njezine povijesti. Bile su to Španjolska, Austrija, Napuljsko kraljevstvo te mala Republika Lucca.
Prema istraživanjima pokojnog akademika Nenada Vekarića u Dubrovniku je 1667. živjelo 4500 stanovnika. U potresu je život izgubilo 42 % tog stanovništva što znači da je u Gradu ostalo oko 2500 stanovnika. Mnogi su se od njih umjesto očaju odali književnosti. U svom znanstvenom članku „Poetika katastrofe – Pjesnici o Velikoj trešnji 1667. u Dubrovniku i okolici“ Slavica Stojan propituje na nekoliko primjera koliko je poslijepotresna poetika Dubrovčana bila uistinu autentično stihovano svjedočanstvo. Stojan uočava kako je poezija bila u službi diplomatskih nastojanja Republike da se izvuče iz teške poslijepotresne krize. Tako su stihovi nastali neposredno nakon tragedije u najvećoj je mjeri lišeni „introspektivne intime individualnog i osobnog, jer su usredotočena na opće i javno, na Grad i sudbinu Republike“.
Dojmove o potresu ili reminiscencije na nj nailazimo kod Dantea, Petrarce, Rabelaisa, Shakespearea, Tassa, Voltairea i mnogih drugih. Retorika dubrovačkih pjesnika koji su vjerovali da su kažnjeni za nedjela nikako nije u sprezi s današnjim poimanjem kršćanstva koje naglašava kako „Bog ne kažnjava, već ljubi narod svoj“.
Korčulanin Petar Kanavelić (1637. – 1719.) napisao je 272 stiha u pjesmi Dubrovnik piesan gospodina Petra Canaveli Vlastelina Corcivlanskoga. To je ujedno središnja i najduža poema objavljena nakon potresa u knjižici Grad Dubrovnik vlastelom u trešnji tiskanoj u Anconi.
Meni ako trudne zgode
Moj činiše ures pasti
Na pristolju od slobode
Jošte sjedim s mojom vlasti,…
Iako blago moje milo
Crkve, dvori, kuće, zgrade
U pepeo se obratio
I već mi ga nije sade.…
Nije odluka vječna bila
Mene sasvijem poraziti
Neg cjeć teškijeh grijeha i dila
Milostivo pohoditi.…
Ali ures će uzvratiti
Moj prelijepi meni opeta
Ko feniče na svem sviti
Iz pepela ka izlijeta…
Jaketa Palmotić Dionorić (oko 1616-1680) u Velikoj trešnji izgubio je cijelu obitelj i svu imovinu. O tom nemilom događaju napisao je ep Dubrovnik ponovljen od 20 pjevanja (dvadeseto pjevanje je nedovršeno) u kojem opisuje potres kojemu osobno nije svjedočio. Naime, Jaketa se tada baš vraćao u Dubrovnik nakon dvogodišnjeg boravka u ulozi poklisara harača na Porti.
Naš Dubrovnik dičaše se
Nad slovinske sve države
I ko soko vijaše se
Sred nebesa s svoje slave.…
Sveta bješe jur nedjelja
S velicijema došla posti
Kad našeg Spasitelja
Smrt plačemo u žalosti…
Iznenadke kad strašivo
Eto zemlje igrat uze
I kamenje lećet živo,
Čim sve građe valjahu se…
A u gustom crnu oblaku
Mnogo dana gladovasmo
Bojasmo se i strašismo,
Smrt prid očim sveđ gledasmo,
Sve što imasmo izgubismo:
Grad, rođake, blago i zlato,
I svu slavu našijeh dika,
I s tijem biće još bogato,
Ke među nam bješe od vika
Ter smo sada svi ostali
Lačni, goli i ubozi,
I na ništa tako pali
Da od glada ginu mnozi…
O dubrovačkom potresu pisali su i drugi dubrovački vlastelini i trgovci: Benedikt Stay, Benedikt Rogačić, Stjepan Gradić, Baro Bettera, Nikola Bunić…
Anita Ruso