Velika igra: Pametno napisana i uzbudljiva istinita priča o princezi pokera

Velika igra (Molly’s Game, 2017., 140min)
Režija: Aaron Sorkin
Scenarij: Aaron Sorkin
Glume: Jessica Chastain, Idris Elba, Kevin Costner, Michael Cera, Jeremy Strong, Chris O’Dowd, Bill Camp

Filmu Molly’s Game je, po svim postojećim parametrima, u startu bilo namijenjeno da bude uzbudljivo ostvarenje. Za početak, riječ je o redateljskom prvijencu cijenjenog scenarista Aarona Sorkina (The West Wing, The Social Network, Moneyball, A Few Good Men) koji je, ne bi trebalo čuditi, napisao i scenarij. Da bi stvar bila još primamljivija, za glavne glumce odabrani su Jessica Chastain i Idris Elba. No, najbolji dio tek slijedi: Sorkinova Velika igra zapravo je adaptacija memoara iz 2014., Molly’s Game: From Hollywood’s Elite to Wall Street’s Billionaire Boys Club, My High-Stakes Adventure in the World of Underground Poker. Srećom pa podugački naslov sam sebe objašnjava. I još većom srećom nije nimalo bitno da znate išta o pokeru kako bi vas Sorkinov film bespogovorno uvukao i angažirao na dva sata i dvadeset minuta.

Prije nego što je Molly Bloom (Jessica Chastain) postala poznata kao “princeza pokera”, bila je skijašica s aspiracijama za Olimpijske igre. No nakon što joj je neočekivana ozljeda uništila san, odlučila se odmoriti godinu dana prije upisivanja prava. Ambiciozni otac psiholog (Kevin Costner), koji od svoje djece nije očekivao ništa manje od izvrsnosti, nije odobravao te joj je odbio financijski uskočiti. Tako je Molly, nakon preseljenja u Los Angeles, počela raditi više poslova istovremeno, između ostalog i kao osobna asistentica Deana Keitha. Pravi zaokret u njenoj karijeri dogodio se kada ju je Dean tražio da organizira pokerašku partiju koju on vodi…

Mollyn streloviti uspon u svijetu pokera, igre o kojoj je učila guglanjem i promatranjem tijekom i nakon te prve partije, zvuči toliko suludo da je na trenutke teško povjerovati kako je riječ o nizu istinitih događaja. Ali upravo to uvelike svjedoči o sposobnostima naslovne junakinje. Riječ je o ženi koja je, oslanjajući se gotovo isključivo na svoju dovitljivost i inteligenciju, uspjela napraviti višemilijunski biznis – i to od osiguravanja nekolicini muškaraca da imaju gdje i čime igrati poker. A kao što je u memoaru napisano, a u filmu rečeno, ali ne i dotjerano do kraja, neki od tih muškaraca bila su poznata holivudska imena, guzonje s Wall streeta, političari i ostali moćni muškarci koji nisu imali pametniju namjenu za svoj novac od ulaganja 250,000 dolara samo kako bi prisustvovali jednoj partiji. I, neovisno o dobitku ili gubitku, redovito se vraćali po još.

Oda ženskoj snalažljivosti i moći? Itekako. I taman kada bismo mogli pomisliti da film neće zaći u teritorij psihološke razrade i seciranja Mollynog poriva za igranjem među “velikim dečkima”, Sorkin nam pruži upravo suprotno: “tri godine psihoterapije sažete u tri minute”, da citiram jednog od likova. I bez toga bi film savršeno funkcionirao, ali ovako je dobio na dubini i kompleksnosti u trenutku u kojem to nismo očekivali, a koji se scenaristički savršeno uklapao u daljnji narativ.

Sve te velike face Molly je držala u šaci i za jaja – bila je daleko najmoćnija osoba u prostoriji, baš zato što njena moć nije izvirala iz pobjede u kartaškoj igri i milijuna na računu, već iz informacija koje su ti muškarci sami od sebe odavali. Ipak, velike količine novaca jesu uslijedile, kao i metaforička pobjeda kada je, nakon objave svoje knjige, karte odigrala kako se spada. Kako i sama u nekom trenutku znakovito kaže – poker nije kockanje, to je igra vještine. A ona se pokazala iznimno vještom u kalkulacijama i povlačenju poteza nakon što se čitava postavljena struktura do temelja urušila. A sve to učinila je a da u svojem memoaru niti jednu tajnu nije povezala s pravim imenom – osim s onima imenima koja su već bila javno dobro.

Iz svega se navedenog lako da zaključiti kako je film prvenstveno scenaristička bomba. Pametno napisan, sa zanimljivim i često duhovitim dijalozima, u Sorkinovom scenariju nije bilo mjesta za propuste. Tim više jer se odlučio za nelinearno pripovijedanje, koje jest zahtjevnije, ali i utoliko zahvalnije kada se objelodani koliko takva struktura doprinosi razvoju priče i likova. U slučaju Velike igre, to je bio pun pogodak – Molly prvo upoznajemo u doba skijaške slave, zatim znatno nakon izdavanja knjige, kada je primorana udružiti snage s odvjetnikom Charliejem Jaffeyjem (Idris Elba), da bi nas se, kroz Charliejeve upite, narativno odvelo u sam sadržaj memoara, i tako ukrug. Time njen odvjetnik uvelike služi kao glas publike, znatiželjno verbalizirajući sva pitanja koja su se rodila u našim umovima i iskreno izražavajući čuđenje nad nekim od događaja.

No, za scenarij smo već mogli pretpostaviti da će biti vrhunski, ipak Sorkin nije od jučer. S radošću mogu reći da je i redateljski jednako dobar. Ako vam se čini da bi vam film o pokeru mogao biti dosadan, ne berite brigu. Sorkin svojom režijom uspijeva u gledateljima generirati iskonsko uzbuđenje oko igre – čak i u onima koji je ne razumiju. Brzom izmjenom kratkih kadrova tijekom samih partija stvorio je atmosferu unutarnje događajnosti uslijed naleta adrenalina, za koju vjerujem da je odraz igračeva stanja, a uz to nam je ponudio i nekolicinu zanimljivih vizualnih rješenja koja mogu služiti kao zgodan šalabahter. No, i ostatak filma je takav – brz, domišljat, dovitljiv, uvijek jedan korak ispred nas, ali nikad nas ne podcjenjujući.

Jessica Chastain apsolutno je savršena za ovu ulogu – poprilično je točno “skinula” Bloom u glasu i kretnjama, a Elba joj savršeno parira kao fiktivnih lik odvjetnika koji je pokušava odgonetnuti. Doduše, od njih se i očekuje puno, stoga bih kao najveće iznenađenje ipak istaknula Michaela Ceru, kojem je uloga jednog od igrača vjerojatno najbolja koju je do sada ostvario – i najveći odmak od njegovih dosadašnjih. Naime, njegov lik, u filmu nazvan samo “Mr X”, veliki je holivudski glumac za kojeg se šuška da je “miks” više od jednog polaznika Mollynih igara za koje se već saznalo – Tobeyja Maguirea, Matta Damona, Bena Afflecka i Leonarda DiCaprija. Makar, na Tobeyja je u medijima nekako stavljen najveći fokus, vjerojatno zato što Molly u knjizi navodi kako ju je ovaj u jednom trenutku tražio da se za osvajanje čipa od 1000 dolara glasa poput tuljana koji traži ribu. Naravno, odbila je.

U konačnici, premda je zaradio samo jednu nominaciju za Oskara – onu za najbolji adaptirani scenarij – scenarij nipošto nije jedini adut Velike igre. O samoj igri ne trebate znati ama baš ništa – dovoljno je prepustiti se Sorkinovom vodstvu i dozvoliti mu da vas vješto uvede u tajni svijet dokone elite. I to kroz poker, vreće novaca i sposobnosti svoje nepokolebljive naslovne junakinje.

Koraljka Suton

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...