Vegetarijanka: Mogućnost nevine preobrazbe u nasilnome svijetu

Pitate me zašto odbijam jesti meso. Ja se, sa svoje strane, čudim kako vi možete u usta trpati trupla mrtvih životinja, zapanjuje me što ne smatrate odvratnim žvakati isjeckano meso i gutati sokove smrtnih rana.

J. M. Coetzee, ”Život životinja”

Međunarodna Bookerova nagrada za književno stvaralaštvo od 2005. dospijevala je u ruke najrazličitijih nacionalnih književnosti pisanih ili prevedenih na engleski jezik. Kada je dobitnik jedne od najuglednijih književnih nagrada na svijetu iz Albanije, Nigerije, Mađarske, Izraela ili Dalekog istoka poput Južne Koreje – to zaokuplja osobitu pozornost. Osim toga Vegetarijanka južnokorejske spisateljice Han Kang dovoljno je kontroverzan roman da pobudi znatiželju, dovoljno ekstreman i bizaran da ga mnogi nisu očekivali od odmjerene ”gospođe Kang”.

Svaki put kada bi uzela prijevod svoje knjige u ruke, osjećala bi se čudno jer bi uz svoju sliku vidjela nerazumljive riječi. To je, prema Han Kang, zahtijevalo određeno povjerenje u prevoditelja. Engleski je napokon razumjela, ali je zanimljivo što je knjigu prevela mlada Britanka Deborah Smith koja je tek prije devet godina počela učiti korejski, kada se uvjerila u manjak takvih prijevoda. Hrvatski prijevod Mirne Čubranić izdala je ove godine HENA COM.

Spisateljica je rođena 1970. godine u Gwangju. Kada je imala devet godina, njezina se obitelj preselila u Seoul, samo četiri mjeseca prije pobune u Gwangju 1980. godine, kada su vladine postrojbe napale prodemokratske prosvjednike, pucali na mnoštvo i ubili stotine. Iako masakru nije izravno svjedočila, duboko ju je obilježio i trideset je godina nastajao lik dječaka koji ga je preživio (u njezinu romanu Here comes the boy). Tri je godine radila na Vegetarijanki kojom se htjela nadovezati na svoju raniju priču (The Fruit of My Woman) o ženi koja fizički postaje biljkom, a muž ju zalijeva i stavlja u žardinijeru.

Nadahnuo ju je korejski pjesnik Yi Sang riječima: ”Vjerujem da ljudi trebaju biti biljke”. Kang to tumači kao obrambeni stav protiv nasilja te buđenje suprotnih impulsa za suosjećanje i otkupljenje. Autorica predaje kreativno pisanje na Umjetničkoj akademiji u Seoulu, a prirodno nam se nameće i zanimanje za njezino stajalište o vegetarijanstvu. Naime, u svojim kasnim dvadesetima nekoliko je godina bila vegetarijanka te je i sama iskusila osjećaje svoje junakinje. Zbog zdravlja je ipak počela jesti meso u malim količinama, iako ga ne voli i ima grižnju savjesti dok ga jede jer je svjesna kako smo ”žrtvovali tuđi život da bi sačuvali svoj”.

Je li zaista moguće da ljudi žive savršeno nevinim životom u ovom nasilnom svijetu? Što će se dogoditi ako netko to pokuša postići? Ako budemo stremili tome da nikome ne naudimo? Što je grijeh? Što je život? Što je smrt? Tko sam ja?

Zašto Han Kang šokira – znat ćete već ako vam kažemo da je odgovore na tako velika pitanja povjerila rubnoj, pasivnoj i šutljivoj junakinji koja tek za malo vode otvara usta i koja želi postati biljka – stoji na rukama kako bi se duboko ukorijenila u zemlju u psihijatrijskoj bolnici Ch’ukseong. Liječnici tvrde da nije samo riječ o tome da odbija hranu već je i ”shizofreničarka”. Malo tko ima vremena za detaljnu analizu njezinih snova, a još manje krikova. Kako riječi nikada neće biti dovoljne da se iskomuniciraju neizreciva potraživanja istine (Paul Gilroy), junakinja pribjegava tom spontanom, iskonskom, ljudskom i subjektivnom izrazu čovjeka.

Ne možemo pročitati krik, ali ćemo ga itekako doživjeti i s njim se solidarizirati. Uostalom, nije stvar u tome da nam junakinja odgovori na postavljena pitanja, nego da nam pokaže što znači biti čovjekom, a Han Kang nevjerojatno ispunjava tu zadaću koju si je zadala. Piše iznimno pronicljivo, sa senzibilitetom za ljudsko i s iznimnim razumijevanjem čovjekove patnje. Odlučna je analitičarka nutrine, i pod cijenu da sve krinke padnu, i pod cijenu napora da se uoče detalji. Oduševljava izborom marginaliziranih, ali važnih životnih situacija, jednostavnim stilom kojim uspijeva izreći zapetljan život, objektivnošću i istovremeno osjetilnošću koja ipak premašuje sve i preplavljuje čitav tekst. I razum se sklanja pred njom. Ovaj put mozak ustupa prednost drugim moćnim organima, srcu i želudcu.

Yeong-hye najprosječnija je žena na svijetu, srednje visine, ni duge ni kratke, ravno ošišane kose, žutičave kože kao da je bolesna. Svaki je dan ustajala u šest ujutro da skuha rižu i juhu i obično malo ribe. Od mladosti je pridonosila obiteljskom budžetu povremenim honorarnim poslovima, na kraju je završila kao asistentica na visokoj školi za računalnu grafiku i na ugovor uređivala oblačiće s tekstom za nekog izdavača stripa. To je mogla raditi i od kuće.

Nikad nije zanovijetala, od muža je rijetko što tražila. Kolegice ju ne zivkaju od jutra do sutra, a jedini joj je hobi bio čitanje. Sada se počela čudno ponašati. Najednom baca paketiće smrznutog mesa u crne vreće za smeće, a suprug nakon pet godina prvi put ide na posao bez opeglane košulje. Dok nije postala vegetarijanka, svoju suprugu ni po čemu nije smatrao posebnom. S velikim zanimanjem i znatiželjom iščekivali smo kako će se on kao ratio snaći u ovoj situaciji, ali prije negoli se udalji kao i Yeong-hyeini roditelji, zaprepašćuje nas hladnoćom kojom će ju pokušati racionalizirati.

Ponekad sam si govorio da, iako je žena s kojom živim malo čudna, iz toga se neće izroditi ništa posebno loše. Mislio sam da ću se lako izvući budem li o njoj razmišljao kao o neznanki, ili ne, kao o sestri, ili čak kao o kućnoj pomoćnici, nekome tko stavlja hranu na stol i održava stan urednim.

Han Kang, Vegetarijanka

Dok Yeong-hye osvaja simpatije svojom iskrenošću, autentičnošću, neposrednošću, djetinjastim i ludošću, njezin je suprug ”debelokožac po prirodi” i nesklon prepuštanju nerazumnim slutnjama. Misli da ženino vegetarijanstvo nema nikakve veze s njim i uspješno odolijeva samoispitivanjima.

Nemojte da ja sad ispadnem negativac. Svima je jasno da sam u ovoj priči ja prava žrtva.

Han Kang, Vegetarijanka

Nerazumijevanje tuđe patnje u romanu vodi osamljenosti. Junakinja ima osjećaj da sve oko nje počinje nestajati, ”kao odneseno plimom koja se povlači”, ”blagovaonički stol, ti, sav kuhinjski namještaj”, da je ”jedino što je preostalo u cijelom, beskonačnom svemiru”. S druge strane, u kontrastu s potresnim odbacivanjem osobe ”kao da je to nešto posve prirodno”, kao neispravnog sata ili kućanskog aparata, još je utješnija i dirljiva In-hyeina briga za sestru kada su ju svi drugi napustili, unatoč tome što i sama In-hye pati, napuštena i ostavljena sama s djetetom.

U toj osamljenosti, Han Kang jedina joj pridaje pozornost i suptilno odaje priznanje. Pronicljivost znači pratiti junakinju na naizgled posve uobičajenom povratku s posla, u koračanju sparnim ulicama ”koje su odjekivale glazbom i bile krcate parovima u večernjem izlasku” i proniknuti u njezinu usamljenost na kraju dana. Proniknuti u njene stvarne granice izdržljivosti i onda kada je sama forma zadovoljena, a junakinja izvana funkcionalna.

Stoji i promatra kišnu ulicu. Nalazi se na autobusnoj stanici preko puta terminala Maseok. Golemi teretni kamioni grme ispred nje, jureći brzom cestom. Kišne kapi bubnjaju o njezin kišobran tako žestoko da joj se čini da će probiti tkaninu. (…) Otresa kišne kapi sa sklopljenog kišobrana. Pod autobusa već je mokar, crn i sjajan. Od ovakve kiše koja sad pada kišobran nije dovoljna zaštita, pa su joj i bluza i hlače promočili. Autobus ubrzava, juri mokrom cestom. Ona se trudi sačuvati ravnotežu dok korača između sjedala (…) S nepomućenom mirnoćom svojstvenom samo onima koji su naviknuti na samoću, promatra kišu koja bičuje prozor.

Han Kang, Vegetarijanka

Pronicljivost znači pridati pozornost sivim licima zagledanim u kišu na prozorima psihijatrijske bolnice i jedinom svjetlu u golemoj stambenoj zgradi koje je In-hye upalila pred zoru dok su svi drugi spavali jer se tamo kuha u nutrini što drugi ne mogu ni zamisliti.

Da možda trenutačno Yeong-hyeino stanje nije prirodni razvoj onoga što i ona sama osjeća u posljednje vrijeme? Možda je u nekom trenutku Yeong-hye jednostavno pustila iz ruke tanku nit koja ju je povezivala sa svakodnevnim životom. (…) Da nije bilo Jiwooa – da nije bilo osjećaja odgovornosti prema njemu – možda bi i ona popustila stisak oko te niti. Jedini trenuci kad je ta bol nekim čudom sama od sebe prestajala bili su oni netom nakon što bi se nasmijala. Nasmijala bi se nečemu što bi Ji-woo rekao ili učinio, i netom nakon toga bila bi posve prazna, u njoj ne bi bilo čak ni boli. (…) Život je tako čudan, pomislila bi kad bi se prestala smijati. Čak i nakon što im se dogode neke stvari, bez obzira koliko grozne, ljudi nastave jesti i piti, ići na zahod i prati se – drugim riječima, nastave živjeti. A ponekad se čak i glasno smiju.

Han Kang, Vegetarijanka

Neće nas Han Kang poštedjeti ni truda malog djeteta da svim silama izmami iz mame mrvicu očite sreće, ni noći koja ponovno počinje, kada In-hye ne vidi i ne čuje nijedno drugo živo biće, ”duge kao vječnost, duboke kao močvara”, ni Ji-Wooove vrućice, ni noći provedene u brizi za drugog u vlastitoj patnji, ni zazornog, ni rana, ožiljaka, zabranjenog, tjelesnih izlučina, ni migoljenja nagih tijela isprepletenih ”kao povijuše u džungli”, nutarnjeg vrenja, tjeskobe, neispavanosti, opipljive usamljenosti koja se može nožem rezati, udaljenosti ljudi pod istim krovom, sporog protjecanja vremena, kazaljki na satu koje se pomiču kao ”komično zaustavljeni pokreti u nekom dosadnom plesu”, iznenadnog osjećaja da nikad nisi živio, udaljavanja od sebe i od sestre, nasilja, tuge, melankolije, krvarenja iz rodnice, vađenja polipa, hladnog spekuluma, povraćanja krvi, oštećenih žila, rezanja zapešća…

I još se štošta može iskopati, ali to sve okopnjuje od topline In-hyeina suosjećanja, od nutkanja Yeong-hye hranom i podsjećanja da je kao dijete voljela kompot od breskve, od zagrljaja, iako natapajući bluzu krvlju koju je njezina sestra povratila, od sjećanja na zajednička večernja kupanja u djetinjstvu, na hod po planinskoj stazi, gdje ranojutarnja rosa vlaži sandale i hladi bosa stopala, od razumijevanja tamo gdje se ono činilo nemogućim. Od nadolazećeg sunca na kojem će se sunčati Yeong-hye, uvjerena da može živjeti bez hrane i da joj treba samo sunčeva svjetlost. Pitala ju je sestra kako biljka može govoriti, ali uskoro će nestati i riječi, i misli… A kada i želudac postane manje važan, ostaje samo srce. I život, jer Han Kang nije htjela ubiti svoju junakinju, nego joj dati život. Odricanje od hrane simbolizira odricanje i pročišćavanje od sve ljudske okrutnosti i svakog oblika nasilja.

Vidi, sestro, stojim na rukama; lišće raste iz mog tijela, korijenje niče iz mojih ruku… ponire duboko u zemlju. Sve dublje i dublje… Da, raširila sam noge jer sam željela da iz mojih prepona procvjeta cvijeće; širom sam ih razdvojila…

Han Kang, Vegetarijanka

Nakon Kafke, dolazi nam iz Južne Koreje simbolična preobrazba u biljku. Iako je proljeće, hladnoća kasne zime još se uvijek osjeća u zraku i idealno je vrijeme za Vegetarijanku.

”Sanjam svoje ruke oko nečijeg vrata, sanjam kako nekog davim, hvatam ga za neposlušne vrhove duge kose i divljački je čupam, prodirem prstom u njegovu sklisku očnu jabučicu. Sati budnosti dugi su kao vječnost, ulica je dosadne boje golubljeg perja i moja odlučnost slabi, moji prsti savijaju se da ubiju. (…) Da barem mogu spavati. Da se barem mogu otresti svjesnosti barem na sat vremena. U stanu je hladno u ovakvim noćima, a takvih je noći više nego što mogu izbrojati, kad se probudim i bosonoga koračam naokolo. Hladnoća kao riža ili juha koja je ostavljena da se ohladi. S druge strane crnog prozora ništa se ne vidi. mračna ulazna vrata povremeno se zatresu, ali nitko ne pokuca. Kad se vratim u krevet i gurnem ruku ispod pokrivača, sva toplina već je nestala.”

”I ja imam snove. Sanjam… i mogla bih se pustiti i izgubiti u tim snovima, dopustiti im da me preuzmu… Ali san nije sve što postoji, zar ne?”

Han Kang, Vegetarijanka

Marijana Ivić

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More