Vedrana Klepica: U našem balončiću često zaboravimo da smo zemlja malih sredina i radnika

Unutar hrvatskih kazališta dramski se pisci vjerojatno najteže izbore za vlastito mjesto pod suncem. Nerijetko su poznatiji izvan granica vlastitoga prostora i jezika. Nekako tvrdoglavo ipak ne posustaju te se stoga za jednu malu književnost možemo dičiti plodnom i različitom dramatikom. Jedan od mladih te prilično beskompromisnih dramskih glasova na tragu Ivane Sajko i slovenske Simone Semenič jest i glas Vedrane Klepice, autorice čiji su dramski tekstovi izvođeni od Melbournea, Belfasta pa sve do Zagreba.

Njezini, sama će ih nazvati, tekstovi za izvedbu 21. noć, J.A.T.O., To Fuck Because We Want To, The Conspirators Project, Nebo je sivo i vidi se ispušni dimnjak jednog tvorničkog postrojenja mračni su i kritični, a lica su na vječnom rubu apatije i terorističke akcije. Ne zazire ni od seksualnosti ni od politike. Voli jezik – poetski, esejistički, u tečenju, agresivni, vulgarni, fragmentarni, crnohumorni, ironijski, monološki i dijaloški.

Razgovaramo na penzionerskoj inačici agore, odnosno tržnici jutro nakon njezine premijerne predstave za mlade Naš odgoj (r. R. C. Gatica) u HNK-u Ivan pl. Zajca u Rijeci, a uoči radijske premijere Bijelih bubrega na Radio ateljeu (HR 3). Uz sukobljene mirise riblje juhe i truleži pitam je kako uopće započinje spisateljski radni dan: ”Ovisi idem li na probu ili pišem. Ako pišem, dan započinje u jedan popodne jer obično pišem do pet ujutro. Popijem kavu, malo dođem sebi, osunčam se i ponovno počinjem pisati. Ako imam probe, život me prisiljava da se probudim u devet ujutro. A to mi teško pada…”

Tri tvoja posljednja u Hrvatskoj izvedena dramska teksta Tragična smrt ekonomskog analitičara (2013), Bijeli bubrezi (2017) i Naš odgoj (2018) tematski, ali i problemski otvaraju pitanja različitih razaranja u ekonomskom, feminističkom i obiteljskom ključu.

Tragična smrt ekonomskog analitičara i Bijeli bubrezi moji su autorski tekstovi i njihova suština je propitkivanje klasnih struktura unutar specifičnog mikrokozmosa. Ekonomski analitičar zapravo se bavio relacijama unutar zagrebačkih struktura prava, medija i mafije, te zlatne mladeži koja od korupcije i umreženosti svojih roditelja živi jako dobro, na grbači drugih, a da toga nije ni svjesna, dok sam u Bubrezima htjela fokus staviti na feminističku poziciju i progovoriti o klasi iz ženske perspektive. Došla sam do nekog mjesta u životu gdje sam morala podrobnije promisliti o suštinskim stvarima – gle, imam trideset godina i važna mi je ta pozadina iz koje dolazim. To je pozadina žena (i muškaraca!) koje nisu uvijek imali perspektivu u životu jer su živjeli u određenoj opresiji. Jedina sam visokoobrazovana osoba u svojoj obitelji i jasno mi je da uspjeh i sloboda nisu stvari koje se dogode samo upornošću, nego su dio slagalice privilegija i mogućnosti koje neki drugi nisu imali.

A Naš odgoj je naručeni tekst direktorice drame riječkog HNK-a Jelene Kovačić. Ali zainteresirao me problem mladenačke delinkvencije, iako nikad nisam pisala o mladima i za mlade. Prilično mi je to bilo izazovno jer čim se malo udaljiš od te dobne skupine, vremena se tako brzo mijenjaju da stvarno više nisam sigurna na koji način mogu uspješno komunicirati s generacijom koja sada ima petnaest godina. Ali imala sam sreću što sam imala izvrstan tim oko sebe Jelenu Kovačić, i naravno redateljicu Renatu Carolu Gaticu. Obje imaju izuzetno puno iskustva i uspjeha u radu s mladima, i puno sam osluškivala sugestije koje su mi one davale. Kazalište je na kraju dana timski rad.

Načele smo mnogo žarišta kroz tu ”dramsku trilogiju”. Prvo je pitanje naravno ekonomije. Kakve veze imaju s umjetnošću ti klasni odnosi ili te naše intimne pozadine, odnosno u nekome slučaju privilegije? Prema kojim obrascima današnji svijet ekonomije i umjetnosti funkcionira?

Kada ljudima dajete prilike, stavite ih u okolinu u kojoj oni mogu rasti, kada se mogu obrazovati, onda  mogu ispasti korisni, samosvjesni i emancipirani pojedinci. Nisam sigurna da živimo sasvim u takvom društvu. Živimo u vrlo jasnoj strukturi gdje je sve politički složeno i klasno jasno. A intimno…? Počela sam naglašavati u zadnje vrijeme kako dolazim iz Kutine. Uporno pokušavam uvjeriti Zagrepčane i Splićane da je Kutina u biti najljepši grad u Republici Hrvatskoj, no šalu na stranu, volim  naglasiti tu klasnu poziciju radničke obitelji iz maloga grada u kojem većina ljudi nije mogla ići u dramsku skupinu, ili ići učiti svirati violinu i sl. U Velikoj Britaniji već petnaest godina imate problem da skoro 90 % umjetničke scene čine djeca roditelja koji su iz srednje i više srednje klasa.

Čini mi se da su te privilegije koje spominješ nerijetko rezervirane za veće gradove.

Ma, ima dobrostojećih ljudi u malim mjestima i sirotinje u velikim, nije u tome stvar, nego mi smo zapravo zemlja malih sredina i radnika. Ljudi koji ne idu na tečajeve francuskog, u kazalište ili dobar koncert jer ga nemaju u svojem gradu, ili nemaju novaca za njega. To su stvari koje ljudi u našem balončiću prečesto zaborave.

Ako su ljudima na neki način uskraćene te privilegije, kako onda uspjeti u tome što rade?

Pitanje je što znači uspjeti. Kada nemaš privilegija, za taj tzv. ”uspjeh” moraš napraviti mnogo društvenih kompromisa. Moraš se gurati, nekada i korumpirati. Budi dio određene klike ili stranke i bit će ti lakše. Evo prijateljici mi je neki dan obećan stalni posao pod uvjetom da se učlani u HDZ. Ona je odbila i sad je nezaposlena. Kako da vas to ne ubije u pojam?

S obzirom na to da smo generacijski bliske, možemo li većinu tih problema koji nas tište svaliti na devedesete?

Svako vrijeme ima neke svoje specifičnosti. Nas su, eto, zapale te usrane devedesete. Nekad mi se čini da je naša generacija upravo zbog toga dosta morbidna i cinična, i da nas malo toga više može stvarno šokirati. To su barem česti komentari na moj rad. Cinizam. Grubost. Apatija. Sve krivo! Ja? Apatična? Ja sam apsolutni optimist. Vjerujem u ljude, dobrotu i umjetnost [smijeh].

Kad smo ”načele” buržuje, više i srednje klasa, jednom mi je simptomatično ispred Ministarstva kulture Karakaš rekao kako je njegova pozicija pisca privilegirana jer njegovi roditelji ne čitaju romane. Tako se u pisanju mogao ogoliti dok su njegove kolege s možda drukčijom pozadinom na neki način tu zakočeni.

Moja obitelj ima slatko-gorki odnos prema mojem poslu. S jedne su strane ponosni, podržavaju me i dolaze na većinu mojih predstava, ali dosta stvari u koje ja vjerujem i koje komuniciram u svojem radu zapravo su stvari koje njih jako zabole (ateizam, queer, feminizam) jer naši konteksti nisu isti. Onda mene zaboli jer njih zaboli i tako će to ići u jedan vječni loop. Čitavo vrijeme razmišljam o toj poziciji – gdje je taj veliki jaz između mene i mojih poimanja slobode, i onoga što oni smatraju stupovima društva na kojima smo izrasli. Ali mi stalno razgovaramo. I to je meni najbitnije. Vjerujem u dijalog.

Prevladava taj nekakav princip u nas ako se s nečim ne slažemo, onda to shvaćamo kao napad na vlastite vrijednosti. Uvijek te neke čudne polarizacije urbano-ruralno, napredno-nazadno…

U demokraciji svakome treba biti omogućeno živjeti vlastite vrijednosti, slobode koje ne ugrožavaju drugoga – to je banalna stvar koju dobar dio ljudi ovdje odbija prihvatiti. Ateistkinja sam, a dolazim iz katoličke obitelji. Meni je religija nepotrebna, puno stvari koje čujem od  svećenika smatram duboko uvredljivima, ali ne mislim da treba zabraniti crkve. Tko želi neka ide, ja neću, niti ću prosvjedovati ispred crkava, ali kao u nekom srednjovjekovnom matriksu danas gledamo kako neki prosvjeduju ispred kazališta zbog predstava koje smatraju uvredljivima. Mole ispred ginekoloških odjela bolnica za žene koje nisu tražile da se za njih moli. Preporučila bih tim ljudima da se bave ekologijom ili volontiranjem u pučkoj kuhinji ako već žele napraviti nešto dobro za društvo.

Možda trebamo gledati stvari u kontekstu i pokušati razumjeti našu nespremnost na tu količinu slobode?

Što više imamo ekonomski obespravljenih ljudi  koji moraju učiniti hrpu kompromisa da bi uopće dobili posao i preživjeli, tada imamo malo ljudi koji imaju prostora za kritičko promišljanje. Pravna i ekonomska situacija znatno određuju slobodu govora. Moja je pozicija tu nezahvalna, prekarni sam radnik već godinama, no to je ipak moj odabir. Taj prostor slobode koji uživam plaćam nesigurnom egzistencijom.

Od najkrvavijih mogućih način zarade vratimo se feminizmu Bijelih bubrega. U SAD-u prevladava libertarijanski feministički san, kod nas je situacija kudikamo složenija.

I dalje imamo financijski nestabilnu poziciju žena. Mojoj je baki djed zabranio da radi kao medicinska sestra. Ta pozicija jedne žena koja ne može otići u trgovinu bez punomoći na muževu karticu, tu završava sloboda. Mnogo je žena u nekakvim obiteljskim zajednicama u kojima radije ne bi bile, ali ne znaju kako drukčije preživjeti. U Bijelim bubrezima postavljam jasno pitanje: ”Kako se emancipirati ako uopće nemaš ideju da to možeš, da to postoji?”

Slavenka Drakulić je davno u Jutarnjem napisala da se promjene događaju, ali presporo za njezin ukus…

A kako će se događati promjene ako imamo obrazovne institucije na kojima se prečesto prelama politika i ideologija, a ne znanost i humanizam? Ako učimo mlađe od sebe diskurs nasilja i netolerancije?

Kako ti je onda bilo dati glas mlađoj generaciji, odnosno tinejdžerima u Našem odgoju? Njihovi glasovi nisu baš bogobojazni, problematični su, uplašeni, agresivni, vulgarni, površni, ali i inteligentni.

Riječ je o mladim delinkventima. Naravno da su uplašeni i vulgarni. Što bi trebali, recitirati Očenaš? Ako razmišljam u smjeru što bi tim mladima trebalo, upadam u zamku patroniziranja jer to nikad neću znati osim ako projektu ne pristupam dokumentarno s višemjesečnim istraživanjem. Htjela sam obuhvatiti ono što smatram aktualnim i što će svi razumjeti, a to je pitanje krivice. Tko snosi krivnju što mladi ljudi doživljavaju te sudbine? Tu postoji jedan trokut koji ide djeca-roditelji-pravni sustav.

Za sve smo naše neuspjehe mrtvi-hladni krivili roditelji, no naša će djeca vjerojatno kriviti sustav?

Ne svi, ali najviše problematične djece dolazi iz ekonomski obespravljenih i konzervativnih obitelji. Roditelji u mojoj drami nisu negativni likovi, i oni su obespravljeni jer ne znaju što bi sami sa sobom, ne mogu se izvući iz problema u kojima žive, teško im je. A pravni sustav nije najučinkovitiji kada treba pomoći tim roditeljima. Ne želim ponuditi lijepi završetak i svjetlo na kraju tunela jer mislim da je svakoj mladoj osobi u toj situaciji to zapravo smiješno. Najvažnije je pokazati prostor empatije za njih. Reći jasno: ”Svi se bojimo – ‘ajmo o tome razgovarati”.

Zašto mi više ne razgovaramo?

Zato što je u konzervativnim društvima razgovor tabu. Morate skrivati sve svoje probleme i sumnje pod tepih. Morate skrivati da ste gay, silovana žena ili na rubu siromaštva. Jer sve je to sramota. Na van morate biti dobri građani koji se uklapaju u cjelinu. I tu se rađaju frustracije.

Korupcija, feminizam i delinkvencija. Trolist u trilogiji velikih i društveno angažiranih tema. Koliko ti je ta angažirana pozicija kao spisateljici važna?

Razumijem da neke ljude to može iritirati, no društvena angažiranost je moj primarni drive kad radim umjetnost. Zanimaju me i estetika, larpurlartizam, kodovi glumačke igre, no stvari koje radim uvijek moraju tražiti procijepe u društvu.

Mladenački bunt ili?

Univerzalni bunt. Bilo koji samosvjesni pojedinac mora biti kritičan građanin. Mi smo društvo koje se nedovoljno buni, društvo pasivnih građana. Koliko ljudi mora postati ekonomski obespravljeno da bi se nešto dogodilo? Mogu li se društveno uvjetovani pojedinci uopće buniti?

Ima li onda nade za ovo društvo?

Naravno da ima. Važno je inzistirati na komunikaciji, označavati nepravedne točke u našem društvu. Vjerujem u promjenu pojedinca. Ako dvije osobe u publici nakon moje predstave počinju drukčije razmišljati nego što su dotad, ili si postave neka pitanja, čak i ako ih samo iritiram – smatram to uspjehom. Pa i meni je umjetnost promijenila život. Čitanje knjiga, gledanje filmova i predstava dalo mi je slobodu koju prije nisam imala. Mene je to istinski promijenilo.

           Anđela Vidović

Fotografija naslovnice: D.Nenadić

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...