U prozi Lucije Berlin nema skrivanja, ostaje golo preživljavanje

Lucia Berlin , ''Večer u raju'' (Zagreb, OceanMore: 2019), s engleskoga prevela Vjera Balen-Heidl

Večer u raju, druga je objavljena posmrtna zbirka priča američke spisateljice Lucije Berlin nakon Priručnika za spremačice (2017) u istoj nakladi. Sadržava dvadeset i dvije kratke priče. Dvanaest ih je napisano u prvom, a ostalih deset u trećem licu. Treća po redu Anando. Gotska romanca najduža je u zbirci, a osamnaesta Kišni dan najkraća, iako se na jednoj stranici stisnula i šesnaesta priča Pony bar, Oakland.

Sve ih strukturira i ujedinjuje u skladnu cjelinu glas pripovjedačice, autobiografski Ja u prvom i trećem licu. Tematsko žarište svakodnevna je komunikacija između aktera uhvaćena u rudimentarnim pokušajima bez smislena sadržaja i dubine, uglavnom svedena na puka ponavljanja. Živost i protočnost daju opisi ambijenta, atmosfere, okoline i neposrednih predmeta u okruženju, koji na momente vežu i sputavaju likove.

Naslovna Večer u raju pripovijeda u trećem licu priču o životnoj sreći Hernana, lokalnog barmena u hotelu Oceano. Hernan je znao za razliku od drugih iz zbirke ”da je sretan upravo sada”. Nekonfliktan, sretno oženjen te zaljubljen u svoju suprugu i dvije kćeri za koje je i sam vlasnik hotela pohvalno govorio pred drugima jer su ”tako lijepe. Nježne i nepokvarene i ponosne i…”. No ništa se drugo tu ne događa što bi potkrijepilo širinu i značaj istaknute sreće. Po čemu je Hernan toliko sretan osim što je bio u hotelu dok se snimala Noć iguane, i tada svakodnevno susretao estradnu kremu poput redatelja Hustona, glumaca Ave, Burtona i Liz. Svaki su dan boravili u baru. Hernan ih je posluživao, usput slušao, promatrao i procjenjivao.

Kad bi nakon posla dolazio kući sve bi tračeve ispričao ženi. Ona bi mu redovito izmasirala leđa, pa bi se još nečemu nasmijali te zaspali sretni i zadovoljni. Hernan je pun ushita ponavljao u sebi: ”Bože, kakav sam sretnik!” Nije on znao zašto je tome tako i čak mu je bilo ”neugodno zbog toga pa se osvrnuo oko sebe. Nitko ga nije čuo. Nasmiješio se i rekao: Baš sam sretnik!” Lakoća površne komunikacije, usputnost koja nikamo ne vodi, zategnula je ironijski okvir pretvarajući Večer u raju u ispraznu okaminu.

Priče su prožete monotonom komunikacijom, brojnim kratkim susretanjima i razilaženjima, usputnim druženjima, pijankama, tračevima, bizarnim dogodovštinama. Svi akteri ostaju zatvoreni u bezizglednom preživljavanju ispraznih replika. Premda u zadnjoj priči Luna nueva pripovjedačko Ja pronalazi oslobođenje u tamnoj vodi. Naravno, u naručju žene. Prepustila se na kraju zbirke ta bezimena žena struji i plutala je oslobođena ”u toploj, kao svila nježnoj vodi”. Tko je ona, samo žena koja je zagrlila staricu, uplašenu i nesigurnu, pomogla joj je da uđe u vodu, doslovno je unijela izmorenu staricu u tamne dubine, a ova je:

krhkim rukama obavijala ženin vrat/i tako su/ plovile amo-tamo po tamnoj vodi, dok se odjeća ostalih kupača vrtložila oko njih kao kakav balet.

Do Lune sve je puno depresije, nezadovoljstva, sakaćenja, protagonista u krugu ovisnosti bez nade i spasa. Razgovori među njima su kratki, isprekidani, površni, dok beznadno stoje u mjestu prepušteni zadanim nesrećama. Nitko se nije mogao izvući. Oni kopne u vlastitoj nemoći.

Andado. Gotska romanca opisuje prvi tjelesni užitak i žudnju četrnaestogodišnje Laure. Zbližila se sa sredovječnim senatorom Andresom Ibanez-Greyom, jednim ”od najbogatijih ljudi u Čileu”, u avanturi. Tijekom nezgode usred olujne kiše, upali su u rijeku. Tjelesno uzbuđenje buknulo je u punoj snazi i romanca je dostigla vrhunac. Nakon što su se iskobeljali iz zapjenjene vode, Lauru je prožela ”žudnja i nije znala što će, kako se radi ono što su radili. Držala ga je za srebrnastu glavu dok joj je ljubio grudi”. Bio je to njihov raj. Povlašteni trenutci ošamućenih poljubaca potpuno ih obuzeše pa odjednom ”zaprepasti je bol” dok se po nogama ”ljeskala i pušila sperma”. Romanca je okončana, preostalo je tek ”Zbogom. Hvala vam na predivnom vikendu”. Uoči povratka kući u krevetu je do kraja pročitala Prvu ljubav, i ”ni na što više nije mislila, samo je ležala budna, sama”.

Pripovjedačko Ja u svakoj je priči jednako prisutno i u sebe zagledano. Njegova se instanca ne mijenja, ostaje distancirana uz naglašenu ogorčenost životom koji se jednostavno dogodio. Razočaranju nema kraja bez obzira kroz koga progovara. Ne mari ona za dubljim analizama ili psihološkim prekapanjima, želi predstaviti likove i prikazati ih u njihovu stvarnom ambijentu. U toj stalnoj traumi proživljenog pripovjedačica se okreće prirodi, promatranju onoga što je gore te svega ostalog što raste i cvjeta dolje između ljudskih sudbina kojima ionako nema pomoći.

Često je u prvom planu opsjednutost svakodnevnim ritmom, i to je nepremostiva nevolja u životima likova. Ponavljanja i samo ponavljanja svakodnevnih sitnica čine okosnicu. Ustajanje, doručak, djeca, posao, ručak/večera, odmor i pokoja usputna rečenica. Ili pitanje ili izjava. I ”to je razumljivo, rekla bi u sebi /jer svakako/ je potreban ritam” kao sigurna i neupitna rutina. Replike između likova svojom pravilnom predvidivošću ubijaju u pojam. Sindrom robota –  ”svaki Božji dan isti raspored – čak je i na semaforima uvijek” isti raspored. I koliko puta žene u pripovijestima zamole svoje partnere tijekom nepregledne rutine: ”Molim te, razgovaraj sa mnom”.

U prozi Lucije Berlin nema preispitivanja. Ne istražuje i ne analizira psihološke profile likova, ne traga za odgovorima na temeljna životna pitanja. Tek evidentira stanje, prikazuje plošnu strukturu svakodnevice i samozadovoljnih aktera s jedne, te nezadovoljnih i nesretnih, s druge strane. Slaže mozaik slika kratkog daha. Zasićenost likova i njihove besadržajne replike pripovjedačica nadomješta prirodom, mikrokozmosom, kojega malo tko primjećuje. Slike iz života detaljno su iscrtane. Ispisane britkim i nedvosmislenim jezikom u potpunoj ogoljenosti. Čitatelja će svakako ponijeti jasnoća, iskrenost banalnih situacija te snaga beskompromisne i jasne poruke. Skrivanja nema. Sve je otkriveno i bez ukrašavanja prepušteno čitateljima.

Što na kraju preostaje osim jednog nedvosmislenog pitanja koliko dugo je autorica izdržala ”taj život u raju”. Sve se vrti u krug, ”težak je ovaj život u raju” od večeri do večeri, i nikako da svane. Očito je prema prazninama između redaka da drugom i drukčijem raju treba težiti. Traži se raj u kojem protagonisti slušaju i razgovaraju. Na kraju otvoreno nezasitni osluškivanja i uvažavanja.

Miroslav Artić

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More