Vanja Trobić o izložbi: Šteta je da ti radovi samo skupljaju prašinu

Apstrakcija je učestala tema u kreativnom stvaranju. Metafizički i umjetnički aspekti apstrakcije često opsjedaju kreativne umove, a Vanja Trobić nije iznimka – ona je čak razvila vlastito logično igranje s više ili manje apstraktnim temama, elementima , osjećajima i porukama.

Glavna ideja vodilja za nju je građenje mitova – intimnih mitova, da budemo precizni, počevši s djecom i djetinjstvom, dajući im ključnu važnost u predstavljanju nove generacije koja će donijeti značajne promjene ovom svijetu.

Vanja promišlja ljudsku tjelesnost, smrtnost i konačnost – i sukladno tome – preživljavanje, duhovnost i čovjekovu želju da posegne za vječnosti. To je gdje djeca i njihovo djetinjstvo dolaze u igru – ulaze i izlaze – početak rekreiranja pravila, svih mitova. Set pravila za nadolazeće vrijeme.

Ova će izložba prikazati vaše radove koji su nastajali od 2009. godine do danas. Je li ovo za vas na neki način zatvaranje te faze?

Nije mi bila namjera zatvoriti fazu, samo sam željela iskopati neke svoje starije radove koje nije vidjelo mnogo ljudi. Šteta je da ti radovi samo skupljaju prašinu. U posljednje vrijeme zaista mnogo radim i iako predosjećam neki preokret, još uvijek ne mogu reći da sam spremna zatvoriti ovu fazu jednom za svagda.


Foto: Dario Belić

Kako ste započeli raditi djela koristeći fotografije i kolaže djece?

Prije nego se kolaž pojavio u mojim radovima, posrećilo mi se što sam imala projektor kojeg sam koristila u slikanju dječjih portreta i figura. Kada sam projektor vratila njegovom vlasniku, nije mi ostalo ništa drugo do improvizacije. Tako sam došla na ideju kolažiranja printova, i nakon nekog vremena eksperimentiranja shvatila sam da mi najbolje odgovara ink-jet tehnika printanja.

Svi ljudi, ali i životinje koje crtate, imaju oči koje izgledaju drugačije nego bi trebale. Zbog čega je to tako?

Priča je posve jednostavna, ako ne i banalna. Rije je o identitetu, skrivenom ili anuliranom. Ne samo da oči predstavljaju ogledalo duše, način na koji ja to radim prikazuje djecu podjednako, eliminirajući bilo kakve osobne karakteristike. Osim toga, postoji i element točkastih rešetki koje imaju jednako značenje i svrhu – da svih izjednače.

Foto: Dario Belić

Također, postoji i taj, nazovimo ga tako, ‘dodatak’ – korištenje ručno pisanog teksta i matematičkih jednadžbi. Možete li nam reći više o tome? 

Prije nekoliko godina pronašla sam bakinu bilježnicu iz srednje škole, bilo je to još 1950-ih, pa sam je iskoristila kao knjižicu za crtanje. Intervenirajući u artefakte nečije osobne povijesti na neki je način zazivanje … a napisi i matematičke jednadžbe simboliziraju kompleksnost nečije povijesti. Kao dio ove izložbe možete prelistati ove bilježnice i vidjeti neke crteže gdje je tekst samo prenesen iz nekih od originalnih bilježnica.

Gdje ova priča o mitovima – intimnim mitovima – započinje i zašto su djeca u sredini te ideje?

Od samog početka nastojala sam obogatiti svoj rad s osobnim interpretacijama svijeta i života. Stoga, intimni mitovi su asocijativne vizualizacije nekih pojmova, koncepata ili složenih priča. S vremenom moje priče mogu narasti i razviti se u pune ‘mitove’, ali oni su još samo fragmenti mojim misli. Djeca dominiraju kao simboli promjena, obnavljanja i regeneracije. Oni su moja mala vojska u borbi za razumijevanje našeg tragičnog života na Zemlji.

Primijetio sam da volite crtati i jelenove. Kako je započela ta fascinacija? 

Prvi jelen pojavio se prije dvije godine na jednoj od mojih slika. Od tada ih nisam nacrtala mnogo jer se to nekako čudno poklopilo s ovom generalnom ‘jeleno-manijom’ koju možete vidjeti posvuda oko nas, ako to uopće mogu tako nazvati… Mogla je to biti bilo koja divlja životinja, ali ispao je jelen bez nekog pretjeranog razloga. Jelenovi su lijepi. Vukovi i ptice također se s vremena na vrijeme pojavljuju u mojim radovima… Životinje predstavljaju prirodu i prirodno stanište kojim se u svojim slikama suprotstavljam svojim pričama o ljudskoj vrsti.


Foto: Dario Belić

U vašim radovima postoji i primjetna eksplozija boja. Je li to način pojačavanja apstraktnog osjećaja u radu, kreativna ‘buka’ ili nešto treće?

Da, volim taj kontrast, ‘Buka’ je dobra riječ koja opisuje što se tamo događa, iako sam se u posljednje vrijeme po tom pitanju primirila. Ne postoji poseban razlog, osim moje strasti prema bojama.

U vašim radovima postoji i mnoštvo misli i poruka koje se odnose na čovjekovu tjelesnost, smrtnost i konačnost. Je li to način obuhvaćanja ljudske smrtnosti ili težnje za postignućima koja će dati besmrtnost? Koje je jače, po vašem mišljenju?

‘Prihvaćanje’ smrtnosti bi bilo teže, kada bi bilo moguće – i ne vjerujem da je moguće iako zvuči tako jednostavno. Vjerujem da ljudska vrsta neprestano napreduje kako bi uspjela preživjeti – i ne prihvaća našu konačnost. Znam da ću jednog dana prestati postojati, ali to je još uvijek duboko uznemirujuće. Kao što je to rekao Miguel de Unamuno, naša taština je želja za preživljavanjem – prirodno je da težimo besmrtnosti, da uđemo u vječnost našim djelima ili postignućima, ako već ne možemo fizički… No dobro, previše je toga o čemu bi se na ovu temu moglo razgovarati.

Što od vas možemo očekivati u bliskoj budućnosti?

Radit ću ono u čemu sam najbolja… pa, nadam se, možete očekivati novu seriju crteža/slika i više izložbi.

 

Ashas Adzhun

 

***
Ne propustite zatvaranje izložbe Vanje Trobić u Boonici, Veslačka 23, u petak, 7. lipnja s početkom u 20 sati. Ovo je ujedno i zadnja izložba BooEx projekta udruge Boonika ove sezone koja će se održavati u Boonika prostorima u Zagrebu.

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More