prvo slovo kulture

Van Goghov misterij prekrasno je ljubavno pismo ocu moderne umjetnosti

Loving Vincent: Van Goghov misterij (Loving Vincent, 2017., 95 min)
Režija: Dorota Kobiela, Hugh Welchman
Scenarij: Dorota Kobiela, Hugh Welchman, Jacek Dehnel
Uloge: Robert Gulaczyk, Douglas Booth, Jerome Flynn, Saoirse Ronan, Helen McCrory, Aidan Turner, John Sessions, Chris O’Dowd

Loving Vincent: Van Goghov misterij ni po čemu nije običan film. Već sam njegov nastanak (da ne kažem postanak) svjedočanstvo je prekrasne vizije iza koje se krije duboko razumijevanje ovog velikog, senzibilnog umjetnika, za vlastitog života neshvaćenog i podcijenjenog, a tek posthumno slavljenog kao oca moderne umjetnosti. Naime, riječ je o prvom naslikanom dugometražnom animiranom filmu. Naslikanom? Tako je – filmaši Dorota Kobiela i Hugh Welchman odlučili su Vincentu van Goghu priznanje odati na jedan posve inovativan način. Kao inspiracija za priču služilo je preko 800 van Goghovih pisama, odabrani glumci u rekordnom su roku od 12 dana snimili potreban referentni materijal, a spomenuti redatelji su umjesto standardnih animatora angažirali čak 125 slikara koji su ručno, tehnikom ulja na platnu, oslikali 65 000 kadrova. Ti kadrovi su potom, tehnikom rotoskopije, doživjeli “transfer” na platno – ovaj put ono filmsko. Predloške po kojima su slikali sačinjavala su, naravno, sama van Goghova djela!

I možda pomalo neočekivano, priča koju pratimo na prvi pogled nije ona van Goghova života, već misterija oko njegove smrti. No što film dublje zalazi u propitkivanja i razloge umjetnikova samoubojstva, to nama kao gledateljima, i samom glavnom liku, postaje sve jasnija neophodnost bavljenja slikarevim postojanjem i stvaralaštvom. A taj glavni lik u središtu Van Goghova misterija je Armand Roulin (Douglas Booth), sin poštara kojem otac godinu dana nakon Vincentove (Robert Gulaczyk) smrti dodijeli zadatak osobnog dostavljanja Vincentova pisma njegovom bratu Theu. Vidno iziritiran tim zahtjevom, mladi Roulin nevoljko odlučuje udovoljiti ocu te se, nakon prvog u nizu iznenađujućih otkrivenja, zaputi sjeverozapadno od Pariza u Auvers-sur-Oise, gdje je uzrok njegove nedaće ne samo neumorno slikao, već i proveo zadnje dane svog kratkog života…

I dok Armand upoznaje cijeli niz živopisnih likova s poznatih nam van Goghovih slika, njegova prvotna motivacija obavljanja zadatka ocu za ljubav ubrzo se pretvori u strastvenu želju za spoznajom i istinom. Zašto si je taj umjetnik, koji je doduše prozivan mentalno bolesnim, ali je, sudeći prema pričama, u svojim posljednjim danima bio sretan i spokojan, oduzeo život? Informacije koje Armand od svojih sugovornika dobiva često su oprečne, a njegova gonjenost pitanjem “zašto?” primora ga da pokuša dokučiti umjetnikovu osobnost, njegove životne okolnosti, njegov senzibilitet i, u konačnici, njegovu individualnu percepciju.

Iz tog razloga Van Goghov misterij u nekom trenutku žanrovski počne više ličiti detektivskom filmu nego li biografskom, kombinirajući van goghovski oslikane pokretne kadrove s crno-bijelim i na fotografijama baziranim flashbackovima tj. sjećanjima Armandovih sugovornika u kojima vidimo i samog Vincenta – onakvim kakvim su ga oni percipirali. Osobno smatram da je to posve ispravan pristup u suštini nedohvatljivoj materiji (nečijeg života), zbog kojeg redatelji zaslužuju duboki naklon do poda. Jer snimanje ovakvog filma iz, primjerice, van Goghove perspektive, bilo bi oholo i arogantno. Jedini istinski, da ne kažem istinski ponizan način za odati mu počast i proniknuti u srž njegove duše upravo je preko samih ogledala te duše – njegovih umjetničkih djela – koja su u velikom broju ostala iza njega.

Van Goghova ranije spomenuta jedinstvena percepcija, pretočena u boje i oblike, ovjekovječena je uljem na platnu i time svatko tko slikama svjedoči može osjetiti fluidnu nježnost i blagu distorziranost koje iz njih izbijaju. Postoji li onda bolji način za dočarati gledateljima tko je on doista bio od bojanja svakog filmskog kadra njegovim bojama? Postoji li cjelovitiji, iskreniji način za dati nam da zavirimo u umjetnikov unutarnji svijet, od vizualnog i atmosferskog prikaza svih ljudi, mjesta, interijera i eksterijera, onako kako ih je on vidio, doživljavao i naposljetku materijalizirao?

Time ovaj nadahnuto oslikani film zapravo “utjelovljuje” samog van Gogha. A njega (i film i osobu) sačinjavaju svi ljudi koje je naslikao, a koji iz svojih osobnih kuteva gledišta, odnosno neobojenih flashbackova, nude fragmentirani dojam van Gogha – zapravo samo odraz njihovih zasebnih svemira, stremljenja i uvjerenja. A suštinski, njihov doživljaj slikareve kontroverzne i mnogima od njih neshvatljive ličnosti, njihov pokušaj (ili manjak istoga) da dohvate Vincentovu esenciju, bilo kroz razumijevanje, čuđenje, zadivljenost ili osudu, govore više o njima nego što bi to kompletan prikaz njihova života mogao učiniti. I tako bez ustručavanja mogu ustvrditi kako Loving Vincent predstavlja van Goghovu percepciju ljudi kojima je bio okružen, unutar koje na uvid dobivamo njihov, po defaultu nedostatan, utisak njega. To od redatelja čini umjetnike koji se za prikaz života i stvaralaštva jednog umjetnika koriste – njegovom vlastitom umjetnošću.

Za moći stvarati na način na koji je i u obimu u kojem je to van Gogh činio, potrebna je velika unutarnja osjetljivost i prijemčivost za podražaje – bez snažnog unutarnjeg doživljaja svijeta nema istinske kreacije, nadahnutog i silovitog vanjskog izričaja. To podrazumijeva jedinstvo s nabujalošću života, neraskidivi kontakt sa svim čovjeku dostupnim emotivnim stanjima, s onime što je odraz nesputanog, tečnog i živog u ljudima. U ono su doba takvi pojedinci, poput van Gogha proglašavani ekscentricima ili mentalnim bolesnicima, bili u manjini, no danas napokon živimo u vremenu u kojem se jedinstvenost individualne percepcije i njene u jednakoj mjeri jedinstvene ekspresije slavi, a ne zatire. Film Loving Vincent: Van Goghov misterij jedan je od produkata tog slavlja. S velikom ljubavlju i brižnošću približava nam danas cijenjenog kreativca, čime se i sam nameće kao posebna umjetnička kreacija senzibilnih duša koje osjete, razumiju i ne srame se toga – već svoju umjetnost beskompromisno žive.

Koraljka Suton

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...