Valentinovo preko Crnog jaja

medunozjeNa Valentinovo, Stojku sam prigodno odveo na promociju novog romana Milka Valenta, Valent-Valentinovo. U Profilu na promociji sreli smo Marijana Grakalića. Zakasnio je oko dvadeset minuta, kao i mi.

– Zaspal sam dok sam čital Valentov roman, nadrkal je prek tisuću stranica, bolje da fuka, ne bi tolko pisal – promrmljao je, raščupane kose kao da je maločas torbao u nekoj klonji, a vjerojatno nije, nego je zbilja samo zapao u taj popodnevni san prilikom kojeg čovjeku dosta sline istekne po jastuku.

Stojka ga je u nelagodi pogledavala, valjda zbog onog njihovog pijanstva u Cinkušu dok sam ja bio u Splitu. Samo sam se nadao da i s Grakalićem nije imala nešto što uključuje diranje spolnih organa, to bi bilo previše, to bi me dotuklo. Nisam o tome htio ni misliti, ipak je bilo Valentinovo i sve to: ljubav, romantika, pjesme Nine Badrić… Ljubav koja pročišćava. Ljubav kao nešto što nadilazi puku pohotu, dahtanje, spermu i sve ono što spada u odvodni kanal ljubavi. Kao što subotnja emisija Nevene Rendeli služi da iz gostiju ispere ono najružnije iz njihovih života. Nije ni čudo da Nevenu nazivaju Bijelom Oprah. Ako kćerku nazoveš Nevena, možeš bit siguran da nikad neće postat đanerica, nego dobra djevojka koja nedjeljom s urednim TV voditeljima poput Petra Štefanića odlazi u Samobor na kremšnite i planinarenje. Jer samo to ime je talisman protiv igle; Ne-vena, ne u venu.

Dok je Valent govorio protiv ministrice Zlatar jer Ministarstvo kulture još nije raspisalo natječaj za financiranje novih knjiga, Grakalić je poluglasno rekao:

– Da bar nikad ni ne raspiše. Bar bi svi ti izdavači što se grebu za potpore i udaraju na knjige cijene od po sto sedamdeset kuna zbog otkupa u knjižnicama, zatvorili butige i onda bi se možda napokon nešto počelo događati. Sad još cimaju mlade, neiskusne autore da im šalju rukopise za koje će oni onda pokušat dignuti neku lovicu od ministarstva i knjižnica, a klincu će dat tri i pol tisuće honorara.

– Tri i pol tisuće je odlična lova – ubacila se Stojka. – Čula sam da MD naklada devedesetih nije piscima davala ništa. Neki su i sami davali lovu da im se objavi knjiga.

– Pa ko da i ti izdavači od tih mizernih potpora Ministarstva mogu nešto posebno zaradit… Dok plate autora, lektora, prelamača, dizajnera, tiskaru… Ode lova u pizdu materinu – rekao sam. – Vidio sam to na svojoj knjizi… Doduše, za moju nisu ni tražili potporu… Ali vidio sam koliko to sve košta… Oko deset tisuća kuna da odštampaš knjigu i da ti je neko prelomi, kao u nekadašnjem Saloonu izbacivač pijanom pankeru nogu. Ako totalno sabiješ troškove, možeš proć za sedam tisuća. A ministarstvo ti da deset tisuća. I onda ti još ostaju knjižnice koje sve slabije i neredovitije otkupljuju, da na njima pokušaš dić neku lovu… To se koliko-toliko isplati samo većim izdavačima koji su se uspjeli slizati s Ministarstvom… Ima pun kurac tih knjižnica po Hrvatskoj, pa ako ti sve otkupe knjige po toj jebeno visokoj nabavnoj cijeni od 150, 170 kuna, onda tu i ima neke bolje zarade. Ja sam se moro navozit i najebat na onom svom biciklu da po sedamdeset kuna ljudima prodajem svoju knjigu. Moro sam ih prodat oko sto komada da bi pokrio sve troškove oko tiskanja. Tek nakon tih sto prodanih, išla je lova meni u džep… U knjižare nisam ni davao, jer knjižare ti ne isplaćuju ni lipe od prodaje, odjebu te, kažu, kriza je, ne možemo isplatit. Dao sam samo u one koje su mi odmah isplatile lovu, 50 kuna po komadu, to mi se činilo okej, kao onaj Šareni dućan u Koprivnici ili Nova stvarnost, na primjer.

– Koja je sve to mizerija… Zato ću ja svoj novi pornografski roman „Nimfoman s Kamenitih vrata“ objaviti samo na webu – rekao je Grakalić.

– Mizerija je – složio sam se. – Ali neku kintu sam ipak zaradio. I to samo zato što su ljudi ipak nešto kupovali te moje knjige, i što sam ih razvozio na biciklu, pa nisam trošio na benzin i tramvajske karte. U Splitu mi je knjigu kupio onaj Tibijefovac Saša Antić, to me dosta diglo, osjetio sam se nekako jebeno kul, ipak je Antić kao neki splitski Eminem, poznaje ulicu, grub govor, splitski sleng. To mi je dalo neku dodatnu snagu. Zapravo, ne cijenim baš repere i te njihove cesarićevske rime, ja sam više knjiški tip, ali baš to me ustvari i obodrilo, da grubi reper čita moju izrazito knjišku prozu koja onda možda i nije toliko knjiška i papirnata ako je čita takav jedan reper koji je upoznao asfalt, tučnjave na Mertojaku, nazivanje Keruma iz telefonske govornice pa spuštanje slušalice kad se javi… Doduše, u knjizi sam o njemu napisao da se ne pere nakon koncerata; bojao se da mu je narudžba knjige bila samo izlika da mi se osveti, dok sam mu je nosio, strahovao sam da će me on i Badovinac ubacit u kola, odvest na plažu Obojena svjetlost, stavit me tamo u plićak, a da će onda Badovinac oko mene skakat bombe i zapljuskivat me hladnom vodom kao Moby Dick ukletog kapetana Ahaba. Ali nije, ljubazno je dao pare, ostavio mi je i napojnicu…

Grakalić je široko zijevnuo. Izgleda da sam ga smorio svojim napadom govora koji je u sebi imao i onu odurnu dozu samohvalisavosti, specifičnu za sve literate koje skoro nikad nitko ne hvali pa jedva čekaju priliku da to sami naprave, a kad je dočekaju, ne gase se.

– Jadan mi je onaj njihov hit „Veseljko“ – procijedila je Stojka. – Koje otužno, tomićevsko, mačističko pljuvanje po nama curama s Filozofskog koje volimo čitat. Kao, mi smo glupače koje se očaravamo stihovima, aliteracijama… Stalno kao nešto sumorno uzdišemo dok nam neka zdravoseljačka Blitvarčina samo želi uturit svog Veseljka dok mi bez prestanka pričamo o književnosti. Veseljko, odurnog li naziva za kurac… To mora biti neki smežurani kurčić kojem se kožica na vrhu namreškala kao surlica.

– A kakvo bi onda nadjenula ime Čadežovom kurcu kojeg si onako zdušno uzela u ruku u zahodu u Limbu! Možda Dubravko!? Jel ti to bolje zvuči nego Veseljko, štraco! – planuo sam, a u žestini bijesa mi je ispala ta uvreda iz splitskog slenga.

– Šta sereš… Bili smo pijani, on me molio, prijetio da će se objesit o zahodski lanac… Bar nisam dahtala za njim ko što ti ko nesmireno pseto dahćeš za onom netalentiranom Mirjanom Dugandžijom! Dok si se tuširao, našla sam ti ispod jastuka onu njezinu novu knjigu na kojoj se raskrečila na naslovnici… Ufotkala je samu sebe mobitelom ko one napaljene pubertetkinje što kelje takve fotke na fejsbuk! – Podrhtavala je Stojki donja vilica. – I odmah je, kao ljubičastu muhu govnarku, navukla na lijepak mudoklatnog pohotnika iz Đakova! Vidjela sam da si joj čitavu knjigu ispocrtavao tankim, crnim flomasterom kakvim piše Aralica! Podvukao si sve one rečenice u kojima je neka jebačina po autima, tramvajima, picerijama, EPH uredima, Šimpraginom štrumpf-plavom bazenu na napuhavanje u vrtu u Šestinama, pedalj udaljenome od mjesta na kojem se Krleža tridesetih prvi put tajno sastao s Titom i skoro se usro od straha pred žandarskim agentima… A devedeset posto njezine knjige je o tome! Samo neko nekoga roka, gora je od ovog Valenta kojeg kad slušam, seks mi se učini monotonijim od žbaćenja jaja ili bubanja za Pranjkovićev ispit… I na njegovu promociju ti mene dovedeš na Valentinovo, jado jadni! To si mi priredio za Valentinovo! A dobro znam da ti je doktor Močinić dao lovu za oglas i naglasio da me odvedeš u neki fini restoran, kao što je Sven Popović odveo danas svoju Renatu. Potrudio se, rezervirao je restoran preko Crnog jaja na internetu, ako na vrijeme rezerviraš možeš dobiti romantičnu večeru za dvoje za samo osamdeset kuna! A ti mene na Valentovu…

–  Da, dao mi je Močinić pare za oglas…  A jel ti  to za restoran „naglasio“ dok ti je škaricama, kao kraljevski vrtlar, kresao stidne dlake da zadobiju oblik srca? – prosiktao sam poput blavora.

– Oduran si… Sve ti se na to svodi, na stidne dlake, stidnice, penise… Fakat ko da si ispao iz Dugandžijne „Noći s Indijančevom noćnom morom“ – zgađeno će Stojka.

Htjela je još nešto reći, ali u tom trenutku došao je do nas među police s knjigama neki tip iz Profilove službe osiguranja, ličio je na Ivicu Prtenjaču. Zamolio nas je da napustimo zgradu, preglasni smo, ometamo svojim glasnim govorom promociju, evo već skoro punih deset minuta. Mislio je, stišat ćemo se, ali nikako da se stišamo. Radijska novinarka Tamara Džebić požalila mu se da joj se umjesto Valentovih i Popovićevih izjava snimila naša svađa na radijski magnetofon iz 1978, poklon od Željke Fattorini. Neka odmah napustimo zgradu.

Vani smo se i Stojka i ja malo ohladili. Šutke smo nastavili hodati niz Bogovićevu.

– Zašto si ono spomenuo da bi se penis umjesto Veseljko mogao nazvat Dubravko? Zašto baš Dubravko? – pitala me Stojka kod izloga Kroacija Rekordsa.

– Ha? – Trgnuo sam se. – Valjda podsvijest. Onaj tip u čijoj smo kleti u Đurđevcu prvi put… vodili ljubav, zove se Dubravko…

– Čudno mi je to jer sam u ponedjeljak morala ići kod svoje tetke, sestre od starog… Vidjela sam je valjda tri put u životu. Živi u Babonićevoj, iznad Kvatrića, bila je nekakva slikarica… Ni moj stari je nije skoro uopće viđao… Uglavnom, došao je starom neki čovjek na vrata i rekao da je tetka završila u nekakvom stacionaru za šizofreničare u Dubravi. A tipu koji je živio s njom zbog šećera su odrezali obadvije noge i strpali ga u Dom. Teška katastrofa… Stari me posalo gore u Babonićevu da vidim što se dogodilo, on nije imao snage ići… Tamo sam sam našla neku tetkinu susjedu, babu od skoro devedeset godina. Svašta mi je napričala o toj mojoj tetki, djedu, baki… A za tetku je rekla da je tom svom tipu s kojim je živjela ime promijenila u Dubravko iz Joža, jer joj je Joža bilo preseljački… Dubravko joj je zvučalo nekako otmjenije, bilo ju je sram da joj se muškarac zove Joža… I još je baba rekla da je ta moja tetka bila teška nifomanka, da je stalno mijenjala muškarce i da je u jednom nastupu šizofrenije zabrijala da joj je Stipe Mesić ljubavnik, da joj daje hrpu love… I znala je postavit stol i večeru za dvadeset ljudi jer bi zabrijala da joj dolaze gosti, a nitko nije dolazio. A jednom kad joj je fakat samoinicijativno došla u posjet neka ekipa s posla, otjerala ih je tako što je muškima govorila da zna da su došli samo zato da bi dobili od nje pičke… To su bili neki nastavnici likovnog, njezini kolege, sablaznili su se i pobjegli. Sve mi je potanko, ne bez sladostrasti, ispričala ta baba… – pomalo će potreseno Stojka.

To puno toga objašnjava, rekao sam u sebi. Sad mi je jasno zašto si toliko sjebana, zašto voliš memljivo-sipljivu, pomalo i perverznu prozu Mirka Kovača, zašto bez beda stavljaš u ruku Čadežovu kitu, zašto ločeš na Gornjem gradu s dekadentnim besprizornikom Grakalićem…

Završili smo u onoj podrumskoj rupetini pri kraju Jurišićeve u kojoj peku ribice i u kojoj na blagajni sjedi ženska u borosanama. Uz ribice, ja sam si naručio grah salatu, a Stojka krumpir salatu. Uzeo sam nam i litru crnjaka za kojeg je mi je Stojkin stari jednom tvrdio da je dobar za fuk jer ti nakon njega dugo stoji napet. Od jutra nisam ništa jeo, pa sam navalio na te ribice ko sivonja, kosti su mi hrskale pod zubima, nije mi ih se dalo vaditi. Stojka mi je podosta bezobrazno spočitnula da odurno jedem.

– Da me se možda ne sramiš kao tvoja tetka onog svog Jože, odnosno Dubravka – obrecnuo sam se, punih ustiju. – Oćeš da možda i ja promijenim svoje seljačko ime Pavle? Mogao bih se preimenovat u… na primjer Ludwig. I vodit te za iduće Valentinovo u Beč na čitanje svoje proze u austrijskoj Matici iseljenika… Šta imaš protiv mog jedenja? Prekjučer kad sam s doktorom Močinićem ručao u „Dragašu“, rekao mi je da se na meni vidi da sam jako profinjen… Vinski gulaš smo jeli, zapravo Močinić pržena jetrica, a ja gulaš…

– Daj, odvratna mi je ta vaša gej spika – prekinula me Stojka. – Nije ni čudo da si sa Sandićem počeo odlazit u Močinićev salon ljepote.

Popili smo još litru crnjaka. Stojka se ponovo raspričala o svojoj tetki, kako je jedno vrijeme zabrijala da joj je poveći plišani medvjed sin jedinac.

Poslije smo, na mračnom stepeništu u istoj toj zgradi u Jurišećevoj, na prilično neromantičan i sirov način stojećke vodili ljubav, da ne kažem jebali se, ipak je bilo Valentinovo. Stojka se tek kasnije sjetila da u mraku stubišta uopće nisam vidio kako joj je Močinić stidne dlake potkresao u obliku srca, samo za mene. Ispod podvožnjaka blizu starog „Krivog puta“, zadigla je suknju i spustila gaćice. Mobitelom je osvijetlila međunožje da mi pokaže taj Močinićev majstorski rad. Pognuo sam se da bolje vidim.

Srce je fakat bilo besprijekorno oblikovano, kao ona licitarska što mi je ih je djed Bajo uvijek kupovao na đakovačkim kirvajima. Jedino što je prošlo već tjedan dana otako je Stojka bila na tom tretmanu, pa su se oko srca već pojavile sitne, crne malje nalik onoj popularnoj Štulićevoj trodnevnoj bradi iz vremena kad je snimao „Sunčanu stranu ulice“. Shvatio sam koliko je Močiniću teško, njegova umjetnost traje kraće od kolumni Milane Vlaović u Nedjeljnom Jutarnjem.

Književna Groupie

*Kupi Književnu groupie! Po povlaštenoj cijeni od 69 kuna, hit knjigu Pavla Svirca, proglašenu kulturnim događajem godine, naručite na info@arteist.hr, s naznakom „Arteist za Groupie“. Dostava u Zagrebu i Splitu je besplatna i vrši se isti dan.

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More