Proročanski ciklus Valentine Supanz Marinić: “Danas je Medika, osoba s maskom, dio svakodnevice”

"Now, what do you own the world? How do you own disorder, disorder. Now somewhere between the sacred silence. Sacred silence and sleep..." System Of A Down

Valentina Supanz Marinić do sada je slikala intimne radove, okrenute vlastitim promišljanjima i borbama. Njihove su teme univerzalne i zauzimaju opće mjesto u kontekstu šire, zapadno orijentirane, društvene zajednice. Prizori iz njezinih radova često su sanjarski i nadrealni, a tišina, borba, odsutnost i napuštanje su sveprisutni. Osobito je to vidljivo u njezinim ciklusima, izloženim na samostalnim izložbama u Galeriji Oblok („Prostori“, 2019.), Galeriji Hrvatsko slovo („Intima“, 2018.) ili pak u Lavalu Nugentu („Autoportreti“, 2013.).

Novim ciklusom „Toxicity“, Valentina izravnije upozorava na društvene probleme i potiče na angažman. Dva su joj rada iz ciklusa bila izložena na prošlogodišnjem V. bijenalu slikarstva u Domu HDLU, a njezina samostalna izložba bila je predviđena za kraj ožujka u Galeriji Karas. Novonastala situacija izložbu je zasad odgodila, ali nas je tema njezinih radova, zaprepašćujuće bliska neizvjesnoj situaciji u kojoj se nalazimo, posebno zaintrigirala i potakla na kratak razgovor.

Do sada si se u svojim radovima više bavila vlastitom intimom i introspekcijom. Kojim si se dijelovima sebe najviše bavila i u kojoj su mjeri teme zajedničke svima nama?

Najviše sam se bavila svojom intimom, što uključuje moje osjećaje spram obitelji, strahove, sjećanja na lijepe dane djetinjstva (što se vidi u ciklusima ”Autoportreti” i ”Utopija“), a zatim nekim ljubavnim problemima u ciklusu koji se i zvao ”Intima”. Kad odrastemo počinjemo shvaćati koliko nam je bilo važno rasti u sigurnosti, u toplini. Koliko je lijepo i bezbrižno bilo biti dijete a, koliko je nekad teško biti odrastao. Mislim da svi prolazimo kroz takve periode, gdje se osvrćemo unazad i gajimo snažne emocije i sjećanja koje je šteta ne zabilježiti.

Detalj slike “Edge of the World”

Prethodni ciklus „Prostori“ čine platna s interijerima i eksterijerima, koji svojom ispražnjenošću poprimaju nadrealne karakteristike, a nazivaš ih svojevrsnim osobnim dnevnikom ili autoportretom. Na trenutke se da naslutiti sljedeći ciklus „Toxicity“, koji će izići iz tog posve intimnog konteksta. Kako je došlo do te transformacije unutarnjeg svijeta u zbiljski?

Ono što je moju pažnju prebacilo na ono zbiljsko ili vanjsko je sigurno količina informacija kojima nas zasipaju mediji. U moru informacija o našem planetu, količini zagađenja i toksičnosti oko nas, našla sam inspiraciju za ciklus ”Toxicity”. Živimo nedaleko od Jakuševca koji je gorio ne tako davno i to me još više rasplamsalo u želji da taj ciklus proširim, u namjeri osvještavanja onoga što se tiče svih nas. A to je da moramo početi djelovati, mijenjati se. Iako, sada je koronavirus to napravio umjesto nas, natjerao nas da stanemo i da se Zemlja sama očisti.

Jesi li, stvarajući ciklus „Toxicity“ uopće mogla zamisliti scenarij u kojem se upravo nalazimo kao društvo? Ljudi s maskama na tvojim platnima djeluju gotovo proročanski. A osobito kad znamo da ti se izložba trebala otvoriti 10-ak dana nakon proglašenja strogih mjera izolacije Stožera civilne zaštite.

Da, malo je i meni samoj zastrašujuće kada vidim da sam prije samo nekoliko mjeseci naslikala ”Mediku” i osobu s maskom što nam je momentalno odraz realnosti, svakodnevice. Maske, rukavice, zaštitna odijela. Ali, nadam se da će uskoro to biti stvar prošlosti, jer iz ovako nečeg zastrašujućeg mora se krenuti na bolje.

Detalj slike “Toxicity”

Misliš li da nas čeka scenarij sličan onome koji prikazuješ ili vjeruješ da smo kao društvo ipak u stanju to spriječiti? Trenutna situacija s virusom, barem zasad, čini se kao melem za okoliš.

Mislim da iz ove situacije, gdje se na jednoj strani zaustavio skoro cijeli svijet, a na drugoj pokrenuo novi život u smislu oporavka planete moramo naučiti nešto. Ako ćemo morati u svemu krenuti ispočetka neka to bude onda na pametniji i zdraviji način za sve nas.

Gdje sve pronalaziš inspiraciju za svoje radove? Tko su ti najveći uzori?

Inspiraciju pronalazim posvuda, ali vjerojatno najviše u svojoj okolini. Bavim se onim što je usko vezano za mene i moju okolinu. To što se u slikama ”Toxicity” pojavljuje i moj suprug, moje dijete, moj atelje dovoljan je znak da ne idem daleko od onoga što mi je blisko. Uzori su mi svi oni koji ne odustaju od svoje umjetnosti. Nadam se da neću ni ja.

Radiš li na nečemu novome? Što još možemo očekivati u budućnosti?

Trenutno radim samo skice i crteže jer je vrijeme izolacije, ali planiram nešto jako intimno za sljedeći projekt. Ovaj ”proročanski” mi je bio previše zastrašujuć, iako mi je drago da sam slikala to što jesam. Slike su snažne i nose jasnu poruku, a to što one gotovo zrcale našu novu stvarnost možda je znak da su slikari malo dublje povezani sa svijetom oko sebe.

Razgovarala Nika Šimičić

Fotografije radova: Tomislav Može

Na LINKU pogledajte sve radove iz ciklusa.

Valentina Supanz Marinić (Zagreb, 1986.) nakon završene srednje škole Primijenjenih umjetnosti i dizajna upisuje Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu. 2012. godine diplomirala je slikarstvo u klasi Zlatka Kauzlarića – Atača i stekla titulu Magistra slikarstva. Živi i radi u Zagrebu, a članica je udruga HDLU i HZSU.

 

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More