Užas banalnosti

Hrvoje UrumovićObožavam izložbe koje mi probude s godinama sve više zatrokiranu maštu. Volim umjetničke radove koji u meni izazovu pobudu da ih u sebi intrepretiram, da pokušam samom sebi objasniti što oni zapravo znače.

Možda mi je to ostao kompleks iz gimnazije, tamo nam je umjetnost predavala neka ušpičena povjesničarka umjetnosti koja bi uvijek izvrgnula ruglu moje interpretacije pojedinih umjetničkih djela. Kao na primjer kad sam rekao da Mona Lizinih zagonetni smiješak prikazuje zapravo ženu netom namirenu kvalitetnim snošajem. Čak sam išao toliko daleko da sam i to Monino prezime, Liza, uključio u tu frojdovski seksualnu interpretaciju. Grubo me ukorila. Otad sam se klonio bilo kakve interpretacije umjetničkih djela da ne ispadnem smiješan.

Tek na izložbi Hrvoja Urumovića u Greti, potaknut njegovim izloženim radom „Na kupanju sa ženom i njenom sestrom”, otvorio mi se apetit da se baš nainterpretiram tog meni iznimno inspirativnog izloženog rada. Inače se novinari kulture u svojim tekstovima klone takvih esejističkih eskapada da ne bi ispali prenametljivi, ali ovaj put ja sam si baš odlučio dati na volju. Po cijenu da svojom, možda banalnom interpretacijom, budem izvrgnut ruglu. Iako mi se čini da je baš to banalno, baš taj užas banalnosti, jedan od glavnih izvorišta za Urumovićev izložak.

Ostarjeli muž, žena i ženina sestra na kupanju. Motiv je Hrvoje Urumović pomalo humorno obradio… Moj je zaključak da taj rad zapravo slavi usidjelice. Svi su stari i dosta ružni i mlohavi… I bračni par i ta sestra koju ja vidim kao usidjelicu. A užas banalnosti najbolje se ogleda u pogledu tog bračnog para koji strši iz plićaka. Ti njihovi tupi pogledi govore sve. Do čega ih je dovela tupost življenja, tupost njihovog braka. Muškarcu, uz tupost, u pogledu otkrivam i natruhu potmulog očaja od kojeg će uskoro možda i poludjet. Njegov pogled pomalo podsjeća na poglede što su ih crtali psihički bolesni slikari čija je djela jedan psihijatar objedinio u knjizi Umjetnici tamnog sjaja.

Kod žene nema tog očaja. Kod nje se vidi samo tupoća, teška, sura tupoća dodatno naglašena isturenom donjom usnom koja djeluje kao poluotvoren kontejner pretrpan meksičkim, turskim, njemačkim sapunicama. To su dakle ta dva zombija, žrtve dugogodišnje tupoće braka, odnosno općenito života takvog kakav je. A kao njihov skoro pa groteskno vedri kontrast, nadaje se ta ženina sestra usidjelica. Usprkos godinama, ona je poput vesele tinejdžerice zaronila pod vodu, glava joj se ni ne vidi, samo te salaste, celulitne noge koje, iako zaustavljene u pokretu, odaju dojam prpošnog mlataranja. Ta usidjelica nekako je zadržala životnost. Vjerojatno na neki grozan, isto banalan način, ali ju je zadržala… Ona je još živa, ona još zaranja, želi se približiti dubini, pa makar i tim zaronom u plićaku. Tako sam ja to shvatio.

U taj prizor dodane su još dvije ajkule… Njihove peraje prijeteće vire iz vode, približavaju se ostarjelom bračnom paru i razigranoj sestri usidjelici. Te ajkule, to je smrt koja im se približava. Svo troje će ih požderat, bili oni razigrani ili ne. Pitanje je samo hoće li čupnut prije bračni par ili usidjelicu. Peraje su bliže usidjelici. Možda je baš odozdo zagrizu za grkljan u trenutku kad bude ponovo zaranjala. U tom slučaju njena smrt će biti lakša. Umrijet će naglo s glavom pod morem, kao oni srčani bolesnici kad naglo odapnu u snu. Dok će ajkule, tako site, onaj bračni par glodati polako, od nogu pa prema gore. Kao kad siti, pretili činovnik iz državne uprave, prejeden od večere, pokušava pred televizorom strpat u sebe još nekakve nabubrene inčune iz Lidla.

Željko Špoljar

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...