Utemeljen “Salon odbijenih” T-HT-ove izložbe

Na Cvjetnicu sam sa slikarom i demonologom Mirom Glavurtićem i sa slikarom odbijenim od Tehateovog žirija, Petrom Marcolinijem, podunavskim Talijanom, osnovao “Salon odbijenih” u pivnici “Tomislav” na Zrinjevcu.

Glavurtić je održao nadahnut, gnjevan govor:

– Današnja hrvatska likovna umjetnost usporediva je s raskvašenim brabonjcima zakeljenim na runo pokislog ovana! Invencije u njoj ima koliko i zdravih zubi u čeljusti kalcijem nenapojene postarije trudnice!

– Zašto je tome tako? – podigao sam uvis, nazdravljački, kriglu crnog piva.

– Moguće je da je tomu doprinijela nekadašnja grupa “Gorgona”, predvođena slikarom Vaništom, čije već samo prezime asocira na ništa, va-ništa. Taj lučonoša ništavila jedino što je radio bilo je da ravnalom potegne crnu crtu na platnu. A kad mu je i to držanje ravnala postalo preteško, iz čiste je obijesti počeo bacati čista, jedva raspakirana platna u snijeg pored kupinečkog potoka, nazivajući to progresivnim umjetničkim akcijama. Bilo je to, ako me sjećanje ne vara, početkom šezdesetih, ako ne i prije – govorio je Glavurtić poput Broja Jedan.

– Tog Vaništu, na nagovor intuitivne novinarke Patricije Kiš, najbolje je crtežom predočio po meni možda jedini istinski gretanski crtač mlađe generacije, Sven Klobučar. On je Vaništu portretirao grubim potezima. Namjerno ga je nacrtao pomalo stripovski i efektno ga razgolitio: na tom portretu Vaništa izgleda kao jedan od najžešćih neprijatelja Martija Misterije, što on u svojoj unutarnjoj biti i jest. Marti Misterija je punoća i akcija, a svi njegovi neprijatelji na kraju se svedu na nemoć ništavila – apstrahirao sam poigravajući se s referencama pop-kulture.

– Griješiš, naivni dječače! – prekorio me Glavurtić. – Vaništa se pod utjecajem Krležine vizionarske kritike suvremene, apstraktne umjetnosti, naglo posuo pepelom po glavi. Počeo je gotovo doslovno na koljenima hodočastiti Krleži na Gvozd. Gore mu je Krleža kupio crtaće mape i grafitne olovke, pa se Vaništa pod Krležinom paskom uhvatio posla. Počeo je učiti risati portrete koje zbog urođene lijenosti nikad nije bio u stanju dovršiti do kraja. Pa je to razvio u svojevrstan zaštitni znak, te nedovršene, maglovite portrete.

– Krleža ga je prihvatio za istinskog slikara? Dostojnog jednog Ljube Babića? – upitao je Marcolini.

– Skoro pa i je. Čak ga je pustio da ga ovaj olovkom portretira na samrti. – Kimnuo je Glavurtić.

– Pa zašto onda, Miro, insinuirate da je on kriv za ove otužne izdrkotine koje žiri pod pokroviteljstvom Mudrinićevog Tehatea naziva biserima suvremene likovne umjetnosti?

– Zato što su se kasnije likovi poput Vlade Marteka, koji ne znaju pravilno nacrtat ni papuču, ugledali u ono najispraznije kod Vanište, u bacanje platna u snijeg i piskaranje trorečeničnih poetskih zapisa na razini petogodišnjeg, ne pretjerano naprednog djeteta! – gnjevno će Glavurtić. – Krleža je takve umjetnike nazivao rupom na žutnjikavim gaćama ništavila. Nikada mu to nisu oprostili. Navodno mu zbog toga i dan danas neki odlaze u ponoć urinirati na grob.

– Vaništa je očito s tim svojim kratkim, olfo poetskim zapisima očito sjebo i čitavu jednu spisateljsku generaciju Kvorumaša. Oni su takve zapise počeli nazivati kratkom pričom. Kakva đavolja obmana! – gotovo sam uskliknuo.

– A gdje je tu onda tek onaj Julije Knifer koji je čitav život autistično iscrtavao meandre po platnima, bilježnicama, podovima. U kakvu je tek taj jalovost protratio taj svoj navodni talent – zgroženo će Marcolini. – Bolje da je kredama iscrtavao polja za “školice” ispred vrtića i osnovnih škola. Bar bi razveselio djecu.

– Kako god… Ali to što, Miro, niti jedan vaš rad nije uvršten u stalni postav Muzeja suvremene umjetnosti, velika je sramota za tu preskupu zgradurinu koja će se ionako kroz deset godina raspasti, kad joj do kraja popuca lim u nosivim zidovima! Vas, kojeg je veliki Salvador Dali osobno uzeo za učenika i podučavao vas slikarskoj tehnici, vas osnivača Mediale za koju danas ne zna gotovo nitko od hrvatskh mladih, ignorantskih, neukih video-zapisnih umjetnika! I da se nitko od tih kustoskih aerobik buđavaca nije potrudio nabaviti i za muzej otkupiti vaše remek-djelo “Brijanje”, ili “Kiborga”! Očito ste zbog nečeg jebeno nepodobni, vi nekad nenadjebivi škandal majstoru koji ste u “Tri šešira” grizli i jeli čaše od tvrdog stakla! – ekstatično sam izgovarao.

– Ko ih jebe – promrmljao je Glavurtić. – Važnije mi je to da sam napokon jednadžbama uspio prokljuviti kvadraturu kruga.

Uz takve razgovore osnovali smo “Salon odbijenih”. Valjda će nam se priključiti još ekipe. I ja ću neki kurac pokušat naučit pravilno nacrtat, za početak čajnik ili japansku vazu… Prijavit ću se, ako nađem love i vremena, na slikarski tečaj za građanstvo na Rokovom perivoju, kod instruktora Radeta Jarka. Možda i odjebem Filozofski i fakat se istinski posvetim slikanju. Tu me bar profesor Mićanović neće prcati u mozak s gramatikom i jotovanjem. Pa bumo vidli.

Književna Groupie

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...