Mlaki ”Uspjeh” velikih igrača

O već viđenom u novoj seriji HBO Europe redatelja Danisa Tanovića piše Barbara Ljubić.

HBO je dosad u nekoliko europskih zemalja producirao serije kriminalističke tematike s motivima mafije, povezanosti moćnika i politike, korupcije i gospodarskog kriminala. Isti obrazac primijenjen je i u slučaju serije Uspjeh. Opsežna kampanja koja uključuje bombardiranje najavama, plakatima, intervjuima i preuranjenim hvalospjevima ne može prikriti mlaki opći dojam velikih igrača.

Što to uopće znači uspjeti? Zarobljeni smo idejama: karijera, bogatstvo, status, brak, djeca. U svima nama duboko je ukorijenjena ta uputa za upotrebu života. Usudite li se izaći iz ovih okvira, morate biti spremni na osudu okoline. U razdoblju kasnog kapitalizma uspjeh nerijetko nosi loš predznak. Da bismo ostali u igri, moramo biti spremni na njezina gruba pravila: uobičajeni koncept nemilosrdna gaženja preko drugih kako bi se dostigao željeni cilj te stajalište – ”ako je on, zašto ne bih i ja”. Za svakog od nas uspjeti znači nešto drugo, a to nam pokazuju i likovi serije. Kad zaigramo tu igru, možda ćemo postati nezasitni, možda se slomiti pod pritiscima, a gotovo uvijek shvatiti da nam tzv. uspjeh ne jamči konačnu sreću.

U Tanovićev Uspjeh uvodi nas motivacijski govornik, mlad, samosvjestan, simpatični luzer Kiki, koji je izgleda ipak otkrio formulu te je odlučio podijeliti s nama. Svaka epizoda počinje kao predstava, veliki životni šou u kojem on objašnjava sve potrebne korake. Isprva nam se ti koraci čine mudrim, no ubrzo naziremo okrutni i cinični svijet stvarnosti jer taj je put popločen lošim namjerama, praćen pokvarenošću i beskrupuloznom borbom za opstanak. Kikija dobro igra Toni Gojanović. On je jedan od onih koji nikada ni za što nisu krivi, sranja im se jednostavno “događaju”, a spremni su se braniti tek kada se prst uperi u njih.

Priča je to o propalom gradu u kojemu se iza fensi fasada i dekora krije kompleksna mreža ispletena od obećanja, dugovanja, pohlepe i tih čuvenih veza između korumpirane politike i beskrupuloznih poduzetnika. Kadrovi iz Novog Zagreba zbog socijalističke arhitekture mogu predstavljati bilo koju metropolu u okružju. U kombinaciji s hladnim i depersonaliziranim interijerima i visoko stiliziranim poslovnim prostorima čini se kao da likovi žive u vakuumu, a ne u stvarnom, živom gradu. A zaplet? Četvero neznanca spletom okolnosti počini ubojstvo. Oni su Vinka, bankarica u nesretnom braku, Blanka, izgubljena srednjoškolka, Haris, poznati arhitekt i Kristijan, otac bolesna sina koji se nikako ne može izvući iz financijskih problema.

Je li scenarij Marjana Alčevskog mogao biti kvalitetniji? Mogao je. Glavni protagonisti toliko su naivni da im poželiš održati lekciju o prikrivanju ubojstva. Ne prestaju se nalaziti i filozofirati o tome što će sljedeće napraviti, ostavljaju dokaze na ključnim mjestima, lako se daju pratiti… Navijaš za to četvero bedaka koji eto baš žele biti razotkriveni. Uglavnom se serije HBO Europe reklamiraju kao “lokalni sadržaj za lokalnu publiku”, no scenarij ponekad kao da je pisan za strano, a ne domaće tržište. To je vjerojatno zasluga britanskih izvršnih producenata. Osim tipičnog prikaza mafijaške obitelji koju štite snagatori obučeni u kožne jakne iz njihovih usta izlaze rečenice koje kao da smo već čuli u nekom filmu posvećenom talijanskim mafijaškim klanovima poput: “Čovjek za kojeg sam se udala natjerao bi tu kujicu da propriča u pola sata”.

Nakon Harisova moralnog buđenja i produhovljena monologa, njegov pokušaj zbližavanja s čistačicom, “običnom” ženom s dna društvene ljestvice “koja je jedina koja ga stvarno vidi” isforsiran je i nepotreban. Inspektorica Kalić, progonjena traumom iz prošlosti, u jednoj je sceni nagrađena onom tipičnom: “Sve što pričaju o tebi je istina”. Tu je i neizbježno romantično povezivanje dvaju likova, jedan od glavnih sastojaka holivudske recepture. Ne ide bez romanse, ma koliko se ona činila isforsiranom. Dijabolični likovi moćnog poduzetnika, njegove odvjetnice i razbijača pojednostavljeni su i potpuno “crni”.

Prava žena, mito i korupcija, država i banke koje ljudima oduzimaju stanove, mafija, alkoholizam, seksualno razuzdani tinejdžeri… U kolopletu tih socijalnih problema neke su teme ostale nedorečene, a imale su potencijal nošenja serije. Jedna od tih tema koja se dala naslutiti nakon prve epizode nasilje je na svim razinama društva te kakve ono posljedice ostavlja. Iznesen je i problem nasilja nad ženama. Žena je uvijek kriva, čak i kada je bez ikakva razloga divljački napadnu, kriva je jer se obukla preizazovno, ima “taj pogled”, napravila je svoj posao kako treba, a tražilo se da namjerno zabrlja. Šteta što se toj problematici u kasnijim epizodama nije pridalo više pozornosti. Diskreditirane i potlačene žene i djevojke nose ovu priču i bore se za svoje.

Najsjajnije zvijezde serije svakako su Iva Mihalić i Marija Škaričić. Premda su svi likovi napisani prilično plošno, one su svojim junakinjama unijele duh. Bogat unutrašnji život Vinke i inspektorice Kalić vidljiv je kada god se pojave na ekranu. Lik inspektorice Kalić zajedljiv je, mušičav, višeslojan, a njezine provale emocija fino su dozirane i događaju se kada je potrebno. Vinka je istodobno snažna i senzibilna, zapostavljena u braku s patrijarhalno i primitivno nastrojenim slabićem. Uliks Fehmiu solidno je izgradio lik arhitekta u krizi savjesti i identiteta, koji se odlučuje okrenuti novi list i maknuti od kriminalnog miljea, iako se njegova iznenadna promjena karaktera čini nemotiviranom. Što ga je nagnalo da se odjednom probudi? Na leđa Tare Thaller, koja tumači lik Blanke, strovalio se težak zadatak, čiji je tek maleni dio ispunila. Ocrtavaju se sve emocije na njezinu upečatljivu licu, no govor je odviše mehanički, na trenutke nerazgovijetan i neuvjerljiv.

Ipak, narativ je zaokružen, četvero krivaca na početku, četvero na kraju, uz zvukove legendarne šansone u izvedbi Jimmyja Stanića “Jutro će promijeniti sve”, kojom završavaju prva i posljednja epizoda. Korištenje pomalo zaboravljenih domaćih šansona na kraju svake epizode lijepo poentira razvoj priče.

Izgleda da naš svijet doista postaje sve nasilniji i nasilniji. Valja prijeći na tamnu stranu jer oni koji se bore za pravdu lako će biti utišani. Zvuči poznato? Da, to je naša svakodnevica, prikazana baš onako tužno i sumorno kako nas naši moćnici i tjeraju da se osjećamo. Ne kažem da se s tužnom svakodnevicom ne treba suočavati, ali kada je to učinjeno ovako stereotipno i na već viđene načine, tijekom gledanja lako se izgubi interes.

Barbara Ljubić

* Filmska je kritika nastala u sklopu projekta Arteistove abecede medijske pismenosti i radionice Kultura u kvartu te uz potporu Grada Zagreba u okviru programa i projekta udruga iz područja udruga mladih ili udruga za mlade.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More