Uskršnji doručak kod Tončice Čeljuske

Odbjegli DjangoTrebao sam sa starim na Veliku subotu krenuti za Đakovo da tamo ujutro dočekamo Uskrs, svi zajedno odemo na bogoslužje u Katedralu i molimo da i sami uskrsnemo nekako, da prestanemo gmizati, da nam kao začahurenim crvima napokon narastu krila i da poput leptira poletimo u neki bolji život makar se u njemu zadržali i samo jedan dan kao u Lenonovoj pjesmi Imeđin za koju na Dnevno.hr tvrde da je himna masona.

Ali ja sam se već u podne zapio s Čadežom u Limbu, a onda smo završili u stanu kod neke Todorićeve referentice koja je igrom sudbine stanovala tri kata iznad Stojkinog stana u Zapruđu. Stojki se nisam imao želuca javit od onog torbanja engleske dramatičarke u Jabuci. Imao sam osjećaj da su do nje stigle glasine o mom međunarodnom uspjehu.

Na uskrsno jutro sam se polovično mamuran iskrao iz referentičinog stana. Čadež je ostao spavat prevaljen preko kauča. Naočale su mu spale na tepih, te je djelovao nekako bespomoćno. Možda bi ga neka djevojka imala potrebu i zaštitnički poljubit. Ja nisam.

Tek kad sam izašao na utrinsko parkirališe, opro me težak osjećaj beznađa, jada. Uskrs je, a ja ne da nisam uskrsnuo, nego nemam doma ništa ni za doručak, nikakve šunke, ofarbanih jaja, ničeg osim Marga i skorenog kruha. I još vani neko sivilo. Izvadio sam ajfon iz džepa, prosufro fejsbukom da vidim bi li se nekom mogao uvalit na uskršnji doručak. Ko za kurac, sve su se novinarke vratile u svoje matične provincije i otamo slavodobitno keljile na fejsbuk fotke hrane. Normalno, tu su hranu pripremile njihove brižne majke, otužne ostarjele patnice kojima su ove prodale spiku da su postigle karijeru u Zagrebu, pa sad valjda mogu malo na blagdane dići sve četiri u zrak, neka im majke kuhaju šunku, režu sva ona sranja za francusku… One rastavljene, a većina ih je takva, tim su nevoljnim staricama na brigu zajedno sa sobom dovele i plodove utrobe svoje.

Nije bilo šanse da se u takvom stanju vraćam u onaj svoj prljavi ćumez u Plitvičkoj. Ugledao sam ljude kako s košaricama hrane izlaze iz zgrade. Nosili su to na posvetu na misu u onu crkvu svetog Ivana Evanđelista tamo kod tržnice. Progutao sam slinu i kao pas lutalica instinktivno krenu za mirisom kuhanih šunka, mladog luka što se širio iz tih zamamnih košarica. Raspoloženje mi se popravilo, nekako sam živnuo. Obodrila su me ta braća i sestre koje idu na svetu misu. Nisam se više osjećao usamljeno. Sveti Pavao je tvrdio da su mise kao neko obiteljsko okupljanje. Svi smo tamo pozvani i nitko se na misi ne može osjećati usamljeno, odbačeno, svi smo tamo obitelj. Sad sam u punoj punini shvatio te riječi mog posvećenijeg imenjaka.

Takav izmožden od neprospavane, izalkoholizirane noći odvukao sam se praznog želuca za narodom na bogoslužje koje je vodio nabrijani Tonči Matulić. Svoju je propovijed nadovezao na onu Bozanićevu uskršnju poslanicu kako smo svi prigrlili beznađe kao nešto normalno, povinuli se pod njim. Prisjetio sam se proročanskih Štulićevih stihova „hladan kao led, ubilo me beznađe“. Samo sam čekao da Matulić s oltara upre prstom u mene kao na simbol tog općeg beznađa i amoralnosti pogotovo kod mladih na kojima bi ovaj svijet trebao opstati. Kad je zbor utrinskih dječaka zapjevao „Krist jednom stane na žalo“, počelo me stezati u grlu. Došlo mi je da se bacim na pod ko na onim protestantskim misama, da se grčim na podu kao probodeni žohar, lamatam rukama i nogama kličući: „Aleluja, bio sam u mraku i progledao sam!“.

Zapjevali su i svi drugi na misi. Do uha mi je dopro neki prekrasan, ženski alt. Podigao sam se na prste ne bih li vidio tko to tako lijepo pjeva. I kroz pogled zamagljen od suza koje su mi pod naletom svih tih osjećaja u bujici šiknule iz očiju, ugledao sam povisoku plavušu tamo kod krstionice. To je ona sirenski pjevala. Kad sam obrisao dlanom suze i bolje je pogledao shvatio sam da je to tv voditeljica Tončica Čeljuska. Pa da, ona stanuje tu u Utrinama. Imao sam s njom već uzbudljive susrete u Šparu u Maretićevoj kad bih, nakon što bih proveo noć kod Stojke, kupovao kiflice i jogurt.

Instinktivno sam se korak po korak krenuo probijati prema njoj, praveći se da mi je pozlilo od posta, pa moram biti bliže širom rastvorenim vratima. Migoljio sam se tako sve dok se nisam progurao sve do iza leđa Tončici. Kosa joj je bila svježe oprana. Taj miris pomiješan s mirisom tamjana smutio mi je do kraja razum. Tončicina košarica za posvetu bila je prepuna najfinijih đakonija. Kako bi bilo lijepo zajedno s njom sve to blagovati nakon mise, pomislio sam. I onda su mi pred očima bljesnule slike kako smo kao klinci na uskršnjim misama u đakovačkoj katedrali krali iz košarica jedni drugima kinder jaja donesena na posvetu.

Tončića je svoju košaricu držala opušteno u ruci, nehajno kao đak vrećicu sa starim papučama za koje ga baš briga hoće li ih izgubiti na putu do škole. I bez da sam ispružio ruku, gotovo sam mogao dotaknuti Tončicine pisanice, šunku, tanko narezane fete uskršnje sirnice, kako blitvari nazivaju taj kruh bez ikakvog sira. Osvrnuo sam se oko sebe. Svi su pjevali uzdignutih glava uprtih prema Matuliću koji je tamo na oltaru raširio ruke kao Thompson na koncertu. Još sam se malo nabio uz Tončicu. Desnom rukom počeo sam, kao listove papira s radnog stola, uzimati ploške šunke iz njezine košarice i trpati ih u umašćeni džep svoje jakne. Čupnuo sam i malo sirnice. Kao kradljiva vrana pokupio sam i dva ofarbana jaja iz Tončicinog gnijezda.

S mise sam se pokupio malo prije dijeljenja hostije. Ionako na nju nisam imao pravo jer se nisam ispovjedio. S mojim raspoloženjem kao da se popravilo i vrijeme. Vani je grunulo sunce kad sam izašao iz crkve. Bilo mi je glupo, zapravo svetogrdno, takvu divnu, posvećenu hranu ići jesti u onaj moj brlog.

Prešao sam cestu i tramvajsku prugu i odvukao se do Bundeka. Tamo sam zasjeo u jednu od sjenica. Na drveni stol položio sam dvije maramice kao stolnjak. Onda sam iz džepova počeo izvlačiti misni plijen. Šunka se pomiješala s komadićima duhana s dna džepa. Ali ništa joj to nije naštetilo, naprotiv. Onda sam izvadio dvije pisanice sa sličicama peradi. Tucao sam se sam sa sobom, desno protiv lijevog jajeta, zeleno protiv crvenog. Pobijedilo je ono crveno. Znao sam da se to ne bi svidjelo Tončici jer je to moglo biti kao neko zloguko uskršnje proročanstvo da će Milanović pobijediti na skorašnjim izborima.

Književna Groupie

*Naručite svoj primjerak hit knjige Pavla Svirca, Književne Groupie 2: Strovaljivanje na info@arteist.hr, s naznakom „Arteist za Groupie“ po akcijskoj cijeni od 69 kuna.

**Komplet koji čine oba nastavka Književne Groupie kupite, uz besplatnu dostavu u Zagrebu i Splitu, za samo 130 kuna.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More