Arteistov natječaj za kratku priču živi dalje i prkosi svim nepovoljnim okolnostima. Pred vama je Urbana psihoza Ermana Relje, koji je 2018. objavio svoju zbirku kratkih priča Demento mori.
Sa svoga malenog prozora gledao sam u ovaj veliki grad. Vjerujte mi kad vam kažem da je ovaj grad mračan, bez obzira koliko ga oni ukrašavali glomaznim svijetlima. Sva ova svijetla obgrljena su dubokom tamom.
Ustao sam se u rano jutro. Dan je bio kišan i tmuran. Oblaci sivi i olovni. A ljudi kameni. Pokušao sam sebe uvjeriti u to da meteorološka prognoza ne može utjecat na moje raspoloženje. Plitko sam udahnuo, jer nisam znao drugačije, te sam krenuo prema svome radnom mjestu. Radim kao pomoćni zidar i mislim, ponavljam, mislim da volim svoj posao i da odgovara mome karakteru.
Došao sam do autobusne stanice i sačekao autobus koji mi je odgovarao. Dok sam čekao zapalio sam cigaretu, ali baš u trenutku kada sam udahnuo drugi dim, autobus se pojavio na mjestu gdje sam ga čekao.
“Pa gdje baš sad?!” promislio sam nervozno.
Bacio sam cigaretu u mutnu lokvu i ušao u autobus, ali baš kada sam gurnuo ruku u stražnji džep kako bi uzeo novčanik da platim kartu, sjetio sam se da sam ga zaboravio u stanu.
“Oprostite, ali zaboravio sam novčanik. Ako je ikako moguće da me propustite, samo 3 stanice, bio bih vam stvarno zahvalan.”
“Žalim, ali ne može. Bez karte nema vožnje. Pravila su jasna.” odgovorio je osorno vozač autobusa.
“Ali gospodine, molim vas, stvarno…”
“Ništa, ništa. Molim vas izađite iz autobusa!” prekinuo me glas krupnog vozača, sitnog srca.
Izašao sam iz autobusa i uputio se pješice prema radnom mjestu. Previše bih vremena potrošio da sada ponovno idem do stana po novčanik. Dok sam šetao po kiši samo sam ponavljao jednu riječ.
“Pravila!”
“Pravila!”
Došao sam na adresu stana koji smo renovirali sa pola sata zakašnjenja i dobio sam skoro vremenski proporcionalnu jezikovu juhu od svoga šefa.
“Opravdanja me ne zanimaju. Znaš i sam koje je tvoje radno vrijeme. Pravila se moraju poštivati da bi bio nekakav red u ovom svemiru!”
Plitko sam disao jer nisam podnosio da se neko izderava na mene, ali nažalost bio je u pravu. Pravila se moraju poštovati.
Posao je krenuo kao i po običaju. Prvo smo jedno sat do dva vremena razbijali zid raznim strojevima i tehnikama. Zatim smo taj razmrvljeni zid stavljali u vreće visoke tvrdoće, te smo ih iznosili na ulicu, gdje je čekao transportni kamion koji ih je vozio na neko odlagalište građevinskog otpada.
U otprilike 14.00 sati došao je susjed iz stana iznad našega, po govoru tijela predstavnik stanara, te je počeo sa raznim pitanjima čiju svrhu moram priznati nisam razumio.
“Jesu li ovo nosivi zidovi?”
“Znate li da se na zidu s južne strane nalazi cijev za vodu?
“Znate li da u ovoj zgradi ima i bolesnih starijih stanara?”
Na sva ta pitanja moj šef je odgovarao ravnodušno. Bez suvišnih riječi. Vidi se da je navikao na ovu vrstu pitanja.
“I ne moram vam napominjati da je poslije 14.00 sati kućni red i da poslije tog vremena ne bi smjeli više bušiti. Red je red i neka bi se pravila ipak trebala poštivati.”, dobacio je predstavnik stanara, predstavnik cijele svoje vrste, prije nego što je nestao u sjeni hodnika.
Nakon toga više nismo bušili. Samo smo obavljali neke manje estetske radove po stanu. U gornjem desnom kutu stana, na zidu, vidio sam jedan izbočeni komad betona koji mi je upadao u oči. Pokušao sam ga otkinuti rukama i baš kada sam odlomio manji dio betonskog komada koji mi je ostao u rukama, veći dio mi je pao na glavu. Jauknuo sam.
“Pa što je bilo, čovječe!?” upitao me šef ljutito.
“Odlomio mi se komad betona na glavu, šefe!” procijedio sam kroz zube.
“Tako ti i treba kad ne koristiš zaštitnu kacigu, a koliko sam ti puta rekao da je staviš! Moraš poštovati pravila sigurnosti na radu.”
“Kada vi počnete poštivati pravila o minimalnoj plaći, tada ću ja početi poštivati pravila o sigurnosti na radu.” promislio sam ljutito, a ono što sam uistinu rekao bilo je:
“Oprostite šefe. U pravu ste.”
“Evo ti ključevi od mog auta. Znaš li gdje je ona trgovina građevinskog materijala kraj trga?” šef me je upitao i pružio mi ključeve svoga automobila.
“Znam.” odgovorio sam potišteno.
Da skratim ovaj dijalog, šef mi je naredio da u trgovini uzmem određenu količinu raznog građevinskog materijala.
Došao sam do njegovog automobila, ušao u auto, upalio ga i krenuo. Vozio sam se jedno pet minuta kada me zaustavilo crveno svijetlo na semaforu. Čekao sam, kao što pravila nalažu. U tom trenutku na pješački prijelaz stala je starija gospođa čija je kretnja bila vidno otežana. Dok je ona šetala do suprotnog ruba, upalilo joj se crveno svijetlo. Nakon još sekundu do dvije, meni se upalilo žuto, a zatim i zeleno. Starija gospođa nalazila se na sredini ceste.
“Treba poštovati pravila!” promislio sam.
Mislim da je to bila prijelomna točka moje slučajne egzistencije. Stisnuo sam papučicu gasa do kraja, pustio kočnicu i auto je krenuo. Tup udar o prednji dio auta, a zatim tišina. Jedini dokaz moga bijega u bolest bilo je krvavo prednje staklo automobila.
Odjednom je duboku tišinu prekinuo zvuk sirene automobila koje se nalazilo na semaforu iza mene. Dva tri puta sam trepnuo i ugledao da je ona draga postarija gospođa sigurno došla do ruba pločnika, a da je meni već neko vrijeme na semaforu zeleno svijetlo. Izostanak moje reakcije kretanja stvorio je negativne reakcije ostalih vozača koji su lupali po sireni kao da lupaju po istini.
Jer bilo je potrebno da budemo slobodni. Izašao sam iz auta i gledao ovaj grad. Kapljice kiše padale su mi po licu. Ima li većeg blaženstva nego izgubiti se u takvom prizoru i samo još u njemu postojati?
Svi koji žele doprinijeti nagradnome fondu mogu to učiniti ovdje uz naznaku ”Za kratku”.
