Upoznajte organizatore Dana Ogranka mladih HDDU-a

OMHDDU
Mladi dramski umjetnici okupljeni u Ogranku mladih Hrvatskog društva dramskih umjetnika, nakon uspješno realiziranih Dana Ogranka mladih HDDU-a u Gradskom dramskom kazalištu “Gavella” nastavljaju sa svojim aktivnostima.

U suradnji s Kulturom promjene Studentskog centra u Zagrebu u kazalištu Teatar &TD od 3. do 7. lipnja ekskluzivno u Zagreb donose radionicu “The Narcissist” američke glumice Tiffany Joy Ross, umjetničkog imena Constance A. Dunn, temeljenu na tehnici glume Stanforda Meisnera.

Ogranak mladih HDDU-a osnovali su 2012. godine glumci Petra Težak, Petar Cvirn, Sanja Milardović i Mia Biondić, koji su okupili još petnaest svojih kolega i odlučili unutar Hrvatskog društva dramskih umjetnika sustavno organizirati mlade kolege do 35 godina kako bi se mogli što bolje međusobno upoznati i informirati. Kada je osnivačka četvorka 2014. godina s dobivanjem statusa samostalnih umjetnika prešla u Ogranak samostalnih umjetnika, Ogranak mladih preuzeli su Frana Marija Vranković, Damjan Simić i Lovro Krsnik te im se malo potom pridružila i Elena Orlić. Nastavljajući rad svojih prethodnika, odlučili su se usput otvoriti i prema široj javnosti.

U prosincu prošle godine počeli su osmišljavati Dane Ogranka mladih kao platformu na kojoj će se članovi Ogranka moći predstaviti struci i široj javnosti. Kako kaže voditeljica Ogranka, Frana Marija Vranković, iznimno su zahvalni tadašnjem predsjedniku Hrvatskog društva dramskih umjetnika i ravnatelju Gradskoga dramskoga kazališta „Gavella“, Borisu Svrtanu, koji je od prve e-pošte koju su mu poslali pokazao veliki interes za projekt te ga je maksimalno podržao ustupajući prostorije kazališta za pripreme i realizaciju Dana Ogranka mladih, dodajući kako su u kazalištu Gavella zatekli prekrasnu atmosferu: „Osjećali smo se iznimno ugodno i nadamo se da ćemo nastaviti suradnju i dogodine. Zahvaljujemo se svima! Ravnatelju Borisu Svrtanu, producentici Sonji Kovačić, voditelju marketinga Mladenu Šoškiću, ravnatelju tehnike Goranu Jerosimoviću, Martini Matoti, Antoniji, koja je dežurala na ulazu i svoj ekipi iz tehnike, koji su nam maksimalno pomogli i izašli u susret.“

U sklopu Dana Ogranka mladih održala se izložba „Lutkoskop“ Morane Dolenc, Burza mladih glumaca, tribina o položaju mladih dramskih umjetnika u Hrvatskoj, koncertno su izvedene crna komedija „Do posljednje kapi krvi“ Nine Horvat, antidrama „Šah“ Frane Marije Vranković i drama „Mamutica“ Kristine Gavran, a u popratnom programu u prostorijama Hrvatskog društva dramskih umjetnika održale su se i dvije radionice, „Za velike i malene – kako se zajedno igrati“ Elene Orlić te „Glas, govor i misaone cjeline“ Damjana Simića. Ovom prigodom odlučili smo razgovarati sa svakim od njih, kako bismo bolje upoznali osobe koje stoje iza projekta Dana Ogranka mladih.

Vodstvo Ogranka mladih 2014. godine preuzela je kazališna redateljica Frana Marija Vranković, koja se nakon diplome na Akademiji dramske umjetnosti 2011. godine nastavila usavršavati za opernu redateljicu. Za studija je s troje kolega pokrenula manifestaciju DeSADU, u sklopu koje se na Akademiji izvode tekstovi studenata dramaturgije. Nagrađena je s dvije Rektorove nagrade te dvije Posebne rektorove nagrade. S kolegicom pijanisticom Ivanom Jelačom u Dubrovniku je osnovala udrugu Sve ostalo je glazba, u sklopu koje osmišljava i realizira glazbeno-scenske projekte, scenske kolaže. Pohađala je i držala radionice u Zagrebu i izvan granica Hrvatske, a uz režije petnaestak dramskih i opernih predstava postavljala je i koncerte te posebna događanja. Kao i mnogi njezini kolege bavi se dramskom pedagogijom te piše igrokaze za dramske grupe, a prvi veći komad koncertno joj je izveden upravo na Danima Ogranka mladih.

Kada ste se uključili u djelovanje Ogranka mladih i što vas je motiviralo?

Oduševila me prije tri godine informacija da su kolege odlučile osnovati Ogranka unutar Hrvatskog društva dramskih umjetnika. Iako postoje manifestacije na kojima se susrećemo s kolegama s drugih akademija, ipak se međusobno slabo poznajemo i Ogranak nam pruža mjesto zajedničkog susreta. Tako sam se odmah uključila u rad kao zapisničar, a po isteku mandata prvog vodstva Ogranka javila sam se dotadašnjoj voditeljici Petri Težak sa željom da preuzmem Ogranak. Želja mi se ostvarila i kolege Ogranka su me podržale i tako je prošle godine krenuo moj aktivan rad unutar Ogranka. Kolege Lovro Krsnik, Elena Orlić, Damjan Simić, Morana Dolenc i ja stvorili smo osnovni team Ogranka i bacili se na posao te odlučili nastaviti rad koji su naši prethodnici sjajno započeli. Nadam se da će nam se još kolega pridružiti i da ćemo moći izaći u javnost i s vlastitim produkcijama. Motivirala me činjenica da ne znam sve mogućnosti koje mi se nude kao mladome diplomiranome redatelju, da ne poznajem kolege koji su završili akademije u Osijeku, Splitu i Rijeci, a još manje one koji su završili studij u inozemstvu, a dio su našeg glumišta.

Uz režiju zanima vas i pisanje, pedagogija, novinarstvo… Čime se sve bavite te ostaje li vam vremena i za druge aktivnosti?

Trenutno sam zaista u puno različitih projekata i to me iznimno veseli jer svaki od njih donosi osvježenje. Da, zanima me pisanje, pa radim kratke igrokaze, dramatizacije i sinopsise te eksperimente poput „Šaha“, a uz vođenje dramskih grupa predajem Scensku umjetnost i Medijsku kulturu te vodim Scensku radionicu u Privatnoj umjetničkoj gimnaziji u Zagrebu. U svojoj udruzi „Sve ostalo je glazba“ pišem scenarije za scenske kolaže, a često i glumim u njima. Sad baš za ljeto spremamo nastavak naših projekata u palači Kaboga. Na radiju Yammat FM pripremam emisiju Kulturni skalpel te dvije manje emisije Audio-video i Nula41. Za manje od mjesec dana imam premijeru predstave „Iza kulisa“ koju režiram u Gradskom kazalištu Jastrebarsko… Neke od zanimacija „sa strane“ pretvorila sam u posao, pa tako opsesivno praćenje Oscara ima smisla jer o tome pišem upravo za Arteist. Kada se dobro organiziram ostaje mi vremena za odlazak u streljanu, eksperimentiranje s kuhanjem, tenis, obilazak muzeja, putovanja i planinarenje…

Postoji li sustavno zapošljavanje mladih redatelja u Hrvatskoj?

Na žalost ne postoji jer sustav ne funkcionira. Godišnje izlazi sa zagrebačke Akademije do troje redatelja, a realno u javnim kazalištima u Hrvatskoj postoji potreba za maksimalno 35 redatelja koji bi unutar sezone mogli živjeti isključivo od svog primarnog zanimanja. Ako pogledamo situaciju u javnim kazalištima u Zagrebu od 227 predstava postavljenih od 2010. do 2015. u devet javnih kazališta u Zagrebu, iz koji izuzimam Teatar &TD zbog svoje specifične orijentiranosti studentskoj populaciji, njih 47 režirao je redatelj ili redateljica koji su u trenutku režiranja imali manje od 35 godina, a od toga svega 11 predstava režirali su redatelj ili redateljica koji su u trenutku režiranja bili mlađi od 30 godina. S jedne strane država financira obrazovanje, a s druge strane nema tržišne potrebe za tolikim brojem kazališnih redatelja. Općenito za sva umjetnička zanimanja u Hrvatskoj trebalo bi napraviti detaljnu analizu realnih potreba i sukladno tome revidirati upisne kvote na teret državnog proračuna. Jako je teško kad želiš upisati akademiju i ne prođeš prijamni ispit, ali je još teže kad završiš studij, uz koji je teško studirati još jedan fakultet jer je dnevna opterećenost studenta akademije minimalno 10 sati, i nađeš se u situaciji da ne možeš doći do posla jer je tržište zakrčeno ljudima iz iste struke, a posla nema. Neko instant rješenje ne postoji, već bi suradnja političara i struke mogla donijeti poboljšanje kazališne situacije. U Ogranku mladih nastojat ćemo raditi na detekciji problema mladih te probati dati konkretne prijedloge za poboljšanje trenutnog stanja. Nadamo se da ćemo naići na dijalog.

Glumac Damjan Simić diplomirao je glumu 2010. godine na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu u klasi Borisa Svrtana, a za studija je dobio dvije Posebne rektorove nagrade. Nakon studija igrao je u projektima koje su režirali Bobo Jelčić, Ivica Buljan, Georgij Paro, Joško Juvančić, Ivica Kunčević, Damir Zlatar Frey, Ivan Leo Lemo, Robert Orhel i drugi. Na televiziji ste ga mogli vidjeti u dramskoj seriji Mamutica, a posudio je glas u brojnim crtićima. U Umjetničkoj školi Franje Lučića radi kao nastavnik scenskoga govora, a napisao je i četiri igrokaza za djecu, po kojima su rađene uspješne dječje predstave. I on se uključio u rad ogranka od samoga osnivanja, a trenutno je zamjenik voditeljice Ogranka.

Damjane, kakav je bio osjećaj izaći na tržište nakon petogodišnjeg boravka na Akademiji, koja je sigurno utočište svojih studenata?

Godine 2005. kada sam upisao glumu na Zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, također je počela s radom i Splitska akademija. Osječka je radila već neke dvije godine, pa je moja klasa bila svjesna rastuće konkurencije na tržištu rada. Većina nas je već od treće godine radila, te sam tako imao sreću da sam na ljeto svog diplomiranja igrao drugu godinu za redom Histrionsku predstavu „Mislibolesnik iliti Hipokondrijakuš“ Georgija Para. Također sam nedugo nakon toga dobio ulogu u predstavi „Kiklop“ Ivice Buljana. Mladi glumci su netom nakon završetka akademije „svježa lica“ te su interesantni redateljima. Mislim da problem nastaje nakon te prve godine, kad diplomiraju nova „svježa lica“.

Smatrate li nužnim da jedan mladi dramski umjetnik, glumac, nastavi svoje obrazovanje i nakon diplome i po završetku studija, te jeste li pohađali radionice i tečajeve za usavršavanje?

Naravno. Smatram da je nužno učiti i usavršavati se cijeloga života. Vjerujem da sam u životu imao mnogo sreće, te sam već kao polaznik učilišta ZKM-a imao prilike raditi s brojnim inozemnim stručnjacima, na čemu sam posebno zahvalan Kruni Tarle koja ne samo da nam je omogućila niz radionica sa poznatim bugarskim redateljem Sunny-em Sunninsky-im, već nam je i dala priliku da igramo u profesionalnim ZKM-ovim predstavama (Zemlja je Okrugla, Veliki bijeli zec). Na Akademiji i nakon nje nastavio sam sa usavršavanjem polazeći radionice stručnjaka iz SAD-a, Kanade, Irske, Njemačke i drugih zemalja. Također sam bio odabran za radionice u Nizozemskoj i Engleskoj.

U sklopu dana održali ste radionicu scenskog govora. Kada vas je on počeo zanimati, te što vam je posebno privlačno u scenskom govoru?

Smatram da su dobra glasovna i govorna tehnika nužne svakome glumcu. Svaka igra ima svoja pravila, te tek kad njima ovladamo možemo istinski u njoj uživati. Za mene je scenski govor nerazdvojiv od glume, pa ljubav prema jednome, podrazumijeva ljubav prema drugome. Kao nastavnik Scenskog govora nastojim tu ljubav usaditi i mlađim naraštajima.

I mladi redatelj Lovro Krsnik aktivno se uključio u rad Ogranka mladih te je upravo on zaslužan što će američka umjetnica Constance A. Dunn doću u Zagreb održati svoju radionicu. Lovro je student je diplomskog studija Kazališne režije i radiofonije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Završio je preddiplomski studij istoga smjera režijom predstave “Nepobjediva lađa” Josipa Kosora, s trideset sudionika na sceni Teatra na Trešnjevci. Ispitne produkcije sudjelovale su mu na međunarodnim studentskim festivalima. I on je dobitnik Posebne rektorove nagrade te skupne Dekanove nagrada za sudjelovanje na operi “Carmen” kao asistent redatelja. Iako još studira već režira profesionalne predstave. U Zagrebačkom plesnom centru režirao je plesne predstave: “Vrata percepcije” i “Pokrenuti prostor”, a “Razgovor s upitnikom(?)” postavio je u Gradskom kazalištu Trešnja.

Za studija vaše su ispitne predstave gostovale po inozemnim sveučilištima. Jeste li se imali priliku upoznati s inozemnim studentima kazališne režije i koliko se studiji vani razlikuju od Zagrebačkog?

Jedan od najljepših dijelova svakog putovanja su upravo ljudi, kolege koje upoznamo i razumijevanje naših međusobnih različitosti. Studiji kazališne režije na Balkanu se razlikuju po programu, etapama samog rada i što se, kada i kako uči, no rezultati su nam vrlo slični. Ono što je njihova posebnost je veći fokus na žanrove i princip da jedan profesor/mentor vodi svoje studente tokom cijelog studija. U Europi ima i studija kazališne spojene s filmskom režijom, no njima možemo samo zavidjeti, jer poznavanje oba medija sigurno otvara još više mogućnosti. Kako u profesionalnom, tako i u kreativnom smislu.

Završili ste prediplomski studij s režijom Kosorove “Nepobjedive lađe”, za studija ste postavili tekstove mladih dramskih pisaca, planirate li i za svoju diplomsku produkciju raditi domaći komad?

Sad kad pogledam u natrag, doista postoji pravilnost, da sam za svoje radove ili ispite uvijek odabirao hrvatske autore. Profesori su nas tokom studija učili da u hrvatskoj književnosti postoje pandani velikim svjetskim djelima i da je ponekad samo potrebno dobro potražiti. Mnoge nevjerojatne hrvatske drame, nikad i nisu dobile svoju priliku, pa zašto se onda mi mladi ne bismo malo potrudili i ispravili tu povijesnu pogrešku. Evo posljednje što sam radio je starokajkavska komedija: “Papiga” i makar je napisana davne 1797. godine, svih jedanaest glumaca je svojim radom i igrom premostilo probleme arhaičnosti i dijalekta samog teksta i publici omogućilo potpuno razumijevanje i uživanje u izvedbi. Po svemu sudeći, makar još nisam donio finalnu odluku kojim bih se komadom bavio za svoj diplomski ispit, ne bih se iznenadio i daljnjoj dosljednosti prilikom izbora.

OMHDDU

Često ste u predstavama, na kojima ste radili kao asistent redatelja, preuzeli na sebe i glumačku ulogu. Pomaže li vam iskustvo bivanja na pozornici u redateljskom poslu, odnosno u komunikaciji s glumcima?

Posljednji primjer na koji bi se to odnosilo je Brechtova:”Dobra duša iz Sečuana” u režiji mog profesora Ivice Kunčevića u kazalištu Komedija. Radi se o ansambl predstavi s trideset sudionika i karakter je proizašao iz asistentske funkcije i potrebe da netko “iznutra” kontrolira, ide li sve po planu. Redatelj mi je dodijelio ulogu tjelohranitelja, pa mu eto i sad, nakon devetnaest izvedbi, i dalje čuvam predstavu. 🙂 Mogu reći da je za redatelja jako bitno glumačko iskustvo, odnosno razumijevanje glumačke svijesti i samog procesa izgradnje karaktera. Ne mogu zamisliti da, kao redatelj, glumca vodim kroz nešto što sam nikad nisam osjetio ili doživio. Zato mi je drago svakih nekoliko godina dobiti priliku osjetiti tu scensku samoću izvođača pred publikom i podsjetiti se, koliko je teško biti glumac i kolika mi je, prema njima, konstantna redateljska odgovornost.

Jedina u ovoj četvorki koja se školovala izvan Zagreba je glumica rodom iz Pule, Elena Orlić. Elena Orlić je diplomirala glumu 2012. godine na Umjetničkoj akademiji u Splitu s izvedbom monodrame “Pisma Viti” u režiji Gorana Golovka, koja opisuje život književnice Virginije Woolf, u kojemu se miješaju fikcija i stvarnosti. Igrača je u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu, kazalištu “Playdrama”. Gradskom kazalištu lutaka Split te Istarskom narodnom kazalištu u Puli. Glumila je i u tri filma Dana Okija te je radila kao voditeljica na TV Istra,a uz to je i te glumica i animatorica u kulturno – turističkim eventima osmišljenih unutar projekta “Istra Inspirith”. Nakon što je i sama pohađala niz radionica odlučila se početi baviti dramskom pedagogijom.

Rodom ste iz Pule, završili ste studij glume u Splitu, a sada živite u Zagrebu. Kolika je razlika u kulturnom životu tih triju gradova?

Razlika je velika. S obzirom da živimo u malenoj zemlji koja kronično pati od deficita kulture na svim nivoima, a postojeći kulturni život je jalov, ipak smatram da sam od većeg zla izabrala – manje. Kulturni život je općenito nadgradnja civilizacije, a za kvalitetan umjetnički izričaj potrebni su stabilni temelji, koji su kod nas uvelike poljuljani. Žalosna je istina da se politika duboko uvukla u svaku poru našeg društva, a posebice u kulturu, te se stoga češće traže podobni nego sposobni. U manjim sredinama – kao što je primjerice Pula – malo se ulaže u kulturu. Moram napomenuti da se zadnjih 20- tak godina kulturni život od strane Grada Pule sustavno uništavao i potiskivao, a taj zločin rezultirao je smanjenjem broja zainteresirane publike. Tako da, ukoliko i želite nešto pokrenuti, nemate više ni za koga. Zagreb, kao glavni grad Lijepe Naše, oduvijek živi kakav-takav kulturni život te se ovdje gotovo svake večeri može pogledati neka zanimljiva predstave, izložba ili otići na koncert. Recimo da Zagreb ima malo više života nego li ostali gradovi, te mi je zato i puno draži. Split je, između ostalog prekrasan grad, te se mlade glumačke snage svim silama trude obogatiti kulturni život Grada, ali ja sam ipak za život izbrala Zagreb jer ovdje vidim puno više mogućnosti. Kako to da ste se odlučili za život u Zagrebu? Kao što sam već i napisala, u Zagrebu ipak vidim puno više mogućnosti nego li u ostalim gradovima, a nekako mi ovaj grad po svojoj energiji puno više ”leži” nego ostali. Dinamičan je i stalno vas tjera na neku akciju, dok vam gradovi uz more lako prenesu ”fijaku”, te su zbog toga dobri isključivo za odmor.

Na ovogodišnjim Danima hrvatskog filma prikazivao se film “Predstava” Dana Okija u kojem ste glumili. Privlači li vas osobno više kazališna ili filmska gluma?

Točno tako, ovaj mi je filmski uradak ujedno i prvo filmsko iskustvo. Ne bih se opredijelila za jedan smjer u glumi, mogu vam samo reći da su kazališta i filmska gluma skroz drugačije i da podjednako uživam u jednom i drugom izričaju. Svestrana sam osoba i zato se teško mogu odlučiti za jednu opciju u moru mogućnosti koje nudi glumački izričaj kao takav, a u svemu što se nudi uvijek nalazim nešto lijepo, posebno i zanimljivo.

U sklopu Dana Ogranka mladih vodili ste radionicu „Za velike i malene – kako se zajedno igrati“ s kojom ste demonstrirali osnove rada dramskoga pedagoga s djecom. Planirate li realizaciju još nekih projekata unutar Ogranka mladih?

Imam mnogo toga zanimljivoga u planu, no o tome otom – potom. Nadam se da ćemo uskoro realizirati video vijesti Ogranka mladih, kako bi članovima ogranka osigurali medijski prostor i bolje međusobno upoznavanje. Svojim doprinosom svakako želim mladim glumcima uliti novu nadu u bolje sutra i maksimalno ih motivirati na suradnju.

Ovo četvero mladih ljudi pokušava u Ogranka mladih, koji trenutno broj 57 članova okupiti što veći broj mladih članova Hrvatskoga društva dramskih umjetnika koji bi se zajedno uključili u rad Ogranka, kreirali projekte te aktivnim putem poboljšali svoj status na kazališnoj sceni. Osim vlastitih projekata planiraju organizirati i niz radionica pod vodstvom stranih stručnjaka, od kojih će se već idućeg mjeseca u Teatru &TD održati spomenuta radionica Constance A. Dunn, američke glumice koja je osmislila svoju „The Narcissist“ radionicu, temeljenu na tehnici glumce Stanforda Meisnera.

MR

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More